Darshan

Darshan je viđenje svetca, prisuće ogromne energije, ali darshan uvelike ovisi o tebi i tvome srcu. Ako ono nije otvoreno nećeš primiti mnogo. Ako ne skineš svoje kabanice nećeš osjetiti ni najveću kišu koja se slijeva po tebi, ni proljetnu, ni ljetni pljusak, ni one kiše jesenje. Neće svjetlost kroz oblake sumnje, niti blato straha. Čekat će dokle god treba.

''Kada nekoga sažaljevaš tada zapravo govoriš Bogu da je negdje pogriješio.''

Tada također (bilo svjesno ili ne) sebe stavljaš iznad osobe koju sažaljevaš. Kratkovidan si. Gotovo slijep. Ne možeš niti početi shvaćati širu sliku, a kamoli veći dio međupovezanosti i uzroka koji leže u pozadini bilo čije priče. O poimanju potpune istine o nekome nećemo niti govoriti.

Reklo bi se zato: suosjećaj se, ali svakome podaj njegovo poštovanje. Pa i najcrnjem šepavcu koji prosi uz cestu. To me učila Indija. Nemaš nikoga pravo sažaljevati. Koliko puta se čovjek uhvati na tu zamku još misleći kako je ''osjećajan'' i ''plemenit''.

U Indiji sam bio u poziciji da na darshanu sažaljevam Njega samoga, avatara, naoko radi toga što ljudi oko njega rade u njegovo ime. Činilo mi se besmisleno i otužno da avatar muči Sebe u fizičkom tijelu za ovu ''predstavu'' i ''farsu'' koju čitav ljudski mehanizam čini oko njega. Činio mi se čak nemoćan, predan volji ljudi, a ljudi naravno – nedostojni Njega.

Saznao sam naknadno da nisam zapravo Njega sažaljevao već jedino sebe samoga. I uzeo sam si za pravo da prosudim ne samo čovjeka kao utjelovljenje(ili ljude) već Njega i Njegov plan - koji uključuje milijune sudbina i život čitavog tog dijela Indije pa i svijeta.

Zamislite. Kao kada bi bakterija zalutala na simpozij fizičara o završnoj reviziji kvantne teorije i išla donijeti svoj veliki sud na temu. I najbolja bakterija teško da može biti pronicljiva po tim pitanjima, a nisu čak ni to pitanja od ikakve prave važnosti, koliko god se nekom intelektualnom zapadnjaku mogla činiti.

Ja sam imao čast zgriješiti na ovaj način, sada i zauvijek. Sažaljevati samog avatara.

No vidite, dobio sam i drugu priliku za Njegov Darshan. Zadnju. Dano mi je tada deset sati sjediti na suncu, na zemlji i čekati Ga. I iskoristio sam to dobrim dijelom da u meditaciji šaljem Njemu svoju malu ljubav, da molim Za njega umjesto da molim Njega, da pokušam dati Njemu kamenčić umjesto da iznudim planine. Tako nam je između ostaloga i učitelj rekao da je jedino čestito činiti.

Velika je čast uopće moći pristupiti svecu i avataru u jednome životu, a kamoli da Ga ideš neumorno moljakati da ti pomogne. Već ti je pomogao. Već si blagoslovljen. Naše neznanje i nesvjesnost zbilja su velike. Srećom nisu neoprostive, jer da jesu – nitko se nigdje ne bi mrdnuo.

Bio je to rođendanski darshan Sai Babe. Čekalo se. Zora je svitala. Sunce je izašlo. Sati su prolazili, a On se nije pojavljivao. Ekvatorsko sunce se penjalo po nebu, a ljudi su hrlili u sve većem i većem broju. Znoj se rosio na licima ljudi. Za zapadnjaka je izazov prelomiti nekoliko sati skvrčen na tlu, čekajući. To je test strpljenja, poniznosti, zahvalnosti – svega što zapadnjaku nedostaje. Sati u čekanju...

Negdje u međuvremenu više nisam osjećao umor, vrućinu, glad, žeđ – ništa. Čak niti želju da On dođe u vremenu u kojem smo ga iščekivali. Mnogi ljudi su se, iako je bilo zabranjeno i nesolidarno, stalno ustajali sa svojih mjesta u silnoj želji da očima vide avatara ukoliko bi se baš sada ukazao. Počeli su reagirati na bilo koji zvuk, kao mungosi na zvonce sa hranom. Vidjeti Ga smatra se najvećim blagoslovom. To i jeste Darshan.

