„Buđenje u snu“:

 

U teškim životnim situacijama, povezanima s patnjom, događa se nešto što bi se, s obzirom na ego-svijest, moglo smatrati potpuno nepredviđenim. Maya odjednom puca, razbija se!
Lažna i varljiva ljepota koja je toliko ugađala tjelesnim osjetilima i nagonima odjednom isparava. Vidi se ona druga, skrivena strana stvarnosti, čovjek osjeća da odjednom dobiva UVID u ono što mu je dotad bilo skriveno. Ono što je dušu dotad zadovoljavalo, odjednom postaje bijedno, razotkriveno, strano, suvišno.

 

Što se zapravo dogodilo?
Je li riječ samo o neuronskom poremećaju u mozgu izazvanom strahovitim šokom, uslijed čega se počinje "fantazirati" bilo u skladu s arhetipovima praznovjernih misli, ili s potisnutim nagonima iz svakodnevice?

Ne, tako to mogu reći samo oni koji se bave posljedicama pojava a ne njihovim uzrocima.

Moglo bi se reći da je ego-svijest, "mali Lucifer", u tim trenucima "napukla", i kroz taj otvor u mračne dveri Monade ulaze zrake istinskog sunca.

Ova provala u krvotok neće ostati nezamijećeno, svijest biva dodirnuta, ona osjeća da UVID i spoznaja koju sada dobiva nema ništa zajedničko s nijednim prethodnim mentalnim iskustvom, ma kako ono bogato bilo.

Ništa čudno, jer Supstanca iz koje je izgrađeno svjetlo dodira nema ništa zajedničko s ovom stvarnošću: transformirana svjetlost AKASE i uobičajena "Astralna svjetlost" DODIRUJU SASVIM DRUGAČIJE.

No kod većine ljudi ovakvo stanje, ovakva "pukotina" u ego-svijesti, traje jako, jako kratko.

Što se sada događa?
Kao kad čovjek mora zakrpati poderane hlače da se ne vidi njegova golotinja, tako i ego-svijest, da se ne bi vidjela njena golotinja, pod hitno krpa rupe koje je, zahvaljujući PATNJI koja je potaknula ZOV, probila njoj dotad nepoznata snaga.

Tada čovjeka ponovno preuzimaju okolnosti pojavnog svijeta, i od svega ostaje samo jedna kratka, prolazna i nejasna sjeta na trenutak kada se moglo osjetiti SVE.

Najčešće se ovaj osjećaj zaboravi, i tako se, nakon što se otru suze, nastavlja sa starim načinom života, u zanesenosti jednom od iluzija ili zabluda.

Zato mnogi sveti spisi navode: u patnji rađa se vjera, u patnji je čovjek bliže Bogu, "u patnji čuči radost"...

Mnogi pogrešno i plitko pretpostavljaju da je riječ o nekom obliku tjelesne patnje, koju su zatim - potaknuti zabludom (kao recimo jezuiti) - nastojali isforsirati.

Već prvi kršćani propali su u ovoj zabludi.

No jasno je da ova patnja, istinski stvaralačka Patnja, traži da se poklope određene okolnosti, a čak i kad se sve poklopi, samo o zrelosti Duše (MONADE) ovisi hoće li ta ego-svijest, "mali Lucifer", shvatiti poruku koja mu se prenijela.

Ako se to tebi, dogodilo, onda sada možeš imati jedan približni pregled. Ali ako si uz ovo iskustvo imala još i neke vizije, čula glasove i slično, tada možeš biti sigurna da su ti glasovi i ta viđenja potaknuta varljivom aktivnošću tvoga uma.

Za um vrijedi jedna stara poslovica: "Što se babi tilo, to joj se i snilo".

Netko mi je ranije spomenuo da je nadjačao žudnje, samim time je jači od astrala.

To je nemoguće, sam UM je toliko astralan, da se preko krvi, a ova preko slezene, hrani izravno iz astrala. Izloženost je direktna i neporeciva, koliko god tko živio u iluziji da je jači ili da ima moć kontrole.

Ego-svijest se osobito trudi da sva ta iskustva u trenucima PATNJE prekrije i zamagli, i zato se koristi trikovima toliko lukavima, da je potrebno zaista mnogo zrelosti da bi ih se razotkrilo. Ona za ovo ima osobit razlog, kao i onaj čovjek da zakrpa hlače dovoljno čvrsto, kako na tom mjestu nikad više ne bi pukle.


...Tako je velika varka uopće vjerovati da netko upravlja svojim mističnim sposobnostima. Taj privid uvijek je ostavljen onome koji će poslužiti kao intermedijer astralnih sila. To lažno samouvjerenje je ciljano, ono je jedno od sredstava kojima "adepti" one strane održavaju dobru volju svoga posrednika za suradnju (koje nije ni svjestan). On će čak smatrati da ima slobodnu volju, možda će je čak i opjevati, ali sve što će učiniti biti će unaprijed dirigirano, čak i spoznaje koje prethodno dobije biti će servirane striktno po kvaliteti njegove duše, po interesima njegova intelekta i slično.

