SVJEDOČENJA UZAŠLIH MAJSTORA

Isus u Atlanti

27.10.2010   |   autor: Prenesene poruke 

 

Život o kojem bih vam htio pričati odigrao se je u Atlanti. No prije nego što li započnem želio bih još nešto pojasniti. Univerzum je bio stvoren. Jedan omeđen prostor s omeđenim vremenom, oblikovan pomoću snage iluzije i energijama iz kojih se iskristalizirala materija. Mjesto puno zvijezda, planeta i sunaca, puna mjeseca i satelita. Jedna od ovih malih planeta trebala je kasnije biti poznata kao Zemlja. Na početku je na Zemlji egzistirao samo jedan veliki kontinent, Mu takozvana Lemurija. Ovdje je započeo život drveća i cvijeća, trave i kamenja, kristala i životinja i s vremenom ljudi.

Ti ne bi mogao prepoznati čovjeka u njegovoj prijašnjoj formi, jer je bio bespolni ektoplazmički sastav. Njegova forma nije bila niti čvrsta niti definirana, nego lagana i energetska. Ljudi su po prirodi bili androgeni i posjedovali su polaritet, koji je bio u savršenoj ravnoteži. U početku ljudi nisu živjeli od bilja i životinja, nego od prane zraka. Ljudi su egzistirali kroz milost, kroz Manu – nebeski kruh i sakupljali iskustva u svijetu koji je Bog za njih stvorio. No ljudi su se vrlo brzo razvijali i uskoro su morali biti podučavani kako će moći preživjeti na jednoj fizičkoj razini, koja je u biti bila topla, prekrasna i puna ljubavi, ali je, također, katkada mogla biti hladna, surova i nemilosrdna.Tako je Bog stvorio pet anđela, koji su trebali bdjeti nad ljudima. Oni su reprezentirali pet elemenata i njihova energetska svojstva. Arhanđeo Uriel učio je ljude tajnama materije, o carstvu životinja i bilja, kao i kamenja, Božanske djece carstva minerala. Rafael je učio čovječanstvo kako mogu međusobno komunicirati s drugim bićima njihovog svijeta. Osim toga naučio ih je kako se može spoznati inspiracija, kako biti i sam stvaraoc i kako iscjeljivati. Bog je stvorio Mihaela koji je ljudima podario strast, a kasnije također i seksualnost. Učio je kako se ljudi mogu štititi od elemenata i finotvarnih sila, koje su na Zemlji još divlje i razuzdano vladale. Bog je stvorio Gabriela koji je učio ljude ljubavi, snovima, čistoći, opraštanju i približio im bezuvjetnu prirodu ljepote. 
Kako su vibracije Zemlje bile sve niže, tako su oblici iz dana u dan bili sve čvršći. No ljudi nisu još bili u stanju živjeti na Zemlji u ovoj strukturi i obliku. I onda je bilo odlučeno da Božansko tako izmijeni strukturu čovječanstva, da je ono moglo samo još spoznati ograničenu egzistenciju. To je bilo postignuto kroz zajedničku igru polarnosti, spolnosti i teškog mesa. Na taj način su ljudi dobili mogućnost da sami sebe, u ovom zgusnutom obliku, razmnožavaju i tako održavaju život na Zemlji.
Peti anđeo, koji je stvoren Božjom milošću, bio je Azrael, anđeo Duha, transformacije, ponovog rođenja i smrti. Lemuriani su mogli biti oslobođeni iz svojeg fizičkog oblika i ponovo, do svoje slijedeće inkarnacije, uzaći na nebo. 
Dok su boravili na razini Duha, Zemlja se je promijenila. Velika masa zemlje podjeljena je na kontinente i jedan od tih kontinenata se zvao Atlanta. Na cijeloj se Zemlji proširio život, no ovdje u Atlanti bila su manifestirana bića koja su, kako je to Bog odlučio, trebala kroz svoj primjereni život voditi ostatak svijeta do harmonije, mira i spiritualnog rasta.

U početku su bila stvorena sedam Atlančana, koji su trebali stvoriti stanovništvo kroz umnožavanje. Bog im je dao određene upute i određenu snagu, koje su bile podržane od visokih zemaljskih vibracija. Bog im je dao, u obliku lubanje formirane, pripadajuće kristale, leće kroz koje je prolazilo Božansko svjetlo, koje im je omogućavalo stvarati njihov svijet, koji je bio tako neobično lijep kao i ljudi sami. Tako fokusirajući Božansko svjetlo, pustili su da kristali rastu, a oni su rasli brže i bili snažniji, nego što su to bili drugi kristali na zemlji.

