ZVIJER IZ IDA

Ono što je stvarno, ne može se ugroziti. Ono što nije stvarno, to niti ne postoji.

Iz Tečaja o čudima

Prema nekim muslimanskim misticima, sposobnost »gledanja dušom« na­ zvana »nirat« mogla se razviti naročitim vježbama koje su povezane s očima, a zvali su ih »nazri« ili »basri«. Njih spominje i veliki majstor Sant Mata, Hazur Baba Sawan Singh. Posebno je zanimljiva vježba koju nazi­ vaju »shugal-i-iena«, koja se sastoji u sažimanju pažnje na odraz vlastitih zjenica u ogledalu. Prema Hazur Babi, to dovodi do »okretanja očiju pre­ ma unutra i pristupa točci nukta-i-saveda«. koja je poznata i kao »treće oko«. Ova praksa, međutim, može biti vrlo opasna, ako nije pod nadzo­ rom kvalificiranog učitelja koji je prošao sve stadije ovladavanja ovom naizgled jednostavnom tehnikom. Imao sam priliku razgovarati s ljudima koji su imali iskustva s ovom metodom, koja zahtijeva precizno definirani pristup, a medu njima je bilo podosta onih koji su u inicijalnoj fazi prošli kroz vrlo neugodne psihičke senzacije. Da je doista tako, povjerovao sam im i već stoga što sam i sam eksperimentirao s ovom škakljivom tehnikom manipulacije sviješću, koja otvara vrata nesvjesnog i tako u svijest pro­ pušta i ono od čega inače bježimo. Ja sam tako na mjestu svojih očiju vidio crne rupe, lice mi se izobličiio da se više nisam prepoznao, da bi na kraju svega nestalo. Ovo »nestalo« znači imati otvorene oči, ali ne vidje­ ti ništa. To je stanje u kojem se ne percipiraju misli, ali povratak iz tog sta­ nja može značiti konfuziju u misaonom procesu, oslobađanje potisnutih strahova ili nešto još teže, ako praktikant stjecajem okolnosti boluje od neke latentne psihičke bolesti. Samo vrhunski ekspert može po iskustvi­ ma procijeniti tko može ustrajati u ovoj vježbi, a da pri tom ne ugrozi svo­ ju psihičku stabilnost,

Mnogi odustaju i sami, kao jedna žena koja je svoja iskustva opisala kao »jezivi susret s monstrumom u ogledalu«. Swami Maheshwarananda također smatra da je ova vježba riskantna, a naveo je primjere ljudi koji su doživjeli to da nisu mogli odvojiti oči od ogledala, kao da su za njega prikovani.  Spomenuo je  i  neke slučajeve  osoba,  koje su  imale  teže

psihičke smetnje, nastale uslijed prakticiranja ove metode, koja zapravo spada u kategoriju onih koje koriste oči i to doslovce kao »ogledalo duše«.

Moj mi je jogi o tome rekao nekoliko zanimljivih podataka: »,.. Radi se o opasnoj vježbi koju se ne smije raditi bez nadzora stručnjaka, jer se njome prije vremena dolazi u ona stanja u koja treba ulaziti postupno. Sustav preopterećen spiritualnim valovima može se pod njihovim uda­ rom slomiti. Ja sam kod nekih svojih učenika primjenjivao tehniku u kojoj sam na stanovit način koristio ogledalo. Naime, kad se radilo o nekome tko je imao doista težak emocionalni problem, stavio bih ga u stanje tran­ sa, koje bi zapadnjaci u nedostatku poznavanja finih distinkcija, opisivali kao hipnotičko, i njegovo astralno tijelo proveo kroz ogledalo koje je on vidio pred sobom. S one »druge strane« ostavljali bismo te negativne emo­ cije, zajedno s tijelom koje bismo tamo »kreirali«, te se s »očišćenim« astral­ nim tijelom vraćali na ovu stranu, odakle smo u ogledalo ušli. Rezultati tak­ va načina rješavanja emocionalnih problema bili su uvijek izuzetni, ali to ne može primjenjivati nitko tko ne zna točnu tehniku i tko nema sposob­ nost dovođenja osobe u stanje u kojem je ta tehnika uopće primjenjiva...«.