Tko toj silnoj inteligenciji koja preplavljuje astral može izbjeći?

NITKO!

Nitko SAM, bez svog unutarnjeg Učitelja i Majstora.

Što dakle znači "meditirati"?

Svakako NE astralnim tijelom, njegovim UMOM, ulaziti u astralni svijet varljive i lažne ljepote.

Meditirati može NEŠTO DRUGO u nama, to DRUGO ne hrani se iz "onostranog" tzv. duhovnog područja, i samim time ne može biti prevareno, jer je po sebi ČISTO; neokaljano bezbožnim, od Izvora odvojenim predodžbama "malog Lucifera".

 
Ali, dug je, dug put do rađanja tog Bića.

Iznimno rijetkima ovo polazi za rukom dok su još ovdje, na zemlji.

Neki govore o čistoći koja bi mogla prenijeti čisto Znanje, ali ovdje nema ČISTOG bića; čak i najčišće OVDJE ne može prenijeti one najveće TAJNE, koje su za naš um potpuno neshvatljive, i za naše sposobnosti jednostavno neuhvatljive.

Mi možemo prenijeti jedino ljudske aspekte, ono "gledano odozdo", ČAK I U NAJBOLJEM MOGUĆEM SLUČAJU.

Tko očekuje više, on se zapravo želi vezati za određeni autoritet, da ima nekoga iza koga može skrivati vlastitu neodgovornost.

Slaganje/neslaganje!?
...
Postoji samo jedna stvar: prepoznati ili ne!
Sve ostalo je čisto spekuliranje, zabava na račun vlastitih vizija - kako mi mislimo da bi to trebalo izgledati.

Poštivati svaki oblik života na ovome svijetu je nema sumnje lijepo, ali tko god je iskren prema sebi, on će uskoro, vrlo brzo, shvatiti da nije u stanju trajno slijediti ovaj trend.

Naša priroda je nagonska; čak i pored naše duboke želje da poštujemo druge, mi se uvijek, nužno, vraćamo sebi i utiremo put vlastitim ciljevima.

Egocentričnost ovdje nije moralna kategorija, kako se to pogrešno želi pirikazati, nego je način postojanja, koji svatko u sebi na svoj način, iskrustveno i vrlo znalački, krije.

Znaš li čime?

Najčešće kroz masku usiljenog poštovanja prema mnogim oblicima života? Ima li ljepšeg i boljeg načina da "unutarnji zmaj", kako ga ti nazivaš, prikrije svoje pravo lice!?

Kada su to nastali humanizam, težnja za ljudskom jednakošću i pravdom? I jesu li ti ideali ispunjeni?

Zašto nisu?

Svatko bi trebao pronaći odgovor u najskrovitijem dijelu sebe.

I ovdje nitko nije dobar. Ovdje su mnogi samo naizgled dobri. Ovdje se želi biti dobar kao prvo zato, jer to nama osobno tako odgovara, jer nam to iz određenih razloga treba, i jer se tako dobro osjećamo. Mnogi imaju osjećaj krivnje kad nisu dobri samo zato, jer trenutno ne postoji sredstvo kojim bi kompenzirali vlastitu manjkavost. Zato mnogi hrle činiti dobro drugima, da bi makar na tren ušutkali bijedu vlastite fundamentalne egocentričnosti. Izvana sve to djeluje lijepo, mi naravno ne smijemo osuditi takvo postupanje, ali pravi motivi su, kao u svim slučajevima, sasvim drugačiji.

Što se tiče astrala, ranije si navela da postoji nešto neovisno o nama što se "šulja", ovdje pak navodiš da smo mi i astral jedno.

Gledaj...tipično je za intelekt da često skakuće, jer tvoj intelekt, kao ni intelekt bilo koga drugoga ovdje, nema baš nikakav temelj.

Sve za što se on drži je praznina, iluzija, nešto što je kratkotrajno kao i on sam.

Sva naša čak i najozbiljnija nastojanja protkana su trenutnim hirovima čije porijeklo nisu ni glava ni srce kako se to misli.

Središte naše animalne svijesti ipak je među našim nogama.

Ne, to nije zaključak nekog perverznjaka, to je jednostavno ezoterična konstatacija, jer ovdje se nalazi sakralni pleksus, koji je takozvani čovjek - živeći primarno iz svojih nagona - potpuno desakralizirao .

Misliš da si drugačija?

Razmisli, razmisli...

Svi mi pričamo lijepo, ali naša stvarnost, istinska stvarnost o nama, potpuno je drugačija, i mi je moramo skrivati, o da, grčevito je moramo kriti, da se istina o nama, spekulantima i lažovima, nikada ne dozna.

Najvažnija je stvar NIKADA se ne vezati ni za koje iskustvo.

Čak i iskustvo neposredne Istine, kad postane sredstvom bilo kakvog vezivanja, bude laž.

Subjektivna iskustva su SAMO polazište, startna točka, no cilj svih takvih iskustava je jedan te isti.

