"Mala duša" riješila je sukobe
Gospođa Antonija s kojom smo se trebali naći kod Danijele izgledala je baš kao slika i prilika poslovne žene. Odjevena u klasično odijelo strogih linija, kose uredno složene u punđu i decentno našminkana, ta je atraktivna žena od četrdeset i nešto zračila autoritetom. Malo dalje sjedila je trogodišnja djevojčica udubljena u crtanje. Nepovjerljivo nas je pogledala velikim smeđim očima, a gospođa Antonija nježno je rekla - Ne boj se dušo. Majčine su riječi umirile malenu Katarinu pa je ubrzo veselo poskakivala oko nas.
Nismo mogli ne primijetiti koliko je lice gospođe Antonije zasjalo pri pogledu na kćer. Nježno se nasmiješila i rekla - To je moj mali anđeo, mala duša koja mi je zauvijek promijenila život i brak, učinila ih puno boljima. Znate, svojedobno sam bila toliko posvećena poslu da nisam ni pomišljala na majčinstvo, smatrala sam da bi mi dijete samo smetalo. Bila mi je važna samo karijera, bila sam usmjerena samo na sebe i svoje potrebe. Da mi je netko tada rekao kako mi neće biti teško sve podrediti nekom drugom, rekla bih mu da je lud. Bila sam u vezi s čovjekom koji mi je bio sličan u mnogočemu: ambiciozan, uspješan u poslu i jednako sebičan. Za razliku od mene koja sam živjela sama, on je bio oženjen. Nisam gajila iluzije da će napustiti ženu zbog ljubavnice, no brak i obitelj tada mi ionako nisu bili na pameti. Odgovarala mi je veza bez previše obaveza. Budući da sam živjela u Dalmaciji, a on u mom rodnom Zagrebu, vikendom bih sjela u auto i odjurila u svoj zagrebački stan, mjesto naših sastanaka. Službena putovanja također su nam bila prilika da se vidimo. No nakon godinu dana postala sam umorna od svega, umorna od veze na daljinu s muškarcem koji je oženjen. Naš je odnos ionako bio previše destruktivan, ponekad smo uživali mučeći jedno drugo, a ni svađa nije nedostajalo. Rastajali bi se pa mirili, uživali u toj razornoj strasti koja nas je spajala. U trenutku kad više nisam znala kako dalje i ima li sve to ikakvog smisla, nazvala sam Danijelu. Nada u budućnost naše veze me napustila, čak mi se činilo da je za oboje bolji prekid. Bilo je kasno proljeće, imala sam posla preko glave i ljubavne zavrzlame uopće mi nisu trebale.
Od Danijele sam čula ono na što ni u snu ne bih pomislila.
-Antonija, muškarac s kojim ste u vezi ostavit će suprugu i oženiti vas u zimu sljedeće godine. Vidim da je vaša veza vrlo burna, vi se ne obračunavate samo verbalno, nego i fizički. Ne prođe ni tjedan, a da među vama ne padnu teške riječi, pa čak i udarci.
Slušala sam što mi govori i nisam mogla vjerovati. Jer, nikome nikad nisam priznala da se nas dvoje znamo "počastiti" šamarima, da ne spominjem posuđe kojim sam ga u bijesu znala gađati.
- Stvari se neće bitno promijeniti ni kad stupite u brak, nastavila je Danijela. On će u početku biti vrlo kaotičan, baš kao i vaš ljubavnički odnos. Oboje ste previše zaokupljeni sami sobom da biste skladno funkcionirali, vaša je veza vječni rat dva jaka ega. Zbog toga nijedno od vas trenutno nije u stanju ostvariti harmoničan odnos. Ipak, stvari će se nakon nekog vremena riješiti. Za to nećete biti zaslužni ni vi ni on, nego ovaj mali zamotuljak koji vidim- malo biće koje ćete začeti. Ta mala duša naučit će vas davanju i bezuvjetnoj ljubavi, i razriješiti sukobe među vama. Eto! Da bi se razmrsili konci vaše kaotične veze vi ćete, gospođo, morati ostati u drugom stanju.
-Nemoguće, rekla sam, to uopće ne dolazi u obzir. Imam četrdeset godina i trudnoća mi nije ni nakraj pameti. Previše sam uložila u posao da bih, kao moje prijateljice, odjednom počela izigravati majku i domaćicu. A on? Mislim da bi pao u nesvijest da uopće započnem priču o djetetu, pa djecu nije želio ni s prvom ženom.
- Gospođo Antonija, mada vama to sad izgleda neostvarivo, ja vidim da će se stvari dogoditi upravo onako kako sam rekla.
- Na to sam joj zahvalila, zaklopila slušalicu i zaključila da sam potrošila vrijeme na još jednu nesuvislu "vračaru". Neko me vrijeme mučila činjenica da je Danijela pogodila toliko toga o našem odnosu, nama kao osobama, da je vidjela stvari koje ni ljudi koji su mi bliski nisu znali, kojih ni sama nisam željela biti svjesna. Nastojala sam zaboraviti Danijeline riječi, ali su se stvari počele odvijati baš onako kako je predvidjela. Kad sam je nakon gotovo dvije godine opet nazvala, bila sam u sedmom mjesecu trudnoće i nisam mogla vjerovati da mi se to događa. -Da! Ja, koja sam uvijek tjerala karijeru, sada imam trbuh do zuba, sretna sam kao nikad prije i jedva čekam da postanem majka. Odnos sa suprugom je nešto bolji- kazala sam Danijeli -ali je još daleko od savršenog.
- Čekajte samo dok ne dođe mali zamotuljak, odgovorila mi je tajanstveno. I doista- nakon Katarininog rođenja sve se potpuno preokrenulo. Muž je bez problema ustajao noću i mijenjao pelene, postala je njegova princeza i ljubimica. Oboje nas je učinila boljim ljudima, naučila voljeti i unijela novi smisao u naše živote. I svađe su prestale, kao rukom odnesene, pa danas imamo skladan, izvrstan brak. Ja sam lako dobila premještaj u Zagreb i zadržala visok položaj u firmi. Tek sad vidim koliko sam budalasta bila kad sam o djetetu razmišljala kao o smetnji. Katarina je i muža i mene u svakom pogledu učinila bogatijim i kvalitetnijim osobama. Danijela je bila u pravu.
Antonija, 46, Zagreb
bglavac
edin.kecanovic