Dok s jedne strane srećemo niz opisa impresivnih spiritualnih isku­ stava onih koji neku od varijanti spomenute tehnike prakticiraju pod kon­ trolom upućenog eksperta, s druge strane možemo reći da postoji oprav­ dana sumnja da je ova praksa u nekih, stjecajem niza okolnosri. pomogla oslobađanju demonskih, tamnih sila koje spavaju u svakom čovjeku. Mo­ gući je primjer za to Andrew Newell. Te 1987. godine 2l-godišnji Brita­ nac, koji je nožem izmasakrirao svog vršnjaka Philipa Bootha i tako zavr­ šio na doživotnoj robiji, s koje se po svoj prilici nikad neće vratiti. Istraga je pokazala da je Andrew konzumirao poveće količine »magične gljive« i alkohola, te sklepao vlastiti sotonistički ritual, pri kojem je koristio pla­ stičnu kutiju za čuvanje audiokaseta, kojoj je dao pompozni naziv »kutija za crnu magiju«. Oduševljavao se songovima grupe Iron Maid, osobito onima koje su veličale »tamnu stranu«, a običavao je prespavati u jednoj grobnici na napuštenom groblju, nedaleko mjesta gdje je živio. Iz dnev­ nika koji je vodio, moglo se zaključiti da je satima buljio u ogledalo, kako je napisao, »... tako dugo dok se nije pretvorio u vukodlaka...«. Droga, alkohol i zaluđenosr naivnim magijskim ritualima domaće proizvodnje ukazuju na poremećenu ličnost, kojoj je svaka vježba koja oslobađa »zvi­ jeri iz Ida« mogla samo štetiti, što je vjerojatno i bio slučaj kod Andrewa Mewella.

Ali ne samo kod njega, barem ako je suditi po podacima iz povijesti krvnih delikata inspiriranih kvazireligijskim  i  okultnim  motivima.  Stano­ vita je Tracy  Wigginton,  zajedno s grupom  lezbijki,  koje su se  pozivale na sotonistička učenja i tvrdile da za rituala piju ljudsku krv, na osobito okrutan  način  smaknula nekog Edwarda Baldocka, iz australskog grada

Brisbanea. Za to je nagrađena doživotnom robijom. Australska je krvopi­ ja, za koju su psihijatri ustanovili da u glavi nosi čak četiri različite osobe, koje su naizmjenično dominirale njenim tijelom, pokazivala opsesiju ogle­ dalima. Dakako, na sasvim drugi način od onih koji se bave jogom.

Naime, oduvijek se ogledalima pripisivala osobita, magijska moć. Ne­ ki su govorili da ogledalo povezuje čovjeka s drugim svjetovima, a prak­ tično je u svim kulturama poznata metoda gledanja u budućnost i kon­ taktiranja s preminulima zurenjem u površine na kojima se reflektira slika promatrača. U novije je vrijeme u američkoj saveznoj državi Alabami po­ kuse s kopijom grčkog psychomanteuma načinio čuveni dr. Raymond Moody, liječnik koji je slavu stekao svojim knjigama o osobama, koje su za vrijeme kliničke smrti doživjele kontakte s različitim bićima s »one stra­ ne groba«. Moody je problem korištenja ogledala, kao medija kroz koji je moguće ostvariti uvide u drage razine postojanja, istraživao čitavih se­ dam godina. Ustanovio je da se radi o tome da se osoba koncentrira na glatku površinu ogledala, kristala, tekućine ili poliranog metala.

Već spominjani psychomanteum nalazio se u Epiru, u zapadnoj Grč­ koj, a zvali su ga »Proročište mrtvih«. Arheološki nalazi novijeg doba po­ tvrđuju da je bila u pitanju podzemna nastamba, u kojoj su oni koji su željeli vidjeti svoje preminule rođake ili budućnost, morali prvo boraviti mjesec dana, u potpunom mraku. Zatim bi ih dovodili u dvoranu, koju je obasjavalo slabo svjetlo plamena. U sredini dvorane nalazio se veliki bron­ čani kotao ispunjen vodom. Ograda je ograničavala broj onih čije su oči mogle vidjeti površinu tekućine i u njoj vizije mrtvih ili buduće događaje. Čitavom su podzemnom institucijom upravljali svećenici, koji su ovdje živjeli u malim ćelijama labirinta, očuvanog do današnjih dana. Kombi­ nacijom senzome deprivacije i dugotrajnog zurenja u površinu vode, javljala su se iskustva onoga što Moody zove ukazanjem.

