Brak na određeno vrijeme
Još kao djevojčica maštala sam o velikom bijelom vjenčanju, princu iz bajki i mirnoj kućici s vrtom u kojem ću se igrati sa svojom djecom. Kao što to mnogo puta biva, u sudaru sa stvarnošću mnoge se bajke izobličuju i od njih ostaju tek krhotine. No, nemam puno vremena za jadikovke, od tih djelića što su ostali svakog dana moram graditi novu priču, za sebe i za svoju princezu. Naime, ja
sam samohrana majka male Marte, a njen otac Borna više ne živi s nama. Rijetko ga viđamo, uglavnom uvijek na moju inicijativu i često se pitam bi li bilo poštenije da se ne miješam u njegov odnos s Martom. Ne znam odgovor na to pitanje. Ako ga ja povremeno ne nazovem i ne dogovorim susret, tko zna koliko bi vremena proteklo dok bi se on sjetio da ima kćer. Marta je još premalena da shvati sve što se događa. Možda će ga kad odraste sama upitati da joj objasni zašto ju nije viđao, a što će joj on odgovoriti, stvarno ne znam.
Zanimljivo je da sam Bornu prije uvijek doživljavala kao obiteljskog čovjeka. Osim što dolazi iz skladnog obiteljskog okruženja, uvijek se rado igrao sa svojim nećacima i općenito je uvijek uspostavljao neki poseban odnos s djecom, znao je s njima razgovarati kao s ravnopravnim malim ljudima i ona su ga naprosto obožavala. Nakon što sam se zaljubila preko ušiju i bila sigurna da je upravo on čovjek s kojim želim provesti sve vrijeme ovog svijeta, počela sam
razmišljati i o budućnosti. Oduvijek sam bila romantična i pomalo tradicionalna u tim stvarima pa sam htjela da me on iznenadi i zaprosi, nisu mi se sviđale ove suvremene inačice kad dvoje ljudi u razgovoru dođe do zaključka da je došlo vrijeme da se vjenčaju. No, taj trenutak nije dolazio.
Odlučila sam kontaktirati Danijelu u želji da mi kaže kad se mogu nadati braku. Točno je predvidjela vrijeme svadbe, no to nije bilo sve što mi je rekla:
- Pitate me kad ćete stupiti u brak. Vidim da ćete se zaručiti za pola godine, no druga je stvar koliko je pristanak pametan potez. Vaš dečko vas voli i on će vas u žaru te ljubavi i zaprositi i obećati vam vjernost do groba, no bojim se da je to nešto na što on nije spreman, a pitanje je i hoće li ikad biti. On je poput pčele koja mora letjeti s cvijeta na cvijet, brzo kaže da, a još brže ne, ako me razumijete. Iako je njemu s vama jako lijepo, počet će ga mučiti osjećaj da na svijetu ima toliko mogućnosti i toliko ljudi te da bi mu moglo biti još bolje,
uzbudljivije, drugačije. Odlučit ćete se na brak s tim čovjekom, no znajte da je to ugovor na određeno vrijeme. Brak će potrajati najviše godinu dana, ali nakon toga sve će krenuti nizbrdo. Jeste li uistinu spremni platiti tu cijenu? Ostat ćete trudni, a što će onda biti s tim djetetom? Sami ćete ga odgajati i razbijati glavu oko toga gdje ste pogriješili. Savjetujem vam da ne žurite u brak, makar sam
sigurna da me nećete poslušati. Sad ste zaljubljeni i on vam se čini savršenim i nepogrešivim. To se svakom događa u prvim trenucima zaljubljenosti, bolje rečeno zaluđenosti. Pričekajte da to ludilo prođe, da se strasti smire, da se bolje upoznate. Lakše je reći imala sam dečka, nego imala sam muža.
Pažljivo sam slušala što mi je govorila. Bilo mi je jasno da je ona razumna i da njene riječi itekako imaju smisla, no znala je da ne dopiru do mene. Slušala sam, ali nisam čula. Činilo mi se kao da priča o nekom drugom. Pretpostavljam da pogađate da ju nisam poslušala. Istina je da sam s vremenom gotovo i zaboravila
na njene savjete. Kao što je i rekla, Borna me zaprosio nakon šest mjeseci. Učinio je to na tako romantičan način – predao mi je dugo pismo o svojim osjećajima prema meni. Odmah sam mu rekla da se želim udati za njega više od svega i da mu zauvijek predajem svoje srce. Počele su brige oko priprema za vjenčanje iz snova. Uživali smo u biranju sale, glazbe, osmišljavanju pozivnica... Sve je moralo biti savršeno – i tako je i bilo.
Bio je to predivan dan i bez obzira na sve što se dogodilo poslije, uvijek ću ga pamtiti po osjećaju potpune sreće u meni i na licima naših obitelji i prijatelja. Poslije vjenčanja uselila sam se k njemu u stan i nastavili smo živjeti u idili. Ubrzo sam ostala trudna. Iako to nismo planirali, naravno da sam bila presretna i da sam željela zadržati dijete. Doduše, bilo mi je pomalo i žao. Nadala sam se da
ćemo prije djece imati barem pet-šest godina za sebe, ali eto, i sama sam uvijek govorila da se čovjek treba prilagoditi okolnostima. A onda se dogodilo nešto čemu se još i danas prilagođavam. Borna me ostavio nekoliko mjeseci nakon što sam rodila Martu! Tad sam bila tako osjetljiva, potpuno posvećena tom malom biću i tako prokleto ranjiva, mnome su u cijelosti upravljale emocije i instinkti. A on, on je našao drugu ženu i otišao, ostavivši me samu s djetetom kojemu je trebala stalna briga, dok sam ja sve više tonula u neko tupilo. Koliko god je s jedne strane bila otežavajuća okolnost što sam se sama morala brinuti o malenoj, toliko me s druge taj osjećaj da sam
odgovorna za drugu osobu koja u svemu ovisi o meni držao iznad površine.
Puno sam plakala, ali kad bih čula Martu kako plače, znala sam da je moj zadatak umiriti nju i u istom trenu sam se smirila i posvetila njoj. On je rijetko dolazio, a ovdje nema dovoljno prostora da vam ispričavam svu muku oko alimentacije i natjerivanja po sudu.
Što je bilo, bilo je, povratka natrag nema.
Pokazalo se da je Danijela jasno vidjela što će se dogoditi s nama, no što mi to sad vrijedi? Ruku na srce, da moram sve ponoviti ispočetka, bojim se da bih opet pošla za njega. Ljubav je ljubav, možda je sad više nema između nas, ali tad je bilo i previše!
Marijana (26), Zagreb
Razgovarala: Katarina Brajdić
bglavac
edin.kecanovic
