Ponovno udovica

- Moja životna priča je vrlo neobična. Vjerujte mi da ništa što mi se dogodilo nisam planirala, život nas nikad ne prestaje iznenađivati – započela je svoju nesvakidašnju priču gospođa Zdravka.
- Svjesna sam da neki ljudi misle da sam bešćutna, no lako je suditi drugima.
Ali, kako mi je i Danijela rekla, ne treba osuđivati nečije postupke, jer nikad ne znamo cijelu sliku događaja i kako je biti u koži dotične osobe.
Moj prvi suprug poginuo je za vrijeme rata. Kad sam ostala udovica, imala sam 45 godina. Sinovi su već bili odrasli, krenuli su svatko svojim putem, a ja sam ostala sama u obiteljskoj kući, prepuštena tuzi i uspomenama.
Godinu dana nakon suprugove smrti upoznala sam Marina, našeg čovjeka koji je radio u Austriji. Naše nježno prijateljstvo tog ljeta pružilo mi je utjehu i ublažilo bol. Imala sam osjećaj da me Marin potpuno razumije, budući da je i sam prije 10 godina izgubio suprugu. S vremenom se prijateljstvo razvilo u ljubav pa smo ostali u kontaktu i nakon što se vratio u Austriju. Izmjenjivali smo pisma i
razglednice, čeznući jedno za drugim. Bila sam presretna kad me pozvao da ga posjetim. Po prvi put otkad je moj Josip umro, nisam se više osjećala usamljeno.
U meni se rodila nada da bih opet mogla biti sretna. Sljedećeg ljeta me zaprosio.
Vjenčali smo se, a našoj sreći nije bilo kraja.
Do mirovine ga je dijelilo još nekoliko mjeseci, nakon čega se planirao preseliti u domovinu. Maštali smo o kupnji kućice na moru, lagodnom umirovljeničkom životu i putovanjima. No, naše lijepe snove razbila je liječnička dijagnoza.
Marinovo tijelo zahvatio je nemilosrdni rak. Terapija nije puno pomogla, prognoze su bivale sve crnje, doktori su mu prognozirali još samo nekoliko tjedana života.
Bila sam u šoku. Bilo mi je neizmjerno žao Marina, a bojala sam se i što će biti sa mnom. Od prijateljice sam čula za Danijelu pa sam je odlučila i sama kontaktirati.
Bila sam zapanjena točnošću podataka koje mi je Danijela rekla na početku termina. Odmah je znala da se čovjek za kojeg se raspitujem nedavno vratio iz inozemstva, da smo oboje udovci i da ja imam djecu, a on ne. Pitala sam je hoće li Marin poživjeti do mog 50. rođendana. Nisam joj mogla sakriti zašto me to zanima. Da je Marin umro prije tog datuma, ostala bih bez njegove austrijske mirovine. Danijela je bila prilično iznenađena mojim pitanjem i
materijalističkim stavom. Iako oštrim glasom, ipak mi je rekla da vidi da će Marin dočekati moj rođendan, unatoč liječničkim prognozama.
- Zdravka, ne morate brinuti što se novca tiče. Dobit ćete njegovu mirovinu i materijalna egzistencija bit će vam osigurana. Nije novac ono o čemu biste trebali razmišljati, nego nešto drugo.

Počela sam se opravdavati, nisam željela da ona misli da sam s Marinom samo zbog novca. Znala sam da, koliko god ja željela da on ozdravi, Marinu više nema spasa.
- Kad već on mora otići, a ja ostajem, želim si barem osigurati normalan život, koji s malenom mirovinom prvog muža nije moguć. Što ću kad Marin umre?
Dovoljno mi je teška pomisao na njegovu smrt, ne želim razbijati glavu time od čega ću živjeti kad on ode. Cijeli sam život bila kućanica i ovisila o muževim primanjima. Nemam nikakvo radno iskustvo, a ne želim biti na teret djeci. Ako već moram nadživjeti svoje supruge, onda barem neka ne živim kao sirotinja.
Što ću, izgleda da mi je sudbina udovice suđena – rekla sam joj u jednom dahu.
-Dobro- rekla je Danijela. –Kako vi želite. To je vaš život, i nije na meni da vam savjetujem kako ćete ga živjeti. Sami odabiremo svoj životni put, i na to imamo potpuno pravo. No, morate biti svjesni da svojim postupcima i razmišljanjima privlačimo određene događaje u naš život. Sve dok neke lekcije ne usvojimo, život nam ih opet i opet “servira”, i to sve grublje i grublje. Vidite, jednog supruga ste već izgubili, a svjesni ste toga da ćete uskoro izgubiti i drugog.
Voljela bih da griješim, ali moram vam reći- budete li i dalje tako razmišljali, i ne promijenite li svoj pristup, moglo bi vam se dogoditi da sahranite još jednog muža, i postanete udovicom i treći put.
Nisam baš najbolje razumjela što mi to ona pokušava reći, ali me, ruku na srce, nije baš ni zanimalo previše. U tom trenutku bilo mi je najvažnije to da mi je rekla da ću steći pravo na Marinovu mirovinu.

Marin je uistinu dočekao moj rođendan i preminuo dva mjeseca poslije. Bila sam shrvana bolom. Bilo mi je teško pomiriti se s činjenicom da sam opet sama.
Vrijeme je postepeno zacjeljivalo rane, pa sam preko zajedničke poznanice upoznala Antu, imućnog samca s dvoje odrasle djece. Nisam mislila da će između nas ikad biti išta više od platonske ljubavi, no Ante me oduševio svojim romantičnim gestama. Bio je jako brižan prema meni, volio me iznenađivati malim poklonima ili pjesmama koje je pisao samo za mene. Anti nije smetalo što iza sebe imam dva braka i želio je da se vjenčamo što prije. Nakon četiri
godine lijepog braka, Danijelino proročanstvo se obistinilo. Jedne noći probudio me telefonski poziv iz bolnice. Javili su mi da se na autocesti dogodila strašna prometna nesreća i da je Ante ostao mrtav na licu mjesta. Kad sam se oporavila od početnog šoka, počela sam razmišljati o svojoj prošlosti. Činilo mi se nevjerojatnim da je i moj treći suprug mrtav. Smisao Danijelinih davnih riječi postao mi je puno jasniji. Shvatila sam da su me strah od siromaštva i želja za
materijalnom sigurnošću doveli tu gdje jesam. Iako su me boljeli zli jezici, i zloba onih koji su me zvali crnom udovicom, i iako volim vjerovati da nisam proračunata osoba, čini mi se da sam podsvjesno bila takva.

Zdravka, 52, Karlovac

(Razgovarala: Katarina Brajdić)

www.danijela-tarot.hr