Kristali su izbili iz zemlje i stvarali gradove i sela Atlante.U središnjoj kuli sjedio je prvi visoki konzilij od Atlante i planirao budućnost. Utvrdili su pravila i zakone isto tako čvrsto kao i generacije, koje su ih slijedile i koje su trebale provoditi Božju volju. Ovi prvi, najstariji, činili su to kako bi se mogla vršiti Božja volja za njegovu djecu ovdje na Zemljii i kako bi mogle vladati harmonija, mir i ljubav. I u početku je Atlanta stvarno bila jedno svijetlo i prekrasno mjesto. Ja sam se rodio u trećoj dinastiji. To je bila moja prva inkarnacija u ovom neobičnom svijetu materije i ograničenja, svjetlosti i prirode, potreba, ljepote i strahopoštovanja. U međuvremenu se Atlanta razvila u cvjetajuću civilizaciju. Bilo je sedam kraljevskih obitelji i svaka od njih je reprezentirala i utjelovljavala sedam spiritualnih elemenata. To su bili zemlja, vatra, voda, zrak, duh, ljubav i promjena. Obitelji su bili u posjedu svetih simbola i predmeta sa kojima su mogli podržavati, voditi i projicirati vibracije elemenata. Osim toga mogli su, sa simbolima elementarnih sila i spiritualnih svojstva, podržavati vibracije na Zemlji. Kraljevske obitelji su bile kao i visoko svećenstvo u neprestanoj vezi sa anđelima, koji su bili direktni učitelji, vođe i prijatelji i koji su im prenašali Božje riječi. Atlančani su bili visoko spiritualna rasa i provodili su mnogo vremena u kontemplacijama i meditacijama. 
Kroz odluku visokog konzilija podjelilo se društvo u socijalne grupe. Postojali su svećenici i svećenice, koji su provodili svoje vrijeme proučavajući misterije univerzuma i razumijevajući ljepotu i dostojanstvo Boga. Postojali su svećenici, koji su bili tako obrazovani da su mogli odvajati svoja spiritualna tijela od svojih fizičkih oblika. Spavali su posebnim komorama iz kristalnog svijetla i napuštali su svoja tijela, kako bi putovali u spirtualne dimenzije koje prožimaju materijalni svijet, kako bi istraživali nove oblike života, kako bi uspostavili kontakt s Devama i elementalima i tako komunicirali s kolektivnom svješću životinja i ostatka čovječanstva. Oni su bili spiritualni astronauti i istraživaći, koji nisu poznavali strah. Imali su povjerenje u Boga i znali su da se on brine za njih, a da svećenici i svećenice vode brigu o njihovim fizičkim tjelima za vrijeme njihovog puta.

Postojali su proroci i vidioci, koji su živjeli u jednoj kuli zvanoj Kula oka. Ta kula se sastojala iz jednog minerala koji je bio sličan Sugilithu. Ti proroci i vidioci su bili “ljudi promatraoci”. Mogli su vidjeti finiji svijet, koji isto tako prožima naš materijalni svijet. Mogli su razabrati sve vrste Deva i bića elementala, sve vrste nevidljive inteligencije. Oni su također pričali s neinkarniranim dušama, koje bi rado željele doći na Zemlju ili koje su upravo Zemlju napustile. U onim je danima vladao sasvim drugačiji pogled na životne cikluse, nego što je to danas običaj. Priznavalo se da je kraj jedne fizičke inkarnacije dio jednog prirodnog ciklusa, a ne nešto za čime bi trebalo žaliti. Na smrt se gledalo kao na dio života. Duše koje su zahtjevale rođenje, razgovarale su s prorocima ili vidiocima, koji su se ogledali za pripadajućim parom, koji bi mogao dati duši fizičko tijelo odgovarajuće potrebama duše. 
Kada su se roditelji međusobno spojili i žena je ostala trudna nije više bilo razloga da otac održava kontakt s majkom ili kasnije s djetetom. Mogao se vratiti svom prijašnjem životu i brinuti se o svojem poslu u atlantskom društvu. Čim je dijete bilo rođeno predano je u hram Božanske Majke, gdje je bilo odgajano. Fizička majka isto tako nije imala više razloga brinuti se o djetetu ili ga posjećivati. Ona se je, također, vratila natrag na svoje mjesto u atlantsko društvo. Nije postojala veza s dojenčadi, jer su svi Atlančani znali da su duše, koje su kroz njih inkarnirane, individualna bića i samo su zbog toga bila povezana sa svojim roditeljima, jer su oni stavili na raspolagnanje fizički oblik kroz koji je duša mogla živjeti i rasti.

