Sumnjala sam u njegovu kćer

Iako je moj suprug prešao preko svega, još nisam samoj sebi oprostila za gluposti kojima sam zamarala i njega i sebe. Htjela bih podijeliti svoju priču s drugim čitateljima dijelom i zato kako bih se na neki način iskupila.
U trenutku kad smo se vjenčali, on je iza sebe već imao raspadnut brak i jednu već odraslu kćer. Ni ja više nisam bila u cvijetu mladosti i znala sam da ću u toj dobi teško naći nekoga tko ima čistu prošlost pa mi dijete nije ni smetalo. On mi je odmah rekao da sa svojom bivšom suprugom ne želi imati nikakvog posla i da je se ne moram bojati, ali da ima jako blizak odnos sa kćeri i da je to nešto čega
moram biti svjesna. To sam itekako dobro razumjela i nije mi padalo na pamet miješati se između njih. U tome sam zapravo vidjela i jednu njegovu veliku kvalitetu, činjenica što je bio brižan otac samo mi je govorila da je i na drugim područjima odgovorna osoba. Bolje tako nego da se pravi da je, kad je prestao biti muž, prestao biti i otac.

Koliko god sam bila uvjerena da mi tuđe dijete neće smetati u kući, vidjela sam da to nije tako lako. Njih dvoje stvarno su bili bliski. Telefonom su se čuli svaki dan, nekad i više puta, ona je stalno bila kod nas, razgovarali su satima, odlazili
zajedno u šetnju, na piće...

Činilo mi se da se oni bolje slažu od mene i njega!
Najčudnije mi je bilo to što mu je ona znala i sjesti u krilo, kao da je još djevojčica. Imala je 25 godina i još uvijek je bila tatina maza! U početku mi je to samo išlo na živce, ali onda sam pomislila na nešto još gore. To što mi je prošlo kroz glavu bilo je toliko strašno da se nisam to ni usudila izgovoriti naglas.

Pa što ako su oni i nešto više nego otac i kći?!

Što ako su – ljubavnici?

Ispunila me jeza. Počela sam ih gledati drugačijim očima. Sve mi je bilo sumnjivo – njihovi dugi telefonski razgovori, razmjenjivanje nježnosti, zagrljaji na rastanku.

Nisam znala što da radim, bilo mi je grozno biti s njima u istoj sobi, ali nisam htjela ni da budu sami pa sam se stalno živčano motala oko njih, ne znajući gdje mi je mjesto.

Kad sam jednom skupila hrabrosti, pozvala sam supruga na razgovor. Rekla sam mu da mi je jako lijepo živjeti s njim i da ga neizmjerno poštujem i volim, no da mi se čini da je malo preblizak sa svojom kćeri. Kao što sam zapravo mogla i očekivati, on mi je rekao da sam luda i da ne može vjerovati onome što čuje.

Dodao je i da će mu ona cijeli život biti kćer i da to ništa ne može i neće promijeniti, dok se brak vrlo lako može prekinuti. Shvatila sam vrlo dobro što mi želi reći, ali to još uvijek nije razriješilo moje dvojbe.

I dalje nisam bila sigurna mute li oni nešto. Ne znam je li joj on što rekao, ali činilo mi se da me ona počela izbjegavati i nekako drukčije gledati.

Nije mi bilo druge nego nazvati Danijelu i upitati ju što vidi.

- Gospođo Nada, pa čujete li vi uopće što govorite? To za što optužujete supruga teške su riječi. Moram vam reći da ste sve krivo povezali. Kako vi sami nemate svoje djece, ni ne znate pravo što je to roditeljska ljubav. Inače vam se takve bolesne misli ne bi ni vrtjele glavom! No, i drugi ljudi nemaju djecu pa to ne znači da sve oko sebe promatraju kao ljubavnike. Morate se sabrati. Pa naravno da je vaš suprug poludio kad ste mu prigovorili za odnos s kćeri. Svatko
normalan bi to učinio. To što su oni toliko vezani činjenica je na koju je on jako ponosan, za njega je ona simbol onoga što je u životu napravio kako treba.

Njena majka bila je njegova velika ljubav i kraj njihovog braka teško mu je pao. Velika ljubav pretvorila se u svoju suprotnost, veliku mržnju, a potom u ravnodušnost. Ne morate se bojati da će se oni ikad pomiriti, to je stvarno nemoguće. Kad je on vidio što se dogodilo između njih, zakleo se da će s njim i s kćeri biti drugačije, i tako i jest. Oni se neizmjerno vole, kao otac i kći. To što vi u tome vidite nešto bolesno, problem je u vašoj glavi i ako želite sačuvati taj
brak, što prije ga riješite. Neka vas ne zabrinjava što se oni nekad zagrle. Pa to je samo znak da se vole i ne trebate u tom gledati nešto nastrano. Što biste vi htjeli, da radije budu stranci?

Kad mi je Danijela sve to rekla, stvarno mi je laknulo. Vjerovala sam da mi je rekla točno onako kako jest. Još sam jednom razmislila o svemu i shvatila koliko sam pogriješila i da sam samo ja sama bila jedina osoba koja je imala nastrane misli, a ne moj suprug i njegova kćer. Bilo me toliko sram da sam htjela u zemlju propasti. Stalno sam se optuživala da sam bolesna, nisam znala što mi je bilo. Najradije sam htjela da to sve padne u zaborav i da više ni s kim o tome ne moram razgovarati, ali znala sam da suprugu dugujem ispriku.
Nisam mu priznala da sam pričala s Danijelom i da mi je tek ona otvorila oči. Molila sam ga da mi oprosti, da nisam znala što govorim. Još jednom sam se uvjerila u njegovu velikodušnost, dobro i plemenito srce. Rekao je da sam ga jako neugodno iznenadila svojim neutemeljenim optužbama i da je ozbiljno počeo razmišljati ima li smisla nastaviti zajednički život te kako je sretan što sam napokon i sama shvatila koliko sam bila glupa. Najviše me razveselilo to što o cijeloj situaciji ništa nije rekao svojoj kćeri. Nije ni znao kako, a nije ju ni želio opterećivati budalaštinama. Odlučili smo krenuti dalje i ostaviti tu ružnu epizodu iza sebe.

Danijeli želim zahvaliti od srca što mi je bez uvijanja rekla kako stvari stoje i što me natjerala da se smirim, a da nije bilo nje, bojim se da ni moj brak ne bi opstao.

Nada, 45, Varaždin
Razgovarala: Tanja Bistrić

www.danijela-tarot.hr