U potkrovlju starog mlina u Alabami, on je izgradio malu repliku grč­ kog proročišta, s tim da je ispred osobito konstruiranog ogledala stavio ugodni naslonjač, iza kojeg je bilo slabo svjetlo. Glava onoga tko je zurio u ogledalo, smještena je tako da je mogao vidjeti samo odraz mraka u gornjem dijelu zrcala. Sebe ni izvor svjetla nije mogao vidjeti. Ispostavilo se da vrlo visoki postotak onih koji su eksperimentirali u maloj prostoriji s ogledalom ima ukazanja mrtvih osoba. Ono što je zanimljivo, jest da nisu uvijek imali vizije umrlih osoba koje su željeli vidjeti, već onih, kako je za­ ključio Moody, koje su im bile važnije u smislu razrješenja njihovih emo­ cionalnih problema. Nadalje, događalo se da u prvi mah nisu mogli pre­ poznati osobu čiji se lik u ogledalu pojavio, uprkos tome što se najčešće radilo o ljudima koji su im za života bili osobito bliski. Za nas je ovdje od posebnog interesa podatak da ima više vrsta ukazanja, kad se koristi ogle­ dalo na način na koji to radi dr. Moody.

126

Prvi je tip ukazanja prosto viđenje jasnog lika u ogledalu. On se može kretati i govoriti tako da ga onaj koji ga je prizvao čuje. ali može komuni­ cirati i telepatski. Ima i slučajeva da se čuje glas, ali lika u ogledalu nema. Posebno su uzbudljiva rijetka svjedočanstva onih, koji su u psychoman- teumu doživjeli trodimenzionalno ukazanje, kad je lik iz ogledala napro­ sto išetao van i doimao se potpuno realnim bićem iz našeg svijeta! Premi­ nuli bi podijelio kakav savjet svom rođaku, izjavio kako ga voli i živi u svijetu u kojem nema patnje i zatim bi naprosto iščezao. Katkada, trodi­ menzionalna prikaza ne bi dopustila da je se dodiruje. Uvijek bi se radilo o prividu gustoće ovozemaljskog tijela, odnosno likovi iz ogledala u svo­ joj dvo- i trodimenzionalnoj varijanti nisu bili prozirni ili blješteći. Jesu li bili tvrdi na dodir, ne može se reći sa sigurnošću, jer ih je malo tko dodir­ nuo, a ako bi to i pokušao učiniti, oni bi istog trena nestali ili ga upozori­ li da to ne čini. S obzirom da se nije radilo o ljudima koji su se za života bavili nekom od mističnih disciplina, pomoću kojih je moguće steći izu­ zetne moći, oko toga radi li se o iluziji ljudskog uma koji vidi samo pro­ jekciju iz vlastitih moždanih vijuga ili stvarnom kontaktu s umrlima, ima dosta razmimoilaženja. Ako već dolaze s »one strane«, radi se o nižim astralnim nivoima, tvrde upućeni.

Neki su gosti Moodyjeva improviziranog proročišta imali osjećaj da u ogledalo ulaze oni, pa su svijet percipirali na paradoksalni način, kao da na njega gledaju iz neke druge dimenzije.

Dr, Raymond Moody nagađa da su i neke poznate biblijske ličnosti, poput Josipa, imale dar viđenja budućih događaja na bazi gledanja, u spomenutom slučaju, u poliranu površinu srebrnog pehara. Tunguski šamani iz Sibira također tvrde da mogu vidjeti duhove umrlih, ako dobro zavire u ogledalo, a slična je praksa opisana i kod domorodaca s Mada­ gaskara. Indijanci sjevernoameričkog plemena Pawnee koristili su ne­ običnu varijantu iste tehnike. Kad bi u lovu ubili jazavca, čuvali bi ga do noći, oderali, a krv iscijedili u osobitu zdjelicu. Posuda je stavljena na mje­ sečevu svjetlost i djeca bi iz plemena tada promatrala svoj odraz u krvi jazavca. Prema drevnom vjerovanju, ako bi se vidjeli kao sjedokosi star­ ci, to bi značilo da će živjeti dugo, dok su neke druge vizije značile smrt od bolesti ili ruke neprijatelja.

