Iz trokatnice u garsonijeru

Suprug i ja imali smo samo trideset godina kada smo završili sve potrebne radove na našoj trokatnici. Bili smo tako ponosni gledajući je. Imali smo dobar brak, dvoje djece i kuću koju neki imaju tek u zreloj dobi života. Sinovima smo rekli kako svaki ima svoj kat i kad se odluče vjenčati imaju gdje živjeti. Nakon što su odrasli i stasali u prekrasne mladiće obojica su našli djevojke. Marko, naš mlađi sin htio se vjenčati na proljeće, a Ivan je najavio svadbu na jesen. Imali smo dvije svadbe u istoj godini, a našoj roditeljskoj sreći nije bilo kraja. Nadali smo se unucima i kući punoj veselja.
Dva puta smo se te godine rasplakali od siline osjećaja, zapjevali, proveselili i naplesali s našom obitelji i prijateljima. Imali smo dupli album fotografija sreće i ljubavi. Unuci su se uskoro rodili i imali smo veliko slavlje u kući. Suprug i ja smo kupili jako puno poklona i darivali unuke i nevjeste. Ipak, sva ta sreća uskoro je došla kraju.
Započele su svađe između Marka i njegove supruge, a zatim su prepirke uslijedile i u Ivanovom domu. Tada sam po prvi put pomislila kako je sve nekako čudno povezano - sve se između njih događalo uvijek u isto vrijeme i na isti način. Kao da je četvero ljudi živjelo jednim životom. Djeca su plakala dok se na svakom katu čula svađa do ranih jutarnjih sati. Naša kuća postala je kuća strave. Nevjeste su se počele jadati meni i suprugu. Sa sinovima nismo više mogli razgovarati. Sve se otelo kontroli. Nas dvoje žudjeli smo za mirom i srećom koje smo imali dok smo bili mladi.
Bila sam na rubu očaja kada sam okrenula broj gospođe Danijele i dala joj podatke mojih sinova i njihovih supruga.
- Gospođo, vama i suprugu bi bilo najbolje da se odselite. Želite li mirnu starost vi hitno morate odseliti - upozorila me Danijela. To je jedino rješenje.
Vidim da ste kuću gradili s ljubavlju i da u njoj želite provesti kraj svoga života, ali želite li mirnu starost to nije mjesto za vas. Vi ste zaslužili bolje - rekla je Danijela.
- Nisam sigurna da će suprug na to pristati - objasnila sam gospođi Danijeli.
Previše truda i financija je uloženo u tu kuću.
- Želite li mir, morat ćete biti uporni i nagovoriti supruga da kupite nešto malo za sebe i odete. Vi imate mogućnosti za to i nemojte odlučiti ušteđevinu ostaviti svojim sinovima. Vi im više pomoći ne možete. U toj kući više nikada neće biti mir na koji ste navikli. Morate shvatiti da njima novac ne može pomoći. Već ste im dali krov nad glavom i financijsku pomoć, pa opet nisu sretni u životu. Učinite nešto za sebe i supruga i otiđite iz te kuće.
Znam da će vam biti teško nagovoriti supruga da se pokrenete i odete, ali to je jedini vaš spas. Prodisat ćete nakon što odete i kada se skrasite u novome stanu. Novi počeci su uvijek teški, ali ovaj će za vas biti spasonosan. Cijeli život ste vrijedno radili, vrijeme je za mir i odmor. Više ne dugujete nikome ništa, osim sami sebi!
Objasnila sam Danijeli kako ne znam kako to postići kod supruga, kako mu reći ono što mi je ona sada tako lijepo objasnila.
- Vi ste već dovoljno toga prošli, ovo je vaša posljednja borba i vodite je za sebe i svoga muža. Uspjet ćete, u to ne sumnjam. Nažalost u tome će vam pomoći i neki novi događaji u vašoj kući - problemi koji će početi crpiti energiju i vašem suprugu. Ali, sve će na kraju dobro završiti, pronaći ćete svoj kutak mira - rekla je Danijela.
Vrijeme je prolazilo i donosilo nove probleme. Nevjeste su se počele
međusobno svađati, tračati jedna drugu po susjedstvu, a kada su obje došle k meni kako bi govorile jedna protiv druge nisam više imala snage za to. Oba braka su bila uništena, nitko ni s kim nije razgovarao, a onda sam primijetila kako su Ivan i Markova žena sve češće počeli piti kavu zajedno. Ivan je uvijek bio razumniji od Marka i čula sam ga kako je savjetovao svoju nevjestu kako da spasi brak. Bila sam ponosna na svoga sina kad sam čula kako joj predlaže da razgovara s Markom i na koji način da mu pristupi.
Tada sam se sjetila koliko su njih dvojica bila povezana kao mali. Ipak su oni bili braća i najbolje su znali jedan drugoga. To nije razumjela moja druga nevjesta, Ivanova žena. Počela je sumnjati kako Ivan želi možda nešto više s Markovom ženom. Pokušala sam je razuvjeriti, ali optužila me je da ga branim i da smo suprug i ja zapravo uzrok svih njihovih problema. Moj suprug bio je zgrožen i primijetila sam kako više ne spava dobro. Brinula sam se za njegovo zdravlje. Uskoro je uslijedila još jedna velika svađa, nakon koje je moj suprug rekao kako mu moja ideja o selidbi sada izgleda kao jedini izlaz.
Počeli smo tražiti mali stan ili garsonijeru. Naš rođak nam je uskoro javio kako pozna ljude koji prodavaju garsonijeru u blizini velikog parka. Stančić nam se odmah svidio. Imao je onu tišinu i mir koji je nekad krasio našu trokatnicu. Vidjela sam kako je suprug miran nakon što smo se vratili kući.
Na miru smo večerali, opušteni otišli u krevet i ujutro odmah odlučili - odlazimo.
Riješili smo potrebnu papirologiju i kupili namještaj. Bili smo dvoje staraca, a osjećali se poput mladog bračnog para. Nismo nikome ništa govorili. Htjeli smo otići u miru.

Kada je došao dan selidbe, suprug je pozvao sve četvero da im saopći kako mi odlazimo sutra i ostavljamo im kuću. Ostali su van sebe. Počeli su s pitanjima zašto to radimo, pa su nas nagovarali da ostanemo, a onda počeli kriviti jedni druge zato što odlazimo. Tada smo oboje shvatili da je Danijela bila u pravu. Njima za sreću ne treba novac i mi im tu ne možemo pomoći.
Ali zato smo mogli usrećiti sebe, što smo i napravili.

Anđelka, 60 Zagreb

www.danijela-tarot.hr