Hram Božanske Majke je bio hram, koji je bio isključivo nastanjen ženama. One su posvetile svoj život zadatku usklađenja ženskog aspekta Sofije, kozmičke hraniteljice. Te žene su odgajale djecu sve dok nisu postala dovoljno stara da budu primljena u neke, od mnogih, hramova za školovanje u atlanskom društvu. Žene u hramu Božanske Majke su bile odgovorne za čuvanje ženske vibracije na Zemlji i da ravnoteža između muške i ženske energije ostane osigurana.

U hramu mira živjeli su i radili svećenici i svećenice, koji su svoj život posvetili iscjeljivanju.Neprestano se tražilo nove metode kako bi se ljude, koji su izašli iz mentalne, emocionalne fizičke ili spiritualne ravnoteže, ponovo dovelo u harmoniju. Iscjeljivana su bila postizana pomoću kristala, boja, tinktura, bilja, zvukova, vibracija i anđela; a u jednom kasnijem atlantskom dobu iscjeljivali su čak sa podrškom vanzemaljskih bića.Postojao je hram meditacije, kontemplacije i manifestacije, koje su osiguravale egzistenciju gradova, pa su oni stvarali nove hramove i kuće. Postojao je hram stvaranja, hram arhive u kojem su, kao čista vibracija u kristalima, bile spremljene povijesne zabilježbe o Atlanti. Postojale su dvorane rezonance u kojima je bila podržavana visina vibracija Atlante. Postojale su velike dvorane u kojima su energetske zrake odašiljale harmonične frekvencije kako bi carstvo minerala moglo, međusobno i sa ljudima, ostati u trajnom kontaktu. Atlanta je bilo jedno prekrasno i mistično mjesto. Imala je također svoja tajna društva i hramove u kojima su najstariji školovali svoje nasljednike, koje su izabrali iz mnogih hramova Atlantske Citadele i koji su jednom trebali postati članovi visokog konzilija. Odluke konzilija nisu bile nikada pobijane, jer je svaki Atlančanin znao svoju poziciju u društvu. I ako nisu bili inkarnirani u jednu ulogu u kojoj su mogli postati vođe, bilo im je jasno da još nisu spremni snositi odgovornost za jednu takvu poziciju. U konziliju je sjedio po jedan član iz svake kraljevske obitelji, koji je mogao doprinjeti, sa svojim pogledima i mišljenjima, za evoluciju Atlante i svijeta. 
Bila su, također, vrlo često poduzimana putovanja u druge djelove svijeta kako bi se nadgledala evolucija drugih rasa. Atlanta je bila izabrana da bude fokus za ljubav i svjetlo, primjer za ostatak čovječanstva kako bi se mogao vidjeti njihov razvoj. U početku su Atlančani stvarno imali mnoge prekrasne planove pomoću kojih su htjeli poticati svoju braću i sestre koji su bili inkarnirani u drugim, primitivnim kulturama i društvima. Planove s kojima su im mogli pomoći da otkriju svoju božanstvenost. Omogućavali su im vrijedna iskustva i birali su pravo vrijeme i pravi način kako bi im mogli, na blagi način, prenjeti velike istine.

Mnogima je Atlanta izgledala prilično hladno. A tako je to, također, i bilo zbog neobičnih sila Atlančana. Atlančani su umirali kada su željeli umrijeti. Jedva da je i bilo slučajnosti. Ljudi u Atlanti su bili telepati, telekinezi i mogli su se uživljavati. Neki su mogli čak, sa Božanskom pomoći, manifestirati određene misaone instrumente. Atlančani su bili bića slična Bogu, bogovi na zemlji. U budućnosti će na Zemlji ponovo postojati ovakav oblik društva. Ona će biti prosvjetljena, neće se više događati određene emocije, reakcije i oblici postojanja. Tuga će biti nepoznata, točno kao i strah, paranoja, zavist, ljubomora i bijes. Čim čovječanstvo spozna da je njihov život jedan od mnogih, koji se nalazi u kontinuiranom procesu evolucije i čim čovječanstvo ponovo ugleda cijelu sliku, spoznat će da ne postoji razlog za sve ove niske emocije. Sve što će čovječanstvo tada trebati činiti je, da ponovo pronađe svoje mjesto u univerzalnom planu i ispuni ga na najbolji mogući način. Tada će moći živjeti sve dok ne požele umrijeti. Tada će moći biti ponovo rođeni i uvijek ponovo dalje rasti, sakupljati nova iskustva i uvijek ispunjavati nove obaveze. S vremenom će ljudi ustanoviti da će moći živjeti sa svim čudima svog svijeta i sa svim mogućnostima svog društvenog statusa.

