Ostavljena zbog mlađe
Udala sam se kao jako mlada. Moj suprug bio je naočit i društven tip. Upoznali smo se na jednoj svadbi, na kojem je on tada bio kum. Sjećam se kako se raspitivao kod prijatelja o meni i kako je prišao da bi me pitao možemo li se vidjeti nakon svadbe. Uskoro sam bila zaljubljena i dovela ga svojim roditeljima kako bi razgovarao s njima o svojim namjerama i planovima sa mnom. Bila su to druga vremena. Zaljubljenost je značila i iskrenost, nježnost i nekakvo obećanje za cijeli život.
Vjenčali smo se, uselili u prekrasnu kuću i dobili djecu. Moj muž imao je imućnu obitelj koja nam je pomogla u početku. Uskoro je suprug pokrenuo vlastiti biznis, sklopio brojna partnerstva i živjeli smo još ljepše i bolje. Djeca su nam odrastala, školovala se i polako otišla od nas. U zrelim godinama, kada je kuća ostala prazna i kada bismo jedini u njoj spavali mi, osjećala sam neku prazninu koja je bila veća od one roditeljske. Osjetila sam da u toj njegovoj sve većoj tišini stoji nešto puno ozbiljnije. Odlučila sam zatražiti pomoć. Za gospođu Danijelu čula sam već prije, ali nisam bila u situaciji da bih trebala savjet. Zapravo, mislila sam da je sve potpuno u redu. Nazvala sam Danijelu jednoga dana i objasnila taj čudan osjećaj. Objasnila sam joj da se osjećam utučeno iz neobjašnjivih razloga.
- Vaš suprug je u vezi s jednom mlađom ženom - bila je njezina prva rečenica nakon što sam joj se ispovjedila.
- Molim? – odgovorila sam bijesno. Smatrala sam da me je uvrijedila neistinom koju je izgovorila i osjećala sam se još više izdanom. Odlučila sam poslušati razgovor do kraja, ali već tada nisam u tome vidjela ništa točno.
- Gospođo, vaš suprug je u toj vezi dugo i vezao se uz tu djevojku, a i dijete je na putu. Oni će se oženiti. Vašem braku je kraj, trajat će najduže još oko godinu dana. Žao mi je što vam to moram reći, ali pred vama je teško razdoblje. Krasna ste osoba ali vam ne želim lagati. Jasno kao na dlanu vidim vas rastavljene. Bit ćete povrijeđeni jako i vrlo teško, a skoro pa nikako ćete se oporaviti od toga. Nakon telefonskog razgovora, cijeli sam dan bila nemirna. Potresle su me te njezine rečenice, kao da su bile istinite, ali i dalje sam odbijala vjerovati u to.
Nakon nekoliko dana povjerila sam se svojoj kćeri. Ona je također reagirala isto kao i ja i bila ljuta što sam uopće tražila savjet. Smatrala je da sam trebala razgovarati sa suprugom i riješiti sve.
Uskoro sam opet ostala sam. Suprug je otišao na još jedan poslovni put. Tih nekoliko dana neću nikada zaboraviti. Razmišljala sam kako bih mu se trebala povjeriti i olakšati mu dušu. Boljele su me još uvijek riječi koje je Danijela izgovorila o njemu i htjela sam neku njegovu potvrdu da je sve u redu. S druge strane nisam ga htjela razljutiti zbog toga što sam nekome pričala o našem životu. Bojala sam se da bi ga baš to moglo zasmetati. Jedno jutro, nakon što sam se spremala skuhati ručak za kćerku i njezinu obitelj, koji su mi dolazili u posjet taj dan, netko je zazvonio na vratima. Bio je to poštar. Unijela sam poštu u kuću i prije kuhanja ju otvorila. Imala sam što za vidjeti. U mojim rukama bio je rodni list nedavno rođenog djeteta. Ime oca je bilo ime moga supruga. Dok mi je tisuću slika prolazilo kroz glavu, tisuću njegovih odsustava i putovanja, došla mi je u glavu gospođa Danijela. Koliko je istine bilo u njezinim rečenicama - pomislila sam. Uskoro mi je došla kćerka i uvjerila se koliko smo bile u krivu kada smo optužile gospođu Danijelu za neistinu. Shvatila sam tada da sam cijelo vrijeme u svome životu imala potrebnu informaciju koja bi mi pomogla da dovedem svoj život u red, a nisam je iskoristila. Imala sam neprocjenjivu informaciju, a što sam napravila? Ništa. Upropastila sam si život.
Kada se vratio, odmah smo se posvađali. Rekla sam mu kako ne mogu vjerovati da je riječ o njemu, mome predanom, vrijednom i uvijek obiteljski nastrojenom suprugu. Čak sam se nadala da ću na njegovom licu vidjeti izraz začudnosti, da će reći kako je došlo do neke zabune i kako ne zna o čemu se radi. Umjesto da se povuče, napao me je i optužio da sam sama kriza za raspad braka. Odlučio je, kako je rekao, vjenčati se s tom djevojkom i osnovati obitelj s njom. Sjetila sam se tada vezanosti o kojoj mi je Danijela govorila. Moj je suprug bio potpuno predan svome novom, ili bolje reći starom životu, jer ta je veza jako dugo trajala. Uskoro sam saznala od obiteljskih prijatelja da su oni neke stvari i ranije načuli, ali su sumnjali da to može biti istina. Djevojka je bila strankinja, a upoznao ju je na jednom od svojih poslovnih putovanja. Nisam mogla vjerovati u što se moj život pretvorio. Vidjela sam kako me ljudi sažalijevaju, govoreći da sam barem prije znala i spasila se. Nisam imala hrabrosti reći ikome da sam ja zapravo odavno znala. Mojoj tuzi nije bilo kraja.
Uskoro sam ostala sam bez ičega. Na sudu nisam dobila ništa i ubrzo sam morala iseliti iz kuće. Ja, koja sam donedavno živjela u prekrasnoj kući, sada sam spremala svoje stvari i nadala se da će me roditelji uzeti k sebi. Nemoguće je koliko smo nekada slijepi i koliko nemamo hrabrosti pogledati svoj život iz jednog drugog kuta. Uvijek je lakše misliti kako je sve uredu ili kako će biti u redu. Lakši put se pokazao kao najstrašniji mogući. Moja životna priča može pomoći svakome tko se ikada našao u situaciji kada si nije htio priznati da u svojoj kući ima veliki problem. Treba smoći snage i poslušati savjet, a zatim ga i sprovesti, iako je to najteži dio puta.
Jelica, 58, Zagreb
bglavac
edin.kecanovic
