Rodio se Danijel
-Oprostite što kasnim!- zadihano se ispričavala gospođa Irena, otkopčavajući dugme balonera jednom rukom, dok je drugom pridržavala uzicu zlatnog retrivera koji nas je dobrodušno gledao isplaženog jezika. -Ne snalazim se baš najbolje sa zagrebačkim tramvajima.-
Sjela je u stolicu i graciozno prebacila nogu preko noge. -Čašu vode, molim Vas!- zamolila je konobara, vadeći iz torbice paketić šumećeg C vitamina. -Ne tako davno činilo se nezamislivim da će jedine tablete koje ću uzimati biti vitamini.- toplo je pogledala Danijelu.
-Prije godinu i po dana počela sam se loše osjećati. Sve češće sam osjećala slabost u koljenima i rukama, ubrzano lupanje srca, vrtoglavice.... Umarala sam se brzo, kondicija mi je rapidno slabila.... Dijagnoza je glasila -Prvi simptomi multiple skleroze.- Iako o toj bolesti u to vrijeme nisam znala gotovo ništa, bilo mi je jasno da je riječ o podmuklom, kroničnom oboljenju za kojeg nema lijeka,
a koje rezultira u završnici atrofijom mišića. Naravno, liječnik mi je objasnio da prilagođenim načinom života i adekvatnim liječenjem mogu usporiti razvoj bolesti u značajnoj mjeri. Odlučila sam uraditi sve što je u mojoj moći da tako i bude. Hoću reći, ako živite u Švicarskoj kao ja, vrhunske klinike i lječilišta su vam nadohvat ruke. Pod uvjetom da ih možete priuštiti, naravno. Iako ja to ni nisam baš mogla, suprug i ja smo zaključili da, bez obzira na cijenu, moramo
isprobati s sve mogućnosti. Ako ne zbog mene i nas, a ono radi naše djece.
I tako sam se našla u švicarskom lječilištu na fizikalnoj rehabilitaciji. Okružena zelenilom Alpa, pjevom ptica, šetajući na svježem zraku, u tom rajskom okruženju moj je očaj dosegao vrhunac. Noći su bile najgore. Budila sam se u znoju, prestrašena, snagom volje pokušavajući odagnati sliku koja mi se opetovano vraćala u snove: ja u invalidskim kolicima, a preko mrtvih nogu prebačena mi je kockasta, crno-crvena dekica.
Duh mi je slabio brže od tijela. Bila sam uvjerena da ću izgubiti bitku s bolešću, da nisam dovoljno snažna, da nisam tip osobe koja se može boriti s takvom tegobom.
Desetak dana nakon posjeta mog supruga, listajući štampu koju mi je donio da prekratim dane, padne mi pod ruku i Astro magazin. Bez razmišljanja, kao vođena nekom «višom silom», dogovorila sam termin kod Danijele. Kao da sam htjela da mi netko sa strane, netko tko ima uvid u budućnost, potvrdi sliku koju su mi moji košmarni snovi opetovano ponavljali. -Točno je- reče Danijela. - I ja
vas vidim s kolicima. Ali ne i u kolicima.-
-Kako to mislite?- pitala sam je zbunjeno.
-Pa, ja vidim dječja kolica. Rodit ćete dijete. A bogme ga i podizati- na svojim nogama!-
Jedva sam sputala u sebi bijes koji me obuzeo i odlučila ostati pristojna i sabrana. -Gospođo draga, čini se da me niste dobro shvatili. Ja bolujem od multiple skleroze, na liječenju sam već nekoliko mjeseci, imam već dvoje djece i uopće ne planiram, a niti smijem, rađati ponovno. Razumijete li me sada?-
-Razumijem!- mirno će ona meni.- Ali razumijte, molim vas, i vi, da ja vidim dječja, a ne invalidska kolica. Jeste li sigurni da već niste u drugom stanju?-
-Sigurna sam u to sto posto!- odbrusim joj.
- I da znate,- nastavila je, i dalje mirnim glasom -Uopće ne vidim da će vaša bolest napredovati. Do kraja vašeg života ostat će u stadiju u kakvom je i sada.-
-Doduše, budete li stalno mislili na bolest i sanjali invalidska kolica, moglo bi vam se to i dogoditi. Stanje našeg fizičkog zdravlja ovisi puno o stanju našeg duhovnog zdravlja. Evo, testirajte se i sami: govorite samoj sebi cijelog dana da imate temperaturu. Prilično sam sigurna da ćete je uvečer i imati.-
Svega je nekoliko dana prošlo od našeg razgovora, kad su me podvrgli novoj seriji medicinskih ispitivanja. Popunjavajući upitnik, liječnica me upita za datum posljednje mjesečnice. Odgovorih kao iz topa -15. siječnja.-
Pogledala me iznenađeno. -Jeste li sigurni? Otada je prošlo točno 40 dana.-
U tom mi trenutku zazvone u ušima riječi -Jeste li sigurni da već niste u drugom stanju?- , a prođe mi kroz glavu i da je suprug prespavao kod mene potkraj siječnja.
Nisam izdržala da ne dogovorim ponovo termin kod Danijele. Morala sam joj se ispričati za moju reakciju i reći joj da je bila u pravu. Još i prije nego li sam uspjela izgovoriti da mi liječnici ne savjetuju trudnoću i porod, koji bi mogli ugroziti moje zdravstveno stanje, ona je oduševljeno čestitala i odmah veselo nastavila pričati kako će sve biti u najboljem redu, kako će porod proteći bez ikakvih komplikacija, čak i bez carskog reza. -Sve će biti gotovo za pola sata!-
Tako je i bilo. Rodila sam zdravog dječaka, koji je dobio ime po njoj- Danijel!
Bez njene vizije ja se sigurno ne bih smjela, niti mogla oglušiti na savjet liječnika. Ali, eto, ma koliko to neobično zvučalo kada kažem, njena je slika nadjačala moju. Crveno-crna kockasta dekica zauvijek je ustupila mjesto plavoj, a ja danas sanjam potpuno drugačije snove. U njima trčim za malim Danijelom.
Irena, 35, Bern
bglavac
irida
