Mojih 10 pravila u ružičastom tonu

Listopad, mjesec ružičaste boje ;) Da, neke stvari nikad nas ne mogu mimoići, neka sjećanja, pa evo od mene ono što mi ide od ruke, a to je pisanje :)

1. Kako sam odvalila „podstanara“?

Taj dan bio je kao i svaki drugi.
Kada mi je doktorica rekla da moram napraviti citopunkciju, mislila sam si – sredila si i gore stvari, pa ćeš i to. Posebnog osjećaja tog dana nije bilo, što se tiče saznanja da moram obaviti pregled. Nisam se uplašila, samo sam što prije htjela saznati što je to. Jer čemu se bojati ili strahovati od nečega, a ne znaš pravi razlog?
Ja sam već tad u svojoj glavi posložila i odlučila da ga on ide lapapa, i da sam dovoljno snažna da ga mogu riješiti, prije svega na mentalnom nivou. Od izlaska iz ordinacije Onkologa nisam ga doživljavala, a što se tiče tretmana liječenja kada sam došla kući, pogledala sam na kalendar i zbrajala od prve do zadnje kemoterapije, herceptina i zračenja koliko će to trajati. Zbrojila sam godinu dana, pucnula prstima i rekla sebi – pa godina prođe kao keks, to je kao da imaš gripu samo liječenje traje duže od sedam dana antibiotikom.

2. Upoznati davno izgubljenu sebe!

Promijenila sam način razmišljanja, odjednom sve što mi je prije bilo važno, zbog čega sam se živcirala došlo je u mojoj glavi u jednu ravnotežu. Saznanje da se moram liječiti od tumora bacilo me u neku rekla bih zen fazu, iako nikada nisam išla na jogu ili slične treninge. Odjednom sam išla korak po korak, a do tada, 7 stvari u isto vrijeme sam htjela napraviti. Naučila sam kako se neke stvari ili neki problemi mogu posložiti i bez živciranja i stresa. Počela sam raditi ono što odavno nisam. Počela sam pjevati gdje god bih se zatekla, od kupaone do auta pa i kad sam šetala ulicom u mojoj glavi je bila uvijek neka glazba. Ponvno sam se počela smijati, zafrkavati, nasmijavati prijatelje i poznanike. Upoznavati davno izgubljenu sebe i shvatila sam da nije tragedija prekinuti neki odnos u godinama daleko iza dvadesete...tridesete...ili četrdesete. Osjećaj kao da ste to opet ona djevojčica ili djevojka sa snovima. I nije važno što ti snovi nisu ispunjeni dolaze drugi snovi i želje, ali sad svaki ako ne uspijem ostvariti, bar si pokušam. Više se ne brinem za društvene i ine dogme. Ponovno dišem i plešem na svojoj pozornici života, onako kako ja želim.

3. Kako sam se nosila s time da sam oboljela od raka?

Uvijek sam se divila i moje puno poštovanje su imali ljudi koji imaju bilo kakav hendikep i uspiju recimo osvojiti neku medalju. Taj njihov hendikep nikada ih nije sprečavao da, iako im je puno teže nego nama koji ga nemamo, da ostave pečat u svojoj okolini ili na svjetskim pozornicama.
Uvijek sam s punim poštovanjem i naklonom do poda pristupala ili razmišljala o osobama koje su se uspjele othrvati se nekoj bolesti. Jer sam u njima vidjela snagu.
Što se tiče mene, nekoliko stvari ne volim i rekla bih ne podnosim.
Ne podnosim da me netko sažaljeva, ako nekome nisam po njegovim mjerilima, pa samnom razgovara jer sam imala karcinom, bolje da ne razgovara i ne pije kavu samnom. Poštenije je. Ne podnosim kada je netko u manjini zbog nečega i u njega se upire prstom.
OK, nemam 21 limfu, pa dobro tu sam u manjini, a možda sam u manjini i zbog nekih svojih stavova. Slobodno me mogu zaobići oni koji se ne slažu samnom, nemam taj problem. Svemir je velik.
Ne volim kada ljudi nisu iskreni prema meni. Ja sam velika cura, mogu podnijeti i istinu kako ju drugi vide o meni. U odnosu dvoje ljudi meni je povjerenje i riječ koju dam jednako snažna kao i potpis. Ako te zagrlim, ne tražim uslugu. Ako ti dam nešto, to je od srca, bio to samo osmijeh ili ono što ti treba.
Biti žena oboljela od raka je danas na žalost sve učestalije i taj podstanar ne bira ni vrijeme ni godine niti spol. Ja rak nisam doživljavala, za mene to nije bila dijagnoza različita od neke druge dijagnoze. Tako sam to shvatila.

4. Kako živjeti tijekom tretmana liječenja kemoterapijom?

Kada sam iša na kemoterapije, odvrnula sam u autu glazbu do daske i pjevala do Instituta i mislim da su ljudi u autima koji su vozili u susjednoj traci do mene mislili da sam luda, jer onako ćelava, podbuhla od kemoterapija, s nekom kirurškom kapicom na glavi, pjevam i smijem se kao da sam dobila na jackpotu.
Uvijek sam bila našminkana i hodala sam do tog Instituta kao da sam na modnoj pisti.
Moj ispušni ventil i u inat njemu bilo je ogledalo u sobi koju nazivam peglaonica. Sve planove koje sam rekla da ću napraviti nakon što sve prođe, sve je to ogledalo podnijelo i još jedno u kupaoni. Gdje bih u inat, kada bih dignula glavu sa školjke, nakon povraćanja, pogledala se u to ogledalo i rekla sebi, onako zelena i izmučena- ma lijepa si k'o lutkica s naslovne.

