Već dugo imam želju kao iskreni tragatelj za znanjem i istinom hodati po žeravici. Kako sam osoba koja se uopće ne snalazi u prostoru i luta kad treba tražiti neku adresu, a često se zabuni i kad drugi put ide na istu, nisam svojedobno išla u Gornje Mekušje, na hodanje po vatri kod Kreše Lušičića i meni vrlo dragog Damira Štancla.

Ali iskustvo se mora steći, ono je najvažnije, obogaćuje nam život, pa sam bila odlučna da probam hodanje kad-tad. Prilika mi se pružila kod yogina Jože, znalca istočnih tehnika i voditelja Shiva Univerziteta, u koji se namjeravam uključiti. Zanimljivo kako Hrvati hrle u Indiju, a ovdje imaju gurue koji znaju sve tehnike, samo su samozatajni i često se ne znaju reklamirati i gurati u javnost, za razliku od mnogih prevaranata koji zarađuju, ali to je sad pitanje karme i savjesti.

O Joži ćemo više i njegovim yoga radionicama drugom zgodom, samo bih napomenula da ste inicirani u Shiva yogu nakon samo četiri dolazaka četvrtkom na prayere kod njega i vježbi pranayame, a koliko ćete napredovati ovisi o vama i vašem radu.

Dakle dan je bio očekivano vruć oko 33 st. C, ali ništa u usporedbi sa 600-injak koliko je Joža kasnije rekao da je užareno tlo gdje smo hodali (moram obavezno bar još jednom doći hodati po zimi, kad je snijeg, jer kažu da ti ionako odrvene od snijega stopala, pa žeravicu onda ni ne osjetiš).

 Došla sam na livadu u Zlatar Bistrici bez ikakvog straha, više s osjećam da trebam izvršiti zadatak na duhovnom putu, a kao uvijek, tjerala me znatiželja svojstvena Blizancima, djeci Merkura.

Inače mi je Shiva drag, pa mi je bilo zanimljivo kako nas shivaist Joža vodi ceremoniju koja me malo podsjetila na neka stara vremena - kruženje oko tog komada livade, paljenje vatre u sredini, trčanje i držanje za ruke ukrug, okretanje sam oko sebe dok trčiš s grupom u krugu oko livade, stalno grupno vikanje AUM, pjevanje Om Namah Shivaya ...

Zanimljvo je što svi u grupi zajednički sudjeluju -  nose komade drveća kojima slažu "lomaču", zatim svatko nađe štapić i unese mislima u njega svoje brige i strahove koje želi spaliti, pa ih baci na komade drveta naslagane u kvadrat u par "katova". Zatim se svatko mora pokloniti vatri, nakon čega svatko svakom poželi sigurno i sretno hodanje, a kad ceremonija završi, svatko se na sve četiri strane tog područja pokloni i zahvali.

Inače volim tajanstvene i čudne obrede i prastare običaje, a iako sam samotnica, asket i solitaire po naravi, bilo mi je jako upečatljivo i zanimljivo tako u grupi i timskom radu, a podsjetilo me na vrijeme kad sam rođena u 5. st. i kopala po kamenim putevima na sjeveru Engleske, i na davna vremena kad je magija sačinjavala zrak.

Bilo nas je šest (Venerin broj), ne računajući hiperaktivnu Jožinu 10-godišnju unuku Blizanku, koja je asistirala navikla na  duhovni rad i učenike svog djede od malih nogu, zveckajući s instrumentima. I mi smo svi dobili zvončiće s kojima smo zvoncali, vikali AUM u glas i Om Nama Shivaya, a Joža nas je vodio u krugu lupajući s defom, a meni je izgledao kao pravi veseli otkačeni  čarobnjak.  

Bilo je ludo i zabavno, ali stvar je u tome da se trebate opustiti, jer što je bolja priprema, bolje i lakše prođete cijelu ceremoniju hodanja. Poslije smo komentirali da smo čak i malo prerano počeli hodati nakon pripreme.