Ali Atlanti nije bilo priušteno da na ovaj način nastavlja evoluciju, a ja sam bio jedan od prvih, koji je spoznao da će Atlanta propasti. Već u mojoj prvoj inkarnaciji, u Atlanti, bio sam neobičan čovjek. Rođen sam s nadarenošću iscjeljitelja i proroka i zbog toga nisam pronašao dom ni u jednom od oba hrama. Najstariji su me odredili za jednog od njihovih nasljednika i moje je obrazovanje bilo na to usmjereno postati jednom član onog konzilija, koji je trebao donositi važne odluke. Ja sam bio svjedok ovog perfektnog društva. Vidio sam ga, razumio i osjećao. Bilo je jednostavno prekrasno: meditacije, molitve, ekstaze. No ipak sam u sebi osjećao neki uznemirujući osjećaj promjene. To nije bio ravnomjeran, gore i dolje, životni ciklus na kojeg sam bio naučen osjetiti ga. To je bilo nešto drugo, nešto što je ključalo pod svjesnim razumom Atlančana. Nešto što je izgledalo zbunjujuće iz najdublje srži njihovog bića. Tek kasnije, u mom životu, kad sam već bio član konzilija, bile su moje vizije i moji strahovi očitiji. Bilo mi je jasno da su te vizije, koje su također kasnije primane i od drugih ljudi, bile opomene. Opomene o propasti Atlante kroz vlastitu ruku. 
Kako se to već u svim društvima događa bili su, također, i u Atlanti rođeni ljudi koji su težili za višim. Ljudi kojima je teško padalo biti zadovoljni samo s osjećajem blaženstva. Njima je bio proces evolucije prepolagan, predosadan. Htjeli su brže napredovati. Ovi su ljudi počeli razmišljati o tome tko, što i zašto je bio Bog. U prošlosti mi to nikada nismo činili. Nismo si nikad postavljali pitanja u nazad o Božanskom. Jednostavno smo akceptirali i vjerovali. Imali smo povjerenja i bili smo zahvalni.

U početku su ova pitanja izazivala mnogo entuzijazma: jedna nova zagonetka koja se je trebala rješavati, jedan novi paradoks kojeg se je htjelo razumjeti. Jedan novi izazov za nešto o čemu još nitko nikada nije razmišljao, no ipak nešto što je sakrivalo ono očito i jasno. Na početku nikom to nije štetilo. Bile su napisane i ispjevane mnoge pjesme i spoznate mnoge vizije. I sve je to pridonosilo sjaju i čudu o Atlanti. Ipak kroz vizije, koje su meni bile prikazane, bilo mi je jasno da su Atlančani stvorili kompleksnost kako bi se mogla razumjeti jednostavnost. I naravno da je kompleksnost, koju su oni stvorili bila čista iluzija. A iluzije koje su oni stvorili stvarale su nove iluzije, jer kompleksnost može samo voditi do nove kompleksnosti. Atlančani su željeli sve više i više razumjeti, no istinsko razumijevanje nije moglo biti dostignuto, jer je njihov razum bio ograničen i ako su bili savršeni. Stvorili su jednu iluziju i sami sebe varali u vjeri da su pronašli odgovor i ako ga, u stvarnosti, uopće nisu mogli pronaći. Iz vizija sam znao da će kompleksnost stvoriti mogućnost manipuliranja sila i energija, koje ne bi smjele biti manipulirane, ali koje se mogu podijeliti ili probuditi. Ova otkrića, ove kreacije uništiti će kasnije respekt društvenih struktura, poštovanje prema onima koji su bili manje nadareni od drugih i respekt vječne i beskonačne Božanske mudrosti. Ova proricanja su bila zapisana i diskutirana. Sve u svemu te diskusije nisu uvjetovale djelovanje, jer je proricanje odzvanjalo previše nevjerojatno. 
Nakon mojih sedamsto godina života u Atlanti odlučio sam se vratiti natrag u Duh. Znao sam da sam sve postigao što sam, kroz povratak na Zemlju, mogao ostvariti. U jednom prekrasnom, no ipak vrlo hladnom ritualu, ostavio sam moju fizičku formu na čuvanje onim svećenicima, koji su se brinuli o smrtnim ostacima. Uzašao sam u Duh i ponovo se spojio sa mojim Višim Ja. Nikad se više nisam vratio u Atlantu.