Svi smo već dugo čekali i mnogi su bili spremni prelomiti se preko drugih, pa i urlati u bijesu samo za jednu vrećicu slanih štapića koje su Seve dijelile masi. Ljudi su bili nestrpljivi. Umorni. Neki su i spavali, hrkali u tom moru ljudi. U silnog gužvi u kojoj smo sjedili već mnogo sati, najednom je pridošlo još ljudi koji su se namjerili sjesti upravo tamo gdje smo mi sjedili već vrlo stisnuti. Čineći još i veću gužvu i vrelinu. Najednom su se dvoje djece odnikuda nasadila gotovo nama u krilo. Gledajući me pravo u lice sa velike blizine. Prva misao bila je ''oh ne, zar baš ovdje?'' Ljudi su gubili strpljenje, a komešanje i vika postala je masa u kojoj smo se našli. Mi - šutjeli smo. Djeca su nesmetano gledala moje neobično bijelo lice. Nedugo nakon toga shvatio sam da smo moja dva prijatelja i ja jedina tri bijelca u svoj masi ovog dijela zelenog partera. K tome još svo troje posve odjeveni u sniježno bijele panđabije. Tri smiješna bijela zgužvana znojna - ratnika svjetlosti?!?

Čekalo se i dalje. Dječica crnih lica sjedila su centimetrima daleko od nas, priljubljeni uz naša znojna tijela. Svi su se činili gladni, i hrane i Njega. Dao sam djeci naših preostalih dva-tri decilitra vode, jer sunce je bilo jako. U tom trenutku koji je postao stopljen sa predanjem...krenula je povorka koju se čekalo svo ovo vrijeme.

Avatar je izašao i polako se kretao zacrtanim putem!

Masa je podivljala, najednom su se svi ustali na noge i njihov pogled kao suncokretov gutao je sve u smjeru Njega. Inače su sve ove sate Seve konstantno molili i govorili ljudima da sjednu i ostanu u sjedećem položaju. Sada više nije bilo smisla. Nas troje ostali smo sjediti iako smo čekali od dva sata ujutro. I dok sam tako sjedio, a oko mene tisuće ljudi uskomešani i na nogama - sklopio sam oči i otvorio ih ponovo. Zvukovi i slika ovog događaja i vremena stopili su se u nešto tiho, nekakvo nečujno mirno prisuće.

U tom trenutku općeg slavlja na mene se sručila predivna i sveta - Milost shvaćanja. U toj silnoj buci, u ekstazi Njegovog dolaska, u strci – moj pogled bio je miran i nije se uopće dizao više od jednog metra u zrak. Oko mene bilo je tisuće malih crnih nožica koje su mlatarale.

I shvatio sam.

Shvatio sam zašto je avatar i dalje tu u svome fizičkome tijelu.

Shvatio sam svetost tih crnih nogica koje su se vrzmale oko moje glave.

I doista - Vidio sam Njega u Njima.

I dok su svi gledali u Njega koji je napokon, nakon više od 12 sati čekanja ljudi iz cijeloga svijeta - pristigao, ja sam samo gledao ljude oko sebe koje sam mogao gledati i sve ove sate.

Gledao sam njihovu potrebu i želju, njihove osmjehe, njihovo nastojanje, osjetio sam Njih duboko u grlu i grudima – i kroz njih vidio sam Boga, avatara. Crne nožice tapkale su usporenim snimkom, kao mantra. I već u njima bilo je dovoljno svjetla da pomogne ljudskom srcu. Silna buka oduševljenja bila mi je nijema i zaglušujuća. Nisam niti znao gdje se On trenutno nalazi. Moj smješak bio je sitan, duboko urezan u mene. Kao da nije niti bilo važno, jer nisam ga više ni očekivao ni osjećao odvojenoga od svih gladnih Indijaca koji su se gužvali oko nas i stapali s nama. Buka i gužva bila je nježnost i pjesma, lelujanje u Bogu.

Nakon kraćeg vremena i mi smo se ipak ustali sa zemlje. Ja sam i dalje gledao oko sebe, spokojno smeten, a jedan čovjek mi je prstom pokazao gdje se nalazi povorka s Njime na čelu.

I tada kada je moj pogled zastao na velikom postolju zlata i Njemu kojega nose – u toj sekundi – vratio mi je svu ljubav koju sam mu slao svih sati i mjeseci prije puta. U toj sekundi utisnuo se u mene kao pečat, moje grudi su se urušile, moje suze su potekle od sreće, shvaćanja, poniznosti, stida, ljubavi, ganuća, poimanja, svega, Njih, Njega, početka i kraja, milosti, davanja, ostajanja. Držao sam ruku na licu koje se ono posve vitoperilo od plača... i nije moglo prestati. To je bila ta potvrda svih milijuna garavih nogu i svih razloga zbog kojih je Baba i dalje sa svima nama. Ljubav. Ništa više. Nesavršenost čovjekove ljubavi spram Njega posve je nebitna, i samo je mi prosuđujemo takvom.