Čula sam da je puno lakše kad je grupa velika, jer je veća podrška, pozitivna energija, pa je ovaj put jače peklo sve prisutne, a i meni nije bilo baš ugodno moram priznati, ali kao hrabar Kelt, druid, Templar prešla sam dva puta po žeravici, koliko su i prisutni dečki, iako sam htjela preći tri puta, a kako sam duhovna 1-inica, uvijek težim savršenstvu i nezadovoljna sam sa samo dva prelaska.  

Reći ćete da je težnja savršenstvu nepotrebna, ali kad nešto napravim i savršeno htjela bih još bolje, pa je vječni život idealan za ovakve kao ja kojima savršenstvo nije dovoljno, nego teže briljantnosti. Osim toga, htjela bih sve znati, moći i probati, za što je ovaj život smiješno ograničen, a k tome me muči što ovdje na Zemlji koristimo tako mali postotak mozga. Mr. Spock i puno svemiraca imaju druge probleme - imaju puno mozga a ništa emocija, a kod mene je to pomiješano, pa sam obožavateljica rozih nijansi.

Jako mi je zgodno i veseli me kad vidim na internetu indijskog gurua obučenog u rozo, a vidjela sam i Arjunu u bojnim kolima u istoj boji. Na zapadu te nijanse nose djevojčice i žene koje su više po tipu slatkaste i razmažene, a na Istoku ju nose mudraci i ratnici.

Kako sam duhovna 1-inica i znam da mogu bolje i najbolje, ne volim se hvaliti, ali mislim da mi je urođena hrabrost, a imam urođen osjećaj za rizik, prodor u mističnost i čak kockanje sa mnogo stvari, pa i životom, jer mislim da sam mezimica Kreatora, koji mi je nakon svih groznih stvari koje sam radila toliko puta učinio puno puta milost da preživim (Jupiter u Ribi u 8/9. kući - daj milost i milost će ti biti data) pa se nadam da ću opet imati sreće, čemu će mi pridonijeti i meni omiljena Bija Mritunjaya Mantra. Osim toga, koliko ih se može pohvaliti da upoznaje sam vrh duhovnog života pojedinaca koji toliko znaju i vrijede u Hr i šire?! U ovom groznom razdoblju kali yuge.

Moram reći da se ne osvrćem na primjedbe i predskazanja kako neću dugo, i kako me čekaju okrutni završeci. Ja znam bolje od svih, ja sam JEDINICA, tako sam sposobna i spretna da imam jak osjećaj da mogu smrti umaknuti i prevariti ju u bar 99% slučajeva.

Osim toga, stvari koje su suđene ionako će se desiti, pa zaštose onda opterećivati negativnim vibracijama straha i čekivanja najgoreg?

Mi možemo zahvaljujući pozitivi, dobrim djelima i pravim tehnikama, mantrama, molitvama i ljubavi izbjeći neke stvari, promijeniti karmu, ili doći do prosvjetljenja, koje najavljuju masovno na Zemlji. A najviše zahvaljujući pomoći duhovnih bića, voljenih uzašlih majstora, te najviše Kreatoru, u ovo doba je sve moguće iskrenim tragaocima i vjernicima.  

Ne bih željela potcjenjivati hodanje po vatri, koje nije tako lako i za kojeg treba hrabrosti, ali nije mi to nešto naročito, a dobro mi je Boro napomenuo: ne trebaš ići, samo ćeš se speći, jer nije istina što kažu da ništa ne osjećaš, peče kad hodaš, a pecka i drugi dan. Tko zna, da je pao mrak pa da sam vidjela (jer sam vizualan tip) onaj crveni žar, možda ne bi bila tako hrabra, ovako je to izgledalo lakše, kao da hodaš po pepelu, jer se popodne žar nije vidio). 

Ipak, svakako je ovo vrijedno i neophodno iskustvo i jako mi je drago da sam prošla po žeravici. Još jedna lekcija je obavljena, a lekcija nikad dosta. Čula sam da je duhovni put naporniji što ideš dalje, ali ne možeš ni odmah iz osnovne škole na akademiju?!  

 AUDACES FORTUNA IUVAT