5. Jesu li kemoterapije i zračenja utjecali na moj doživljaj o meni samoj, o mojem tijelu, mojim emocijama i mojoj seksualnosti?

Kada sam prvi put trebala primiti kemoterapiju, dali su nam nekakv upitnik za ispuniti, ako želim. Naravno da sam pristala, jer ako će pomoći bilo kome, dapače. Tu su bila pitanja između ostalog i vjeri i sekualnoj želji za vrijeme liječenja i pri saznanju dijagnoze.
Sve crte koje su bile slobodne, ma i svaki prazan prostor sve sam ispisala. U knjizi Ogrtač, mojem autobiografskom romanu koji govori o snazi, ljubavi, potpori, strahu, vjeri i seksualnosti i još o puno toga, opisala sam te teme i kako sam sve to doživljavala u vrijeme liječenja od karcinoma.
Iako je tema karcinom teška, knjigu sam napisala na jednostavan i pitak način da ne bude opterećana medicinskim treminima. I nisam ju namijenila samo osobama koje boluju ili su bolovale od karcinoma. Namijenjena je svakome tko misli da ima problem sa istinom os sebi, knjiga priča priču i o vjeri, snazi, ljubavi, samoći ili ako smatra da je baš njegov problem nepremostiv.

6. Kako se nositi s gubitkom kose?

Znala sam da ću nakon desetak dana ostati bez kose, iako su rekli da taj period počinje nakon tri tjedna od prve kemoterapije.
Posložila sam si, ono što se mora nije teško. Nakon deset dana obrijala sam se na nulericu i kako nisam podnosila periku, nosila sam šarene kirurške kapice. Ma ja sam sebi bila lijepa, ako sam pogledala svoje oči, bile su mi lijepe, moj osmijeh bio mi je lijep, pa i udebljala sam se desedt kila i govorila si – samo debeli ljudi su sretni :)
Veseljak sam po prirodi i volim se šaliti na svoj račun, tako da sam uvijek nešto, ovako nespretna izvodila, pa je to ispalo još i smiješnije.
Ništa meni nije bilo teško, u glavi je bio kalendar od jedne godine i misao ponovno ćeš biti opet ona stara Snješka, baš kao feniks kad iznikne iz pepela.

7. Nekim se oboljelim ženama javlja apsurdni osjećaj krivnje što su se razboljele!

Niti jednog trenutka nisam imala osjećaj krivnje. Nikada si nisam postavila pitanje – zašto ja? Umjesto toga tražila sam okidač za dijagnozu. Shvatila sam da sam živjela 100 na sat, bavila se svime i svačime i da su svi bili važniji mi od mene same. Shvatila sam da nemati ljubav u nekom trenutku i nije tako strašno. I rekla sam sebi – e od sada ispunjavaš samo sebi želje.

8. Što me je izvuklo iz sivila karcinoma?

Pjesme, glazba, ples, stav, vjera u sebe da mogu i naravno da Bog ima neki zadatak za mene :)
Da bila je i vjera u Onkologa i Interniste, što god su rekli, radila sam i vjerovala im. Kada si u neznanju, a ja nisam ništa znala o karcinomu, onda je jako važno imati ljude od struke i znanja i vjerovati im da znaju svoj posao.
I naravno potpora obitelji i svih kolega, prijatelja i poznanika.

9. Je li me bolest promijenila?

Da, ali u smislu da sam opet ona djevojčica, djevojka i ona žena kao nekad, neopterećana i nasmijana. Vozim samo svoju trku i to po propisima 40 na sat, nekad i više. Ovisno kad i kako mi odgovara. Radim što hoću i kad hoću. I ne brinem se ni za karavane, one ionako prolaze. Ne tebam više biti niti skinny, niti težim biti na nekoj visokoj društvenoj ljestvici. Prekrasno mi je kada dođem na promocije u veće ili manje gradove, a kada vidim iskrene osmijehe ljudi i kada me zagrle kao da sam njihova. To je vrijednost. Naučila sam biti ponizna prema životu. Naučila sam da sve zlato ovoga svijeta ne donosi sreću.

10. Nakon mojeg iskustva poruka je...

Prije svega samopregled i redoviti pregledi. Zatim sebe staviti na prvo mjesto, ali ne na način da staviš umjetne trepavice ili povećaš grudi. Ne na način da je materijalna moć snaga čovjeka. Sve možete kupiti, ali ona unutarnja sigurnost u sebe i mentalna snaga ne treba ništa od toga. Jer to je jedan i jedini ogrtač koji vam ostaje kad dotaknete neko dno. Snaga uma, karaktera i tijelo koje ste dobili rođenjem. To je sve što imate u tom trenutku.
Kemoterapija ne prepoznaje niti markiranu odjeću, niti društvenu ljestvicu, niti ljepotu lica koju plasirate prema javnosti. Ostaje vam samo vaš iskonski bitak, a on je ogoljen do istine koju treba moći i znati prihvatiti.
Pjevajte, smijete se, problem, ako ne riješite danas, bit će tu i sutra. Onda ćete ga riješiti ili ga nećete riješiti sutra ili nikad. Stres je jedan od najvećih okidača kao i neravnoteža u tijelu, što sve moramo, a ne želimo, što bi sve htjeli, a ne možemo. Vozite svoju trku tempom koji samo vama odgovara.
I uživajte u ružičastim tonovima :) smijte se i ugodite sebi, pa onda opet sebi... eh tako :)