Podno mene bilo je dvoje garave djece koja su pokušavala vidjeti Babu, no nisu mogli zbog visine i mora ljudi koji se prosipaju i propinju na prste kako bi ga bolje vidjeli. Uzeo sam tada jedno od njih kao da je moje vlastito i podigao ga što sam više mogao, državši ga u zraku. Na djetetovu licu bio je smješak od milijardu bijelih zubi, a zvukovi su bili kao da sam u najdubljem klancu najbitnije scene najvažnijeg života koji je uprizoren zauvijek. Držao sam dijete iznad sviju kao da je najbitnije na svijetu, posve nevažno što ne mogu vidjeti ništa ispred sebe. Kako sam ga spustio podigao sam i njegovog mlađeg brata koji je isto želio vidjeti dolazak Svjetlosti. Mnogi su me gledali u toj masi, jer bio sam jedini uplakani bijelac koji grli i diže crnu braću prema nebu, sav obučen u bijelo kao dijete velikoga lica.

Tada sam osjetio nečije ruke na svome tijelu i sebe kako rastem u zrak. Mislio sam da me je prijatelj podigao da bolje vidim Babu kojega je masa dočekivala sa ovacijama. Taj tren dok sam bio visoko iznad sviju bio je najponizniji tren koji sam iskusio. Poklon i blagoslov. Nakon što sam spušten vidio sam da me je k nebu zapravo podigao jedan sredovječni siroti debeljuškasti Indijac iz mase, koji me je dočekao sa smješkom koji ljudi na zapadu ne mogu niti početi shvaćati. Možda ga nikada nisu niti vidjeli, osim odglumljenoga na filmu.

Bila je to čitava Indija koju sam podigao u zrak, i Indija koja mi je odmah uzvratila ljubav. Zagrlili smo se u osmjesima taj odrastao čovjek i ja... i još sam neko vrijeme gledao kako avatar dolazi na svoje mjesto, a ja sa rukom na licu jer je plač još povremeno izbijao na moju kožu.

Nakon toga sjeli smo. I sve je postalo odsanjano i lelujavo. Rastočeno. Milo. Dvadesetak minuta nakon toga helikopter je nadlijetao čitav stadion i desetke tisuća ljudi koji su došli iz čitave Indije, od Tibeta do oceana te od svijeta do cijeloga svijeta. Iz njega bacale su se posvećene ružine latice među ljude. Nebo je prekrio roj nježno crvenih latica koje su kišile na ljude. Ruke su poletjele i vapile u zrak. Gledali smo ovu kišu koja se odvijala nad udaljenim ljudima. Naposlijetku helikopter je stao iznad nas i izbacio latice kao kakav rajski blagoslov. Pomislio sam kako bih volio uhvatiti jednu i sačuvati je kao uspomenu. Ispružio sam ruku prema nebu i svoj dlan dok su tisuće latica kišile po nama kao neki sneni prizor.

Čekao sam hoće li mi jedna završiti u dlanu.

Osjećao sam da bi svakako trebala te sam nečujno zamolio Babu za jednu.

Kiša je prestala, a nekolicina je prolijetala kroz moje prste. Ruke oko mene mlatarale su i lovile nježne crvene latice ruže. Kiša je prestala, a laticu nisam uhvatio te sam svoju praznu ruku počeo spuštati natrag u krilo. U toj sekundi dok sam spuštao pogled i ruku dijete koje je sjedilo podno mene taman je podizalo svoju crnu ručicu pružajući mi jednu ružinu laticu i cvjetić koje je ulovilo.

Tamo, tako, na licu mjesta – to je bio Bog.

Tog trena vadim svoju zadnju bijelu papirnatu maramicu iz jedinog džepa na prsima panđabija, otvaram je i stavljam ružu i cvjetić te ih lijepo složene vraćam u svoj džep.

Svemir je tada bio zaokružen, i iznova sam po tko zna koji puta - u njemu našao svoje mjesto.

Na rastanku sam se izgrlio sa svoje dvoje djece, rekoh im da su oni isto Baba i da to moraju znati... i sa prijateljima krenuo sam natrag kroz bujicu ljudi.

Robert Marinković - Kolumna o duhovnosti

www.val-znanje.com