Posudu s vodom za gledanje u budućnost i udaljena mjesta rabili su stanovnici oko marokanskog grada Feza, ali i kineski taoistički vidovnjaci iz 18. stoljeća. Istom se tehnikom služe šamani ekvatorijalne Afrike, a ogledalo, u kombinaciji s dugim gladovanjem i izbijeljeiim kostima pokoj­ nika, koristi u slične svrhe pleme Nkomis s Cape Lopeza.

Pleme Bwiti iz Gabona predstavlja jedinstveni fenomen glede ko­ rištenja ogledala kao sredstva kontaktiranja pokojnika. Naime, tamo je u uporabi  halucinogena  droga  iz  korijena  jednog  grma,  koji  se  zove

127

Tabernanthe iboga. Droga ibogain iz ovog afričkog grma djeluje na ljud­ sku psihu na vrlo neobičan način, pa neki vjeruju da se pomoću nje može osloboditi gotovo svakog narkomana od ovisnosti o teškim narkoticima, poput kokaina i heroina. Halucinacije traju oko 36 sati, u kojem se perio­ du ispred očiju čovjeka odvija čitav životni film, pa on shvati pravu pri­ rodu trauma, koje su ga opteretile do te mjere da se odao drogama. Iboga, međutim, ima i jednu drugu svrhu. Član plemena, koji pod dje­ lovanjem iste pilji u ogledalo, može normalno komunicirati s bilo kojim preminulim suplemenikom. No, u ovom slučaju pokojnik ne doiazi iz ogledala, već drogirani ima osjećaj da mu se raspukla lubanja, kako bi mogao duhom putovati u područje koje pripadnici Bwiti zajednice zovu

»zemljom mrtvih«.

Aladinova svjetiljka, stare indijske mjedene uljanice i bakrene posu­ de, primjeri su iste osnovne ideje. U Kelta je poznat tzv. »druidski kotao«, a metoda je obrađena i u umjetničkim djelima, poput Shakespearovog

»Macbetha«, a osobito u Goetheovom »Faustu«.  Istim se stvarima in­ tenzivno bavio i čuveni okultist iz 18, stoljeća, poznat pod imenom grof Cagliostro. Ogledalo kao vrata među dimenzijama proslavio je i legen­ darni engleski mistik, alkemičar i istraživač, dr. John Dee. Njegove je usluge koristila i engleska kraljica, koja ga je štitila od stalnih napada za- vidnika. Dee je očito budućnost očitavao iz ogledala, kojih je imao cijelu kolekciju, a posebno mjesto pripadalo je zrcalu od opsidijana, koje je pot­ jecalo još od Asteka. Za bića, koja je sretao na taj način, govorio je da su anđeli, a zapisao je da su se neki od njih pojavljivali u trodimenzionalnoj formi i šetali sobom razgovorajući s njim. Dee, koji je živio u 16. stoljeću, maštao je o pomirenju protestantizma i katoličanstva, ali je konačno, na­ kon kraljičine smrti, pod pritiscima dvorjana, otjeran i osramoćen. Daka­ ko. bilo je i priča da je zapravo bio kraljičin špijun, pa ga oni, koji su je naslijedili, nisu previše voljeli. Štoviše, zbog svojih je ideja jednom odle­ žao čitavih šest mjeseci u zatvoru. Umro je razočaran i napušten od sviju, 1608. godine.

U magičnu moć ogledala vjerovali su mnogi, od mitskih likova do aktualnih povijesnih ličnosti, poput Anatolea Francea i Abrahama Lin- colna, koji je navodno u ogledalu imao viziju, koju je njegova supruga objasnila kao proročanstvo da će u svom drugom mandatu biti ubijen. Dr. Raymond Moody iskustva sa zurenjem u glatke površine, posebice u naročito konstruirana zrcala, smatra dokazom postojanja zagrobnog živo­ ta i mogućnosti komunikacije sa stvarnostima koje su paralelne ovoj na­ šoj. Evidentno je da su gotovo svi značajniji jogiji svjesni potencijala koji predstavlja koncentracija na glatke površine, ali nijedan ne propušta upo­ zoriti na opasnost od ovakve prakse. Dakako, ne obavlja li se ona pod nadzorom nekoga tko je upoznat sa svim komplikacijama koje mogu na- stupiti uslijed nekontroliranog prodora u razine s kojima praktikant nema

nikakva prethodna iskustva. Ono što strši u priči o ukazanjima iz kopije starogrčkog svetišta jest činjenica da su njegovi posjetioci znali kontakti­ rati bliske osobe koje su umrle i tridesetak godina ranije. Naime, prema teoriji reinkarnacije, bilo bi za očekivati da su se iste osobe u nekoj dru­ goj ličnosti ponovo inkarnirale na Zemlji, premda treba napomenuti da nigdje nije pojašnjeno koliko netko može ostati u »međuprostoru«, a i po­ stoji zagonetna formulacija iz Upanišada prema kojoj između dvije inkar­ nacije može proteći » tri dana ili 15 tisuća godina«!

