Afganistan – Zagreb

- Vi ste Lana zaljubljeni do ušiju, rekla mi je gospođa Danijela kada sam je prvi put nazvala. Vaš izabranik je dobar čovjek, mladić koji je spreman skinuti zvijezde s neba za vas kako bi vas usrećio. Doista imate sreće u životu, kad ste na njega nabasali. Ipak, nekad je samo trenutak dovoljan da se krene drugim smjerom, rekla je Danijela i zastala na trenutak. Kako mislite, pitala sam je. Niste li upravo
pohvalili moj odabir i rekli da me čeka sretan život.
- Ne, rekla sam da imate sreće u životu kad ste na njega naišli i zapamtite to, Lana, kako biste znali donositi ispravne odluke o vašem odnosu. Ništa mi nije bilo jasno.
Ispričala sam joj da će naš odnos uskoro postati samo povremeno razgovaranje preko telefona te očekivanje sljedećeg poziva ili poruke. Moj dečko, tj. moj budući suprug, Davor, uskoro je trebao otići na misiju u Afganistan, gdje bi ostao najmanje šest mjeseci. Za to vrijeme ja bih pripremila našu svadbu, čemu sam se jako
radovala. Davor je upravo zbog početka našeg zajedničkog života prihvatio služenje u Afganistanu jer je htio zaraditi nešto novaca za nas dvoje.
- Trebate biti ponosni što imate takvoga čovjeka uz sebe. To treba znati cijeniti, rekla je Danijela. Mislite li vi, Lana, da vi to znate cijeniti? Nisam znala što bih joj odgovorila, nije mi uopće bilo jasno njezino pitanje. Razmislite malo, pa mi se javite opet, rekla je Danijela.

Davor je uskoro otišao i ostala sam sama. Hodala sam uokolo tražeći prave pozivnice, dogovarajući fotografiranje, tražeći vjenčanicu, dok jednoga dana u gradu nisam srela Ivana. Sve mi se vratilo kad mi se nasmiješio kako bi me pozdravio. Sjeli smo na kavu, a ja sam postala svjesna svojih emocija koje sam još nosila u sebi od našega prekida. To je bilo to, pomislila sam, zato me je gospođa Danijela pitala cijenim li Davora. Sve mi je bilo jasno, ali protiv sebe nisam mogla.
Nazvala sam je sljedeći tjedan i rekla joj da svojim neriješenim emocijama prema Ivanu ne cijenim svog budućeg supruga. Što sad, nisam znala. Htjela sam da mi da pametan savjet.
- Draga Lana, pravi savjet je ne javljajte mu se kada vas bude zvao, jer će vas nazvati. Ne idite s njime više na kavu, a sretnete li se, samo ga kratko pozdravite i idite za svojim poslom. To biste trebali napraviti želite li zadržati sreću u svome životu. Ipak, Lana, vi nećete imati toliko snage. Znam da ćete se pokušati otrgnuti emocijama, ali vidim da vam neće ići. Žao mi je što vam to moram odmah reći, ali ni onaj dan niste trebali sjesti s njime na kavu, ako ste primijetili koliko vam i što znači samo njegov osmijeh. Želim vam sve najbolje, ali pred vama je burno razdoblje, u kojem će se odvijati za vas vrlo važne životne situacije u vrlo kratkome vremenu. Za to je potrebna hladna glava i cilj koji morate uvijek imati pred očima.
Vaš dečko je trenutno u nezavidnoj poziciji u Afganistanu, kreće se zemljom u kojem mu uvijek prijeti opasnost po život, a ni ne sluti da se njegova najveća bitka odvija u Zagrebu, bez njega. Pokušajte, Lana, dajte sve od sebe da ga ne razočarate.
Ne mogu opisati riječima koliko sam bila posramljena pred samom sobom nakon što mi je Danijela sve to rekla. Bila sam i ljuta i tužna istodobno. Pa zar sam toliko još zaljubljena u Ivana, pitala sam se? Ono što me tješilo je jedino da on nije u mene zaljubljen i dalje i da me neće nazvati.
Nije prošlo ni desetak dana kad me je nazvao. Zvučao je vedro, pričao neke duhovite priče kroz koje smo zajedno prošli i pomislila sam kako je Danijela ipak donijela krivi zaključak – mi možemo biti prijatelji. Poziv na kavu sam prihvatila.
Našli smo se, prošetali, popili piće, večerali, a onda, dok me je pratio do stana, počeo je pričati o stvarima o kojima prije nije nikada govorio. Vratila sam se nekoliko godina unazad i poljubila ga. Iste večeri sam prevarila Davora. Tek ujutro sam shvatila što sam učinila i gdje sam to učinila. To je bio Davorov i moj stan, na strani kreveta na kojem je ležao Davor, sada leži Ivan. Savjest me je počela gristi,
ali bilo je kasno, a uskoro sam saznala da sam trudna. Bila sam totalno izgubljena.
Počela sam mrziti i sebe i Ivana, kao i dijete koje sam nosila u sebi. S njime sam se posvađala kad sam dogovorila abortus. Nismo imali zajedničke budućnosti, on nije bio ono što sam htjela. Još je bilo ostalo dva mjeseca prije nego se Davor vrati kući.
Nazvala sam gospođu Danijelu.
- Jeste li dobro, prvo me je pitala. Znam da ste imali konfuzno razdoblje.
Vjerojatno sada ne znate kako dalje. Lana, napravili ste sve što niste trebali.
Izmorili ste se, a sada biste se htjeli pretvoriti u vjernu djevojku koja dočekuje umornoga vojnika. To tako ne ide. Vrijeme je da priznate sve; prvo sve sebi, a potom i Davoru, nakon što se vrati. Hoćete li moći to, pitala me je. Nisam znala odgovor, jer sam bila u strahu od toga kako bi Davor mogao reagirati, što sam opet smatrala sasvim opravdanim.
- Kada dođe kući, dočekajte ga i nakon nekoliko dana, kada se odmori, priznajte mu sve. Nećete moći drugačije. Koža će vam postati tijesna budete li šutjeli.
Prevarili ste dečka koji je za vas bio spreman otići tamo gdje mu je život na kocki, a onda ste mu i porušili jedini temelj koji je ostavio za sobom – vaš odnos. On zaslužuje istinu.
Tako sam i napravila. Naravno, vjenčanje je odgođeno, Davor je bio očajan.
Trebalo nam je godinu dana odvojenog života da vratimo tek dio onoga što smo imali. Ipak, znam da sam ispravno postupila jer sam ga vratila i zbog toga ga još više volim.

www.danijela-tarot.hr