Možda je jedan od najopasnijih grije­ha koji ljude uniš­tava i donosi im la­žne stvarnosti gatanje. Onomu koji gata, zli duh pokazuje duhovne stvarnosti u ko­je tada povjeruje onaj komu se gata. Ta­da se te du­hovne stvarnosti preslikavaiu u život osobe kojoj se gata, tako da se gatanjem ne pogađa nekakva sudbina, nego se sudbina na taj način određuje. Vračarstvo je nedopušteni ulazak duhovne sfere i nedopušteno "utiskivanje" sotoninih duhovnih stvarnosti u duh onih koji se koriste uslugama vračara ili onih koji su vračarskim napa­dima izloženi, a nemaju vjere i znanja da bi se mogli zaštiti. Mogli bismo reći da vračarstvo preslikava stvarnosti iz duhovnih prostora gdje borave pali anđeli, dok se molitvom zalazi i  u prostore neba gdje se nalaze prave nebeske stvarnosti. Mnogi očekuju da ih Bog zaštiti, a on je jasno rekao da smo mi ti koji se trebamo zaštititi vjerom kao štitom (usp. Ef 6). U duhovne sfere dopušteno je ući jedino uz suradnju Duha Svetoga, koji jedino mo­že odrediti što se kada može i smije preslikati. Samo je tada molitva u skladu s Božjom vo­ljom. Kada molimo bez surad­nje Duha Svetoga vrlo često tražimo da se "preslika" nešto što nije plod križa Isusa Krista, već plod pobune i pada Lu­cifera.

Poznajem majku udovicu koja živi zajedno s djecom koja im­aju svoje vlastite obitelji. Bu­dući da je ta žena vrlo snažna ličnost, sklona je uvjerenju ka­ko te obitelji isključivo ovise o njezinim molitvama i uputama. lako su njezina djeca odrasla i čak vrlo sposobna brinuti se sama za sebe, ipak se ništa ne događa bez njezi­na utjecaja. Ako djeca ne po­slušaju savjet, jer misle da mogu drukčije i bolje, tada brižna majka stupa u akciju molitvom, nakon što je iscrpla uobičajene metode manipula­cije plačem ili glumljenjem na­vodne odbačenosti. lako ona moli svim srcem, ta molitva ne dolazi do Boga, već se redovi­to zaustavlja u prostorima gdje borave pali anđeli na čelu sa Sotonom i umjesto blago­slova postaje prokletstvom. Zašto? Zato što Bog kaže: "Za­to će čovjek ostaviti oca i majku te prionuti uz ženu svoju, i bit će oni samo jedno tijelo."(Ef 5,31). Ako majka ne do­pušta djeci slobodu da se osa­mostale, iako su djeca za to sposobna, krade njihovu bra­ku blagoslov. Tako, ako uporno tražimo od Boga nešto za što nemamo jamstvo da se nalazi u njegovoj volji, našu molitvu vrlo lako prepoznaje Sotona i koristi za svoje cilj­eve. Tako i žena koja moli da joj muž bude poslušan ne može biti uslišana jer to nije Božji raspored poslušnosti. Ako želi biti blagoslovljena, neka moli da Bog dadne autoritet i lju­bav mužu kako bi mu mogla biti poslušna, i tada će molit­va biti blagoslovljena. Molitva koja nije u skladu s Božjim odredbama, redovito postaje manipulativna molitva kojom molitelj pomoću zlih sila ma­nipulira onim za koga moli a da toga nije ni svjestan.

Vračarstvo je stvarnost koju ni u kom slučaju ne možemo ig­norirati budući da je ni Biblija ne ignorira, nego o vračarstvu govori kao o nečemu što je realnost i čega se treba strogo kloniti. Vračarstvo ima silu, ali je Božja sila koja stoji na ra­spolaganju onima koji vjeruju daleko veća. Isus je učenici­ma, a tako i svima nama koji smo njegovi učenici, dao vlast nad neprijateljskom sotons­kom silom. Time je jasno re­kao da neprijatelj ima silu, ali je dao vlast nad tom silom. U Katekizmu Katoličke crkve sto­ji zapisano da je svaki vjernik primivši sakrament svete pot­vrde primio isti izljev Duha Svetoga kao apostoli na Pedesetnicu (usp. KKC 1287). To znači da smo po tom sakra­mentu primili autoritet, silu i vlast Božje djece. Taj je sakra­ment vrhunac posinjenja i po njemu smo primili dar i službu apostolstva. Kao sinovi ima­mo autoritet i vlast nad sva­kom neprijateljskom silom i možemo je gaziti bez straha od pogibli. Dakle, nisu egzor­cisti jedini koji se trebaju su­protstaviti neprijateljskoj sili nego se i svatko od nas tko se želi zvati Božjim djetetom mo­ra i treba boriti protiv napada­ja Zloga. Egzorcistima je ta vlast samo još nadopunjena i autoritetom Crkve koju kao Kristovo tijelo zastupaju. Postoji nekakav strah medu vjernicima od kontakta sa zlim duhovima. Mnogi ne žele ima­ti posla s njima i ne žele prih­vatiti stvarnost njihova djelovanja u svojoj sredini. Primi­jetio sam da svi oni koji su u svojem životu osjetili na bilo koji način silu Božju, najčešće kroz vlastito oslobođenje ili ozdravljenje, nemaju straha pred zlim silama. Oni znaju da se zli duhovi predstavljaju mn­ogo jačima nego što jesu i da su upravo zli duhovi oni koji se trebaju plašiti.