Nakon nekog vremena, u duhovnom svijetu, inkarnirao sam se u jednoj drugoj zemlji. I tek kada sam se nakon te inkarnacije vratio u duhovni svijet, postalo mi je jasno da su se proricanja ispunila i da je Atlanta sama sebe uništila. Nešto što je tako bilo savršeno bilo je tako pokvareno, tako zaprljano u jednom, za kozmičke pojmove, tako kratkom vremenu. U biti su Atlančani i dalje postavljali pitanja o egzistenciji Boga. S vremenom su tada bile donešene odluke i zakoni, koji su Božju vladavinu dovodili u pitanje i kršili. Koristili su svoje znanstvene spoznaje u krivom realitetu, koristili su iluzionarne metode kako bi stekli kontrolu nad iluzijama i s pomoći i podrškom vanzemaljskih bića, sagradili su jednu kulu u kojoj je boravila energija, koja je bila dovoljno snažna da stavi u pitanje autoritet Boga. Kada su počeli graditi kulu samo je još bilo pitanje vremena kada će Bog ovu zemlju uništiti. Naravno da nisu nikada, zaista, mogli biti prijetnja Bogu. No oni su ukaljali čast Boga, željeli su svoje manipulativne snage proširiti preko cijele Zemlje i korumpirati plan, koji je Bog predvidio za svoju djecu.

Onaj misaoni život koji sam vodio u Atlanti i učenje moje povijesti, danas su ogledalo vašeg društva. Čovječanstvo je skrenulo s puta. Ono je pokušalo razumjeti misteriju, koja je uvijek trebala ostati misterijom: misterija Boga. Dali su Bogu mnoga imena, mnoga lica i mnoge religije. I ako je odgovor na to jasan i očit, čovječanstvo se je protivilo vidjeti liniju povezanosti i svjetlo, koje međusobno spaja sve religije i iz kojeg su svi oblici rođeni i dobivaju svoju snagu. 
Čovječanstvo je iskoristilo znanost kako bi strogo kontrolirali svijet, porobili elemente, atome i molekule, koji su građa vašeg realiteta i na taj način manipulirali protiv prirodnog Božjeg toka i njegovog stvaralaštva. Čovječanstvo je preotelo Zemlji jednu civilizaciju, bezobzirno manipulirajući, porobili njezine sirovine i njezinu ljepotu. Čovječanstvo je čak ponovo slijedilo tragove svojih atlantskih predaka i grade leteće strojeve, manipuliraju genetskim materijalom, kloniraju bića i koriste uništavajuće sile laserskih zraka kao i atomsku energiju.

Ali postoji još uvijek nada za čovječanstvo. No ako bi Zemlja zaista trebala biti spašena i iscjeljena, prije nego što je kasno, potrebno je da čovječanstvo ponovo pronađe svoju vlastitu božanstvenost, koja bi ga sačuvala od od njegove sudbine, što je daleko teže od same smrti, naime sudbine vječnog ponavljanja evolucije. Čovječanstvo bi trebalo priznati svoje grijehe, svoju pohlepu i težnju za objašnjenjem Božanske istine.

Istina je, da smo mi i Bog jedno. I ako vjerujemo u sebe, onda možemo također i u Boga vjerovati. Jer on je naša Božanska Majka i naš Božanski Otac i stvorio je nas i svijet, u kojem mi živimo, sa najboljom namjerom u srcu, sa mnogo truda i na najsavršeniji mogući način. Kada bi se mogli posvetiti samo Božanskom i Božanskom u ovom svijetu, kada bi se mogli povezati, s puno ljubavi, s našom braćom i sestrama, koji žive na Zemlji, na nebu, u vodi i vatri, kada bi se mogli povezati sa spiritualnom prirodom našeg bića, tada bi mogli živjeli u miru kao što smo to već jednom činili. Tada bi bili na mnogo ljupkiji način bliže Božjoj misteriji, nego što se to pokušava kroz želju i nastojanje da razumijemo nerazumljivo.

Kroz moju inkarnaciju u Atlanti upoznao sam ljudsku znatiželju, njihovu nezasitnu pohlepu za znati, kada, kako i zašto. Znao sam da su ova, tako manje vrijedna, pitanja bila temelj za pad i uništenje čovječanstva. Ne bismo smjeli ovu pogrešku još jednom učiniti, a umjesto toga trebali bi imati vjeru i povjerenje u Božji Plan.

Moje djetinjstvo i moje učenje

 

ostatak na:    http://www.elementi.hr/text-vise.php?TextID=318