»Ploče iz Chartresa« su geometrijski tikovi u dva reda, odozgo prema dolje poredani u nizu: pravokutnik, kvadrat i kružnica. Redovi su među­ sobno paralelni, uspravni, a likovi obojeni crveno i plavo. Pravokutnik i kružnica u lijevom redu crvene su boje, a u desnom plave, dok je sa kva­ dratima obrnuto. Onaj u lijevom redu je plave, a u desnom crvene boje, Površine su svih likova jednake, a imaju sasvim određeni odnos prema tlocrtima nekih francuskih gotičkih katedrala. Te su površine matematički definirane brojem 21, što, po svemu sudeći, ima nekakvo, do sada nedo­ voljno razjašnjeno značenje.

Vezom likova koji se pojavljuju u tlocrtima katedrala i kršćanske mistike bavili su se autori poput, recimo, Charpentiera i Fulcanellija. Sve bi valjda ostalo na teoriji i mašti pojedinaca da Pierre Derlon 1978. godi­ ne ne odaje tajnu, prema kojoj ove ploče zapravo služe za osobit tip me­ ditacije, koji u raznim aspektima podsjeća na tehnike buđenja kundalini u indijskoj jogi.

Derlona je kao dijete posvojio poglavar francuskog ciganskog ple­ mena Caideroche. Nekolicina pripadnika redovito je prakticirala neku vrstu meditacije, a mjesta gdje se to obavljalo zvali su »vrtovi inicijacije«. Praktikant bi sjedio prekriženih nogu i nepomičan pogledom promatrao dva reda paralelnih likova, polegnutih na zemlji. Mogli su biti od raznih materijala. Bilo je samo važno da se poštuju neki odnosi u dimenzijama i koriste osobite boje, plava i crvena. Zanimljivo je ime koje Derlon daje li­ kovima - ploče iz Chartresa (jedna od najljepših francuskih gotičkih kate­ drala). Navodno su upravo Cigani bili ti kojima je na čuvanje povjerena tajna katedrale, koja se zapravo odnosi na metodologiju duhovnog raz­ voja, koju je u vremenima kad je razvijana, bilo opasno propovijedati. Derlon je uvjeren da su Cigani tako kroz stoljeća očuvali jednu od ključ­ nih tajni kršćanske mistike, a i sam se tom meditacijom bavio. Trebalo mu je 14 godina redovite prakse, u koju ga je uputio njegov usvojitelj, a da bi shvatio kuda ona vodi. A vodi viđenju ovog svijeta kakav on zaista jest, ali ne samo svijeta, već i vlastite svijesti i njena izvora.

George Pennington, istraživač koji se godinama bavi misterijem plo­ ča iz Chartresa, smatra da praktikant koji zuri u likove ne može imati neu­ godne i nerješive mentalne probleme. Nakon nekog vremena, ugledamo

i srednji niz likova, kojeg na slici nema, već je iz optičkih razloga kreacija našeg uma. Taj niz mijenja boje, od sive do plave i crvene. Kako mi je re­ kao Pennington, ovisno o tome koja je moždana hemisfera tog trenutka dominantna. To bi značilo da siva boja, koja nastaje preklapanjem plave i crvene, znači ujednačeno funkcioniranje moždanih polovica. Neki misle da to znači ostvarenje savršenog balansa u aktivnosti dviju moždanih he­ misfera, optimalno stanje mozga, kad se integriraju racionalni i intuitivni aspekti našeg mišljenja.

