Htjela bih primjerom pokazati kako Gospodin, ne samo da vodi, već i usklađuje svoju djecu ali i događaje, kako bi sve služilo jednom cilju, a to je da se Bog proslavi, na spasenje još mnogih duša.

U nedjelju sam pripremala recitaciju i izabrala jednu koja govori o spasenju. Međutim, kao same od sebe, moje su ruke prebirale dalje i između, od preko sto pedeset recitacija, izvukle onu koja govori o Božjoj milosti.

Čim sam pročitala naslov, znala sam da ovu trebam govoriti.

Dalje više nisam razmišljala. Poslije podne dok sam recitirala, posebno snažno sam osjećala veličinu te silne Božje milosti.

Poslije podne je došao iz Hefesweilera u Zajednicu brat Mijo sa suprugom i doveo brata Hansa sa suprugom.

Nakon molitve, pjesama, recitacije i uvoda brata Mije, brat Hans nam je dao svjedočanstvo svoga obraćenja.

Već prve riječi brata Hansa su bile osvrt na recitaciju koja je govorila o Božjoj milosti. Rekao je:

“Ova recitacija je opis mojega života!”

(U stvari, ona je opis i mojeg ali i života većine nanovo rođenih vjernika, koji su osjetili silnu Božju milost.)

Brat Hans je nastavio svjedočiti kako je baš ta silna milost imala udjela u njegovom životu.

Nije mogao opisati užas, sjećajući se koliko li ju je puta prezreo i nogama gazio.

Odrastao je u kršćanskoj obitelji i upoznao Gospoda već u djetinjstvu, no u mladosti kao da je to sve zaboravio.

Svijet mu se učinio ljepšim i zabavnijim od dolazaka u Zajednicu. Dio po dio njegovog života padao je u ropstvo grijeha.

Iz dubine svog bića osjećao je da ga Gospod zove i da mu nudi oproštenje, no njegova tvrdoglavost mu nije dozvolila da se pokori tom pozivu.

Padao je sve dublje u grijeh i ropstvo ovisnosti. Bez cigareta i alkohola više nije mogao, a one su mu izjedale zdravlje i ugrozile život.

Njegov brak je propadao i jednoga dana više nije imao niti što razgovarati sa svojom suprugom.

Propast je i njemu samome bila očita, ali se nije i nije htio odazvati glasu Svetog Duha, koji ga je nastojao vratiti Isusu Kristu.

Njegov je odgovor svagda bio: “Ne!”

Ponekada je i pomislio da je sada već sve prekasno da za njega više nema milosti i oproštenja, ali tada bi glas u njemu postajao jači i on je u dubini svoje duše znao da je to beskrajna milost Božja, koja mu se, unatoč svega još uvijek ponovo nudi.

Ali tada, kao da je svjesno nogama gazi, njegov odgovor bio je opet: “Ne!”

Jednoga dana mu se učinilo da ne može više, pa je odlučio otići u bilo koju Zajednicu na Božju službu.

Na samoj službi, propovijed je govorila o pokajanju i zvala grešnike.

Brat Hans je znao u svom srcu da to Bog i opet, baš njega zove.

Ma da je osjećao želju da se odazove, tvrdoglavo je odlučio: “Ne!”

Onaj propovjednik je produžio Službu, nadahnuto osjećajući nečiju borbu, ali je sotona pobijedio i brat Hans je otišao neobraćen kući.

U Knjizi o Jobu, kaže se da Bog čovjeka kroz život poziva dva do tri puta a to je kod njega bilo daleko premašeno. Što je bio dublje u propasti, to više je rastao strah da za njega više nema milosti. Bilo je to grozno stanje u njegovom životu.

Jednoga dana, osjećajući silnu tjeskobu uvidio je da mora kod Isusa potražiti pomoć.

Otišao je u Zajednicu i slušao propovijed. Nije mogao dočekati kraj propovijedi.

Nije mogao dočekati poziv pastora na pokajanje. Iz njega je izbilo tako dugo suzdržavano pokajanje, ta silna potreba za Isusom i njegovim oproštenjem i on je uzviknuo: “Isuse, oprosti mi!”

I gle, divne milosti: Isus je oprostio!

Kakvo divno olakšanje za ispaćenu dušu koja se vratila svome Spasitelju!

Od onda brat Hans slavi i propovijeda razapetog Isusa i tu beskrajnu milost po kojoj smo spašeni i po kojoj smo Božja djeca. Propovijeda da se ime Božje proslavi.

Na kraju svojeg svjedočanstva, brat Hans nije izostavio jedno važno upozorenje:

“Ne igrajte se s Bogom! On ne dozvoljava da mu se rugate i prezirete njegovu milost!

U stvari, istina je što piše u Knjizi o Jobu, da Bog zove dva do tri puta, a mnogi koji se kasnije hoće pokajati, ne dobivaju priliku za oproštenje.

Odazovite se kad vas Duh Sveti zove, da ne propustite priliku svojega spasenja!”

Brat Hans je duboko svjestan da je imao neuobičajenu Božju milost. Milost koja padne u dio vrlo rijetkima ali i za to nam je dao jedno snažno objašnjenje: Njegovi roditelji su godinama, na koljenima molili Gospodina za milost da im spasi sina!

Mnogi od nas smo roditelji ne spašene djece.

Molimo i molimo i umorimo se.

Ponekada i pomislimo da je to volja Božja, ali ne! Hansovi roditelji se nisu umorili i nisu posumnjali da će Bog uslišati njihovu molitvu. I Bog ju je uslišao! Amen.