Okrutna snaha

- Bol koju sam osjetila kad su mi rekli da mi je sin poginuo još živi u meni, ali danas utjehu nalazim u unucima – povjerila nam je na početku razgovora gospođa Marija iz Osijeka.
- Imala sam jednog sina. Njegov otac živio je u drugoj državi, a nakon što sam ostala trudna izgubili smo svaki kontakt. Moj dječak je stasao u zgodnog i vrijednog mladića. Na studiju arhitekture u Zagrebu zaljubio se u djevojku koja mu je postala suprugom. Kad ju nam je predstavio, svima nam se činila predivnom. Nakon nekoliko godina veze, organizirali smo svadbu. Pucala sam od ponosa.
Nažalost, vrlo brzo nakon vjenčanja, počela sam primjećivati da u njihovom braku nešto ne štima. Na prvi pogled sve se činilo u redu, a oni su izgledali kao skladan par. Ali, meni se činilo da se ona ne ponaša prema njemu onako kako bi se to očekivalo od mlade, zaljubljene supruge. Čak mi se ponekad činilo da je samo fizički tu, a da su joj misli negdje daleko. Kad su došla djeca, na moju veliku žalost nije mi dozvoljavala da budem sama s njima. Kad bi moj sin bio prisutan, prema meni se ophodila s poštovanjem, no nasamo bi mi znala reći kako nisam dobro odgojila sina i da je zato bolje da se ne miješam u odgoj njihove djece. Te riječi bi me zapekle poput ognja. Nisam mogla razumijeti zašto mi ne dozvoljava da malo više vremena provodim s unucima. Vjerujte mi da se zaista nisam željela miješati u njihovu obitelj. Kad su djeca malo ponarasla, vidjelo se da imaju strah od toga da razgovaraju sa mnom kad bi u blizini bila samo njihova majka. Kad bi njihov otac bio tu, nije bilo nikakvog
problema.
Moj sin nije primjećivao ništa čudno u odnosu svoje žene i majke. Njemu je bilo bitno da su svi zdravi i da novac pristiže, a na druge stvari nije imao vremena obraćati pažnju. Nisam mu ništa govorila. Nisam ga željela opterećivati jer je ionako previše radio i bio pod stalnim stresom.
I tako je to išlo sve dok se nije dogodila strašna nesreća. Sin i njegov kolega krenuli su na službeni put. U Austriji se u njihov automobil zaletio kamion i obojica su poginuli. Mislila sam da će mi srce puknuti.
Moja se snaha držala hladno. Pomislila sam da ne proživljavaju svi ljudi bol na isti način i da je to njen način nošenja s tragedijom koja nas je snašla. Njezina majka je živjela daleko i ona nije imala nikog svog u blizni pa sam joj predložila da dođe živjeti kod mene, ili ja kod nje, dok se malo ne priviknemo na novu situaciju. Ona me glatko odbila, rekavši kako joj nije potrebna ničija pomoć, a najmanje moja. Potom sam joj predložila da barem pošalje djecu k meni, budući
da su počinjali ljetni praznici, na što mi je odbrusila da nema potrebe da uopće viđam djecu.

Bila sam očajna. Prvo sam izgubila sina, a sada i unuke. Nisam znala kako da se postavim prema njoj. Molila sam je da mi kaže zašto je takva i što sam joj skrivila, no ona mi je samo rekla da joj se nikad nisam sviđala i da ne mora nikome polagati račune. Pokušavala sam stupiti u kontakt s djecom, ali ona ih je držala pod kontrolom i nisam uspijevala doprijeti do njih.
Tada mi je jedna znanica rekla da zna osobu koja bi mi mogla pomoći. Nazvala sam Danijelu i zakazala termin, a stvari koje mi je rekla pomogle su mi rasvijetliti situaciju.
- Gospođo Marija, vaša je snaha u vezi s drugim muškarcem, a počeli su se viđati još u vrijeme dok vam je sin bio živ. To je razlog zbog kojeg se u braku s vašim sinom ponašala tako distancirano – rekla mi je na početku razgovora.
Nisam željela vjerovati u to, no onda sam se sjetila jedne situacije otprije dvije godine. Prijateljica mi je rekla da ju je vidjela u nekom kafiću i da joj je neki muškarac držao ruku preko ramena. Budući da nisu sjedili sami, već s još jednom ženom, tad sam zaključila da se radilo samo o prijateljskom zagrljaju i prestala misliti na to.
- Ona će se za tog muškarca i udati, a imat će i zajedničku djecu. Ne trebate se brinuti za vaše unuke. Kad malo odrastu, sjetit će se da imaju baku koja ih voli i koja ih jako želi vidjeti. Ne brinite, oni će sami doći k vama! Bez obzira što je vaš snaha žena hladnog srca, prema djeci će biti brižna.
Tijekom iduće četiri godine unuke sam vidjela samo jednom u prolazu. Gledali su u mene kao u stranca, a oni su meni bili sve na svijetu! U toj boli mogle su me utješiti samo Danijeline riječi. Čvrsto sam vjerovala da će uistinu doći dan kad ću se opet moći družiti s unucima.
Moja se bivša snaha uistinu udala za muškarca s kojim se viđala. Doznala sam da je to kolega mog sina i da ih je on najvjerojatnije i upoznao pa nitko nije ništa sumnjao kad bi ih vidjeli zajedno na javnim mjestima. Snaha je ubrzo nakon vjenčanja ostala trudna, baš kao što je Danijela predvidjela.
Jednog dana mi je zazvonio telefon. Čula sam glas starijeg unuka i rasplakla se od sreće. Ispričao mi je da je još uvijek tužan što tate više nema, ali i da je očuh dobar prema njima, te da bi me on i brat rado vidjeli. Dogovorili smo susret, no mislila sam da je bolje da ništa ne govorimo njihovoj majci. Sastajali smo se potajice, no nakon nekoliko susreta ona je nekako saznala da se viđamo. U glavi
su mi se rojile svakojake misli. Mislila sam da će im zabraniti da me ikada više vide. Na moje veliko čuđenje, nazvala me i mirnim glasom rekla da mogu viđati unuke, jer je shvatila da im to više ne može braniti. Otad redovito dolaze k meni i tijekom praznika, gledaju fotografije svog tate i traže da im pričam o njemu.
Svaki dan se molim da izrastu u poštene ljude, a Danijeli ću uvijek biti zahvalna za riječi utjehe i ohrabrenja onda kad mi je to bilo najpotrebnije.

Marija, 58, Osijek
(Razgovarala: Katarina Brajdić)

www.danijela-tarot.hr