Najčešći razlog patnje ovoga svijeta je Sotona. Primijetio sam da ga ljudi zbog toga uopće ne osuđuju, niti se ljute na njega. Zaista čudno! Kroz grijeh dajemo mogućnost so­toni da nas muči. Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stv­arnosti kojih ne vidimo. Jamstvo nam pokazuje Duh Sveti u Božjoj riječi, uzdižući naš duh da vidimo blagoslove koji se nalaze na nebu u kojem prebiva Bog (usp. Ef 1,2) i pokazujući nam odgovor koji je na našu molitvu pripremio kao dokaz stvarnosti koju oči­ma tijela ne vidimo, ali ćemo je po vjeri primiti. Pogledajmo i drugu rečenicu definicije vjere: Vjerom doznajemo da je svijet stvoren Bož­jom riječju, tako da je vidljivo proizvedeno od nevidljivoga. Ovdje opet imamo potvrdu pri­je rečenoga, da duhovne stva­rnosti koje su našim tjelesnim očima nevidljive, a koje se na­laze u nebeskim prostorima, vjerom u molitvi prenašamo u svoje tjelesne stvarnosti. Dakle tu se jasno govori o stvarnosti­ma, a ne o nekakvim idejama ili imaginacijama. Jamstvo i do­kaz povezani su Božjom rije­čju. I mi imamo pristup toj Bo­žjoj riječi čitajući Bibliju. Soto­na to zna i zato čini svoj dio. Za njega ništa nije opasnije od toga kad vjernik počne čitati Božju riječ i primjenjivati je u svojem životu. On na najrazličitije načine pokušava spriječiti ljude da čitaju Sveto pismo. Zaista, samo mali dio katolika čita i proučava Sveto pismo u onoj mjeri koja bi Sotoni mo­gla naškoditi. Njegov je naj­važniji cilj srušiti vjerodosto­jnost ili istinitost riječi zapi­sanih u Svetom pismu.

Danas imamo čitavu poplavu kršćana koji upravo to čine. Zele doka­zati kako su pisci Svetog pisma bili samo ljudi koji su mnogo toga svoga nadodali, pa se ne može svemu vjero­vati. Neki čak pokušavaju "spasiti" Isusov obraz "čisteći" Bibliju od legendi i besmis­lica. Prvi vatikanski sabor gov­oreći o poslušnosti vjere kaže da se mora kao istinito prihva­titi sve što je Bog objavio (DS 3008). No mnogi idu putem kojim su krenuli "protestant" Bultmann (koji je govorio da evanđelje treba demitologizirati, tj. "očistiti" od čudesa jer je, prema njegovu mišljenju, glupo koristiti električnu struju i vjerovati da postoje demoni) ili "katolik" Loisy, koji je evan­đelja smatrao alegorijskim bajkama. Reformatori su od­mah nakon odvajanja imali potrebu neke dijelove Biblije proglasiti nevažećima. Nadalje, u Hrvatskoj smo svje­doci čitave poplave ukazanja. Mnogi razgovaraju s Isusom, Marijom ili nekim od svetaca, te dobivene poruke tiskaju ka­ko bi se ljudi mogli spasiti, kao da čitajući nauk svoje vje­re i Bibliju ne mogu pronaći pr­avu istinu. lako se te poruke u glavnini slažu s Božjom obja­vom, ipak većina njih ima ok­ultnu pozadinu koja djeluje uv­ijek na isti način. U početku su poruke pozitivne i točne, tj. bez heretičnih elemenata. Za­tim počinju u čitateljima proiz­voditi strah od nečega što se uskoro ima dogoditi.

Kad čita­telj stekne povjerenje u poru­ke, polako se podmeću one poruke koje opovrgavaju služ­beni nauk Katoličke crkve ili riječ zapisanu u Bibliji, ili poru­ke postaju tako brojne da kraj njih vjernici i ne stignu čitati Bibliju. Primijetio sam da se ipak najveći broj poruka za ko­je sa sigurnošću možemo reći da su heretične bavi zaključ­cima Drugoga vatikanskog sa­bora. Koja je logika Sotone u svemu tome? Ta, da nas, ako nam poruka "sruši" samo jed­nu istinu Biblije ili crkvenoga nauka te je proglasi neistinit­om, Sotona zauvijek onesposobijava. Zašto? Zato što se možemo zapitati, ako jedna re­čenica u Bibliji nije vjerodosto­jna, otkud možemo biti sigurni da je ostalo vjerodostojno? Kad počnemo tražiti određeno jamstvo koje nam je potrebno da bismo imali vjeru i prona­đemo ga u Bibliji ili nauku svo­je Crkve, jedan će nas tihi glas zapitati jesmo li baš sigurni u to.

Tad će nas podsjetiti na onu "sitnicu" za koju nam je u "porukama" rečeno da ne od­govara istini. Otkud znamo da to nije slučaj i s time što smo primili kao svoje jamstvo? Tako ćemo i dalje ostati dobri vjernici, ali zbog nemogućnosti da zadobijemo vjeru, potpuno bezopasni za Sotonu. Moram priznati da zaista ne volim kad mi netko dođe s porukama ko­je bi mi trebale promijeniti ži­vot. Jednog dana kad proučim sve poruke koje je Bog za mene zapisao u Bibliji, a to sigurno nikad neću uspjeti, po­čet ću proučavati i ostale po­ruke. Ono što Crkva priznaje, priznajem i ja, ono što ispituje, ostavljam po strani, no ono što Crkva ne želi ni ispitati, uopće me ne zanima.

Josip Lončar