O značenju likova s podova katedrala pisao je pred mnogo godina i jedan drugi Francuz, Robert Boron, no sve je ostalo zavijeno velom tajne. On je, upozoravajući na vezu između biblijskih ličnosti i učenja i tajni katedrala u Chartresu, Reimsu, Amiensu i drugim gradovima, otvorio prostor za maštovite špekulacije o tome kako je riječ o - tajni svetog Graala! Upotrijebljeni geometrijski likovi, koji su danas u katedralama katkada prekriveni dekorativnim elementima, imaju određenu simboliku. Onaj koji je u tlocrtu najbliže crkvenu oltaru jest pravokutnik, koji simbo­ lizira stol za kojim je Isus sjedio za vrijeme posljednje večere. Tada je sveti Graal bio na istom stolu, dakle postojao je i znalo se gdje je. Općenito se nagađa da je pehar nakon toga došao u ruke Josipa iz Arimateje, koji ga je držao na stolu kvadratna oblika, ali se već tada uglavnom nije znalo gdje je, pa je kvadrat još udaljeniji od oltara. Na kraju dolazi krug, koji je najdalje od oltara i najbliži ulazu u crkvu. Radi se o okruglom stolu vite­ zova kralja Arthura, a tada se više ne zna gdje se sveta posuda nalazi i vi­ tezovi kreću u potragu za njom. Tu i nastaje dilema, radi li se o stvarnom predmetu ili nečemu što trebamo tražiti u sebi.

Kako kaže Pennington, Josip iz Arimateje igrao je važniju ulogu no što to saznajemo sa stranica Biblije. Njemu se, navodno, dok se nalazio u tamnici, ukazao Isus Krist i kao izlaz iz očajne situacije pokazao ono što su kasnije s pokoljenja na pokoljenje prenosili kršćanski mistici. Da bi, kad su to teška vremena zahtijevala, čitavo to znanje ugradili u građevine, koje će odolijevati vremenu. Da se osiguraju, znanje su prenijeli i na odabra­ ne pripadnike ciganskih plemena, koja su bila u stalnom pokretu, pa nije postojala opasnost da dođe do njihova potpunog zatiranja, a tako i zabo­ ravljanja nečega što je Otkupitelj darovao čovječanstvu.

Likovi su vrlo sofisticirani, plava i crvena boja su sa dva kraja spektra i tako mogu simbolizirati principe shive i shakri, a preklapanje nizova u meditaciji njihovo stapanje. Valne dužine  navedenih  boja su  460  nm  i 690 nm, njihov je matematički odnos, dakle, 2 : 3, a to ima veze s kvin- tom u glazbi. Alkemičari spominju »crvenog lava« i »srebrnoplavog zma­ ja«, a u novije vrijeme belgijski slikar Rene Magritte igrom slučaja slika slike koje možemo shvatiti, ako osobitim gledanjem, poput onoga kod me­ ditacije na ploče iz Chartresa,  preklopimo njihove dijelove.  I vizualizacija

energije, koja teče idom i pingalom, u nekim je joga vježbama vezana uz crveno i plavo svjetlo, dok je to za centralni kanal mliječnobijela svjetlost, koja pak podsjeća na sivu boju srednjeg niza, kojeg vidimo za vrijeme meditacije na ploće iz Chartresa.

Ono što daje veličinu ovoj metodi jest činjenica da se radi o jedinst­ venom učenju u zapadnoj hemisferi koje, kad ga sprovedemo u praksi, daje sva ona iskustva opisana u Upanishadama, Bhagavad Giti i Patanja- lijevim Joga Sutrama. Stanja bez misli, odnosno potpuno umirenje aktiv­ nosti uma, »svjedočenje« o događajima u vlastitoj psihi, određena para- normalna iskustva i osjećaj blaženstva su doživljaji koji su dio razvojnog procesa i u istočnjačkim tradicijama, kao i kod primjene ove europske, kršćanske metode. Već početnik, nakon otprilike jednog sata intenzivnog gledanja ploča, jer to ne smije biti usmjeren pogled i čvrsta koncentraci­ ja koja zahtijeva napor, može imati razna iskustva. Neki se ljudi nakon du­ go vremena počinju smijati od srca i naprosto ne mogu prestati, drugi imaju zanimljive mistične doživljaje i uvide, treći osjećaju olakšanje i oslo­ bađanje od pritisaka. Važno je da taj pogled ne bude usredotočen na jed­ nu točku, već treba biti takav da s rubom očiju registriramo sve u vidnom polju, dok nam je pažnja uvijek na tom srednjem dijelu, gdje vidimo treći niz likova. Taj niz treba poslužiti kao neka vrsta sidra, koje nas čvrsto veže uz ovu razinu realnosti, dok simultano percipiramo i one druge. George Pennington kaže da je istovremeno iskusio 32 takve »druge« realnosti, no ne može običnim rječnikom dočarati o kakvim je paralelnim stvarnosti­ ma riječ. U svakom slučaju, on je uvjeren da između postignuća pločama iz Chartresa i raznih joga tehnika u osnovi nema razlike. Moja iskustva su slična. Da bi čovjek postigao stanje u kojem slobodni tijek misli promatra pažnjom zakovanom na nizove ploča iz Chanresa, potrebno je stanovito vrijeme. Trenuci koncentracije i neobična blaženstva javljaju se sponta­ no, a svaki napor da se oni produlje ili intenziviraju, završava njihovim nestajanjem. Ploče su guru, one same vode praktikanta, za kojeg važi sa­ mo jedna uputa: nenaporno držanje pažnje na nizovima likova koji će, bude li čovjek dovoljno uporan, postupno razotkriti svoju tajnu. Ono što kod ove metode impresionira najviše, jest to da već nakon nekoliko sean­ si sa tablama iz Chartresa čovjek ima izuzetna iskustva, za koja u jogi tre­ ba katkada čekati mjesecima.

