Žrtve  i njihova okolina

Čovjek nije samotno biće.

Bertrand Russell, Povijest zapadne filozofije

Jedan od očiglednih zaključaka koji se mogu izvesti iz literature o ispiranju mozga jest da je ono, kada se tumači kao proces - opaka i zastrašujuća čarolija koja slobodne građane pretvara u zombije - u biti društveni proces koji zahtijeva barem dvoje sudionika. Ljudski mozak neprestano se mijenja pod utjecajem signala iz svijeta koji nas okružuje, ali opažanje ptičjeg pjeva, mirisa svježeg kruha ili zvuka automobila u prolazu ne nazivamo "ispiranjem mozga". Za taj izraz treba nam jedan ili više faktora prisilnog utjecaja, a što god se događa prilikom ispiranja mozga, kao i prilikom bilo kojeg oblika uvjeravanja, podrazumijeva društvenu interakciju između onoga koji provodi ispiranje mozga i njegove žrtve.

Budući da mi ljudi do danas nismo bili u stanju izravno mijenjati tuđi mozak (osim primitivnim metodama koje uključuju noževe, metke, lijekove i poneku lobotomiju),16 morali smo se oslanjati na neizravne metode: mijenjati signale koje mozak prima. To je moguće učiniti samo tako da se manipulira fizičkom ili društvenom okolinom žrtve. Mijenjanje tuđe sredine nešto je što svi mi radimo: svi smo mi vršitelji utjecaja - no pritom postoje različiti stupnjevi. Ispiranje mozga je krajnost. Onaj koji ga provodi želi steći potpunu kontrolu nad svijetom svoje žrtve kako bi s vremenom mogao kontrolirati i njezin um.

Za ljude koji slijede san o kontroli vjerojatnije je da će pribjeći ekstremnim metodama uvjeravanja protivno volji žrtve. Isto vrijedi i za države. Prve opisujemo kao psihopatske ličnosti, druge kao totali- tarne, no oni imaju mnogo zajedničkih značajki. I jedni i drugi skloni su apsolutnim pojmovima i crno-bijelom poimanju svijeta; i jedni i drugi priklanjaju se nauku da cilj opravdava sredstvo te pokazuju poguban prezir prema svojim žrtvama. Sam izraz "ispiranje mozga" potekao je iz jednog totalitarnog režima, a zahvaljujući totalističkim pojedincima, kao što ćemo vidjeti u drugom poglavlju, kad budemo govorili o kultovima, taj je izraz ušao u široku primjenu.

Pa kako to totalitarni režimi, ili pojedinci, nastoje ostvariti svoje snove o kontroli? Kad je riječ o državama, Robert Lifton17 identificira osam psiholoških tema karakterističnih za reformu uma i, tvrdi on, totalitarne ideologije općenito (vidi Tablicu l).1 8  Kontrola miljea je pokušaj da se uspostavi dominacija "ne samo nad komunikacijom pojedinca s vanjskim svijetom (svim onim što vidi i čuje, čita i piše, doživljava i izražava), nego i - prodiranjem u njegov unutarnji život

- nad onim o čemu možemo govoriti kao o njegovoj komunikaciji sa samim sobom". Mistična manipulacija podrazumijeva manipuliranje osobom kako bi se "izazvali specifični obrasci ponašanja i emocija, tako da se čini kako su se isti pojavili spontano, unutar same sredine. Mistična manipulacija često se poziva na neku višu svrhu ili natpri- rodni autoritet: sudbinu, povijest, Boga, predodređenost, božanski ili polubožanski status organizacije koja vrši kontrolu u ime nekog natprirodnog autoriteta. Tu je zatim zahtjev za čistoćom, koji proizlazi iz binarnih opozicija neodvojivih od totalističke misli: partija/ne-par- tija; komunist/imperijalist; osoba/ne-osoba; dobar/zao. Baš kao što u Životinjskoj farmi Georgea Orwella krilatica "četiri noge dobre, dvije noge loše" životinjama postaje vodeće "bitno načelo", tako u drugim ideologijama stereotipni dualizam dobra i zla vodi do destruktivnog (i nerealnog) zahtjeva da elemente izvan odabrane sfere treba eliminirati, kako ne bi kontaminirali one koji su spašeni.

Četvrta Liftonova tema je kult ispovijedi - uskraćivanje privatnosti pojedinca i veličanje ispovijedi koja je sama sebi svrha i koja služi kao sredstvo izrabljivanja i kontrole, a ne utjehe. Nadalje navodi sveto znanje, koje poput mistične manipulacije uključuje moralnu/duhovnu mistiku, koja se u ovom slučaju primjenjuje na temeljne postavke ide- ologije. Kao sveto znanje, te se postavke smatraju moralno neupitnima

-     sam čin preispitivanja može preispitivača pretvoriti u "ne-osobu"

-     i znanstveno točnima; "na taj način temeljna moralna vizija postaje temeljno znanje". Opterećivanje jezika je proces otupljivanja uma kojim se "najdalekosežniji i najsloženiji ljudski problemi sažimaju u kratke, krajnje pojednostavljene fraze koje djeluju neupitno, koje se lako pamte i lako izražavaju", a čiji je cilj suzbiti neovisno razmišljanje. Ti "klišeji za dokidanje misli" impliciraju jedinstvo skupine, nadzor Partije nad jezikom i, na kraju, nad čovjekovim mislima.