CILJ je tamo gdje se nalazi iskonski početak svega: JEZGRA spoznaje, Znanje kojem se više ništa ovdje ne može sakriti.

Zbog nesavršenosti naše prirode, zbog činjenice da u sebi nosimo teški balast (samih sebe BTW) mi ne možemo neposredno skočiti u taj Izvor. Samim time nismo ni u mogućnosti steći Znanje, jer oslobađa ga Vjera u srcu, a Vjera će biti potpuna kad se onaj koji je nosi temeljito pripremi. Ali zato možemo SLUTITI, jer nas nosi sjećanje na jedno životno stanje koje je sasvim drugačije od ove stvarnosti.

I ta SLUTNJA je dovoljna, to sjećanje nas usmjerava na put, i samim time potiče naš trud.

Još dugo ćemo činiti greške, ali one su neophodne, jer jedino se na greškama uči.

Tko ovo nije u stanju shvatiti, nego smjesta želi postati savršenim, još će se dugo, dugo, dugo vezati za vanjske majstore i autoritete.

I njemu slijede brojna razočarenja kad shvati da je vanjsko odijelo, duševno-tjelesne prirode, uvijek pokvareno, da ni sami ti majstori nisu savršeni, da je čak i najveći živući adept ovoga svijeta podložan materijalnim utjecajima, i samim time u opasnosti da se uvijek iznova sroza u ona iskustva koja još nije proživio.

Bitno je samo prepoznati taj Put. Sve ostalo će se nadodati. Bitno je ne zalediti se. Svako "smrzavanje" pad je u rutinu, a Put je ipak vječita dinamika. Neprestano bacanje u vlastite greške i promašaje. Neprekidno suočavanje sa sobom. Tko je okrenut prema van, prema okolini, prema drugima, još nije zagazio u potpunosti. Možda neki mistificiraju, pa im se čini da autor ovih redaka gazi "u potpunosti". Autor ovog teksta svjestan je brojnih svojih slabosti, od njih ne bježi, niti se želi prikazati u svjetlijem izdanju. On se jedino nada da će ponešto od ovoga pronaći posebno mjesto kod onih, koji ovdje vide nešto više od puke teorije. Svima drugima preostaje zrcalo, zaista im neće biti lako.

 
Iskustvo ti se neprestano nudi, ono ispunjava nešto što mi nazivamo -prazan prostor. Tko "vidi" Pleromu, njemu knjige više ne trebaju, osim u jednom slučaju, ali...

Što će tebi moje iskustvo?

Tik pred nosom je tvoje vlastito, zašto ga ne uzmeš?

Istina koja bi se mogla ispričati nije istina, a svako iskustvo istine, koliko god istinsko bilo, nema nikakvu vrijednost za onoga tko ga nije sam doživio i osjetio.

Onaj tko prenosi istinu ovdje biti će uvijek progonjen i razapet. Zašto?

Mnogi kažu "ne bismo mi to mogli nikada".

 
Ali i te kako bi, dapače, neće razapinjati neki zločinci na koje će takozvani fini ljudi ukazivati ispruženim prstom, nego će to činiti obični, fini, mali ljudi, koji toliko vole uvjeravati druge da su prepuni ljubavi i dobrote.

Laž je da su jednog od Majstora mudrosti, onog u Palestini prije 2000 godina, razapeli zločinci i religiozno-politička mafija.

Zeleno svjetlo za tu smrt dali su "vjernici" koji su isto tako voljeli pokazivati drugima da čine dobra djela, da se drže propisa Zakona, da su Božji izvršitelji.

Kako je samo razotkrivena zabluda u kojoj su živjeli!

Istina pokazuje kako su napori malog umišljenog čovjeka jalovi i besplodni. A kad čovjek bude razotkriven, spreman je najveća zvjerstva. Najopasnije zvijeri bude se iza lažnih simpatija, baziranih na raznim privatnim interesima, i osmijeha.

Uostalom: tko je kakav, ne zna, tek će u dodiru s tim zračenjem pokazati TKO JE i do čega mu je u stvari stalo! Zato Majstor mudrosti (nikako ga ne treba promatrati samo kao povijesnu ličnost) i kaže: "Dolazim, jednima na uskrsnuće, drugima za pad". Veliki majstor, koji mora biti rođen iz našeg srca, mnoge je svojim snažnim Svjetlom natjerao da budu ono što jesu, jer oči u oči s tim zračenjem svatko će biti ono što jest, a ne ono što bi želio da bude.

Zato, tko sam ja da te uvjeravam kako nešto znam, da je moje znanje "iz prve ruke", da je plod neposrednog iskustva, da nije plod pročitanih knjiga itd...?

Ako tražiš Majstora izvan sebe, budi spremna na činjenicu da ćeš potrošiti jako puno vremena da se riješiš teškog balasta mutnih silnica koje će te čvrsto svezati za njegov ego.

Gledaj kroz riječi, zapravo pusti da promatra ONO što se ne zavarava površinom ni "pokvarenošću" onoga tko prenosi, nego osjeća nešto između redaka i iza njih.