Na kraju, ostaje mala dilema oko toga kako su baš Cigani odabrani za prenošenje drevnih kršćanskih tajni. Naime, zna se da su ciganska ple­ mena u Europu dospjela iz Indije, točnije, iz Rajasthana, kraja u kojem su živjeli brojni kundalini jogiji. Nije isključeno da su tehniku, koja je kasnije navodno zabilježena u arhitekturi katedrala, donijeli sa sobom.

BRIJEG SVJETLOSTI

Pretpostavka da smo  individua je naše najveće ograničenje.

Pir Vilayat Khan

Noć je i konačno sam u Delhiju. Taksist me na lošem engleskom pita kuda idemo. Trljam oči i razmišljam kuda prvo. Nezgodno je da ovako kasno upadam u ašram Radhasoami, odnosno Sant Mat misije, koja mi je cilj. Odlučujem se za hotel »Imperial« u centru grada, odakle ću se telefonom najaviti u ašram. Šofer klima glavom i u tišini se vozimo rasvjetljenim širokim ulicama s bezbrojnim kružnim kretanjima. Prolazimo kraj otmje­ nih hotela i uz potleušice prosjaka nagnute na visoke zidove, koji opasu­ ju kuće onih bogatijih. U centru sam, na Janpathu. Na ulazu u »imperial« visoki, brkati portir odjeven u uniformu, koja me podsjeća na stare bri­ tanske. Salutira mi. Miris predvorja pokreće asocijacije na stare dane, kad sam ovamo dolazio natovaren kamerama. Nije pametno, ali prije spa­ vanja moram popiti kapučino u hotelskom restoranu. Šef sale me se sjeća i ljubazno pita kako stvari stoje u mojoj zemlji. Konačno odlazim u sobu, uranjam u toliko željenu vodu i liježem u krevet, u društvu misli o mom susjedu iz zrakoplova i neobičnoj priči o tradiciji s čijim ću se spiritualnim liderom sresti već možda sutra. Jaimal Baba Singh, jedan od najvećih majstora u povijesti Sant Mata, rekao je: »Nećemo ovdje živjeti vječno. Duljina našeg života je određena u sekundu, kao i broj naših dahova. Odmaknite svoj um od svjetovnih želja i okrenite pažnju prema Shabdu (»Unutarnjem Zvuku«)...« S tim mislima tonem u san.

Budim se, ali ne znam koliko je sati, jer su preko prozora navučene teške, tamne zavjese, koje štite od indijske vrućine. Ne mogu se odlučiti što prvo: jutarnja kava u restoranu ili telefonski poziv u Kirpal Ashram, aktualno sjedište Sant Mat tradicije, u kojem živi čovjek kojeg želim sresti

-    Sant Darshan Singh. Odlučujem se za ovo drugo, jer me hvata neka nervoza, kao prije utrke. S obzirom kolike sam gurue sreo, ne bi smjela. S druge strane se javlja ljubazni glas, koji već zna tko sam. »Šaljemo auto po vas za jedan sat«, govori mi gospodin Sethi, s kojim ću se kasnije sprija­ teljiti i od njega mnogo naučiti o ovoj školi joge. Zahvaljujem se i ubrzano