Na kraju, Lifton navodi još dvije karakteristike totalističkih režima: prvenstvo doktrine pred osobom - ideju da je doktrina istinitija i stvarnija od bilo čega što proživljava pojedinac - i krojenje sudbine: pravo Partije, koje joj prema njezinu uvjerenju pripada, da odlučuje o sudbini ne samo svojih pristalica, nego i ne-ljudi izvan svog područ- ja utjecaja. To pravo proistječe iz uvjerenja Partije da postoji samo jedan put do istine - "Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni" (Ivan 14:6) - da ona jedina poznaje taj put i da lažne puteve treba eliminirati. Poput mnogih varijanti kršćanstva (uz iznimku kalvinizma, koji vjeruje u predestinaciju) reforma uma vje- rovala je da je ne-osobu moguće preobratiti u osobu. Stoga u načelu nije polazila od pretpostavke da treba uništiti ne samo lažne puteve nego i pojedince koji te puteve slijede. U tome se razlikovala od nekih drugih ideologija, medu kojima je najozloglašeniji nacizam: kao što je konstatirao povjesničar Daniel Goldhagen,19 jedan od najotrovnijih elemenata nacističke ideologije bilo je vjerovanje da su Zidovi, zbog svoje biologije, neiskupljivi.

Tablica  i. Osam totalističkih  tema  Roberta  Liftona
l .	Kontrola   milje a	Kontrola   komunikacij e  pojedinc a  s  vanjski m svijetom ,  stog a  i  njegov a  poimanj a  stvarnosti .
2.	Mističn a   manipulacij a	Izazivanj e  određeni h  obrazac a  ponašanj a  i emocij a  tak o  d a  s e  doimaj u  spontanim .
3-	Zahtje v  z a  čistoćo m	Vjerovanj e  d a  element e  izva n   odabran e skupin e  treb a  eliminirat i   kak o  n e  b i  onečistil i u m   pripadnik a  skupine .
4-	Kult   ispovijedanj a	Inzistiranj e  n a  ispovijedanj u  kak o  b i  s e  prav o pojedinc a  n a  privatnos t  svel o  n a  minimum .
5-	Svet o   znanj e	Poimanj e  temeljni h   ideološki h  dogm i  ka o moraln o  neupitni h  i  znanstven o  točnih ,  čim e  s e povećav a   njiho v  prividn i   autoritet.
6.	Opterećivanj e   jezik a	Sažimanj e  složeni h   ideja  u  kratke  fraze neupitno g  prizvuka ,   "klišeje  z a  dokidanj e misli. "
7-	Prvenstv o   doktrin e	Ideja  da  je  dogm a  istinitija  i  stvarnij a  od  bilo čeg a  što  pred  osobo m  proživljav a   pojedinac .
8.	Krojenj e   sudbin e	Prav o da se kontrolira kvalitet a život a i krajnja sudbina , kak o pripadnik a skupine , tak o i oni h koji  to  nisu .

Analiza slučaja: velečasni Luca

Lifton svojih osam tema jasno ilustrira kad govori o slučaju velečasnog Francisa Luce, talijanskog svećenika koji je već nekoliko godina živio u Kini kada su ga uhitili i podvrgnuli reformiranju uma. Luca se našao u svijetu koji je bio u svakom smislu kontroliran, u kojem je komunistička doktrina bila nedodirljivo pozitivna, a zapadni imperijalizam stereotipno negativan. Njegova sudbina našla se u rukama ljudi koji su zahtijevali od njega da se očisti od svake nepoželjne misli. Lifton detaljno opisuje njegov slučaj; ja ću ga sažeti u nekoliko glavnih točaka.

Velečasni Luca bio je svjestan da bi ga mogli uhititi - zbog njegova prijateljstva s drugim svećenikom, velečasnim C., koji je sudjelovao u antikomunističkim aktivnostima - i unaprijed je planirao svoju obranu. Za vrijeme prvog ispitivanja bio je prkosan i kritizirao je svoje tamni- čare. Oni su odgovorili tako što su ga počeli lišavati sna i nanositi mu fizičku bol. Ispitivali su ga noću, dok su mu ruke bile u lisicama, a noge lancima vezane za utege od deset kilograma. Bio je prisiljen sjediti uspravno na podu, ispruženih nogu; kada više ne bi mogao izdržati u tom položaju, "naslonio bi se, a tada bi mu težina pala na zglavke okovane na leđima. Kada više nije mogao podnositi bol od tog neugodnog položaja i lisica koje su mu se usijecale u kožu, prvi put je počeo pomišljati na predaju i kompromis."

Kada ga nisu ispitivali, boravio je u tijesnoj, goloj ćeliji zajedno s drugim zatvorenicima, odabranima zbog njihove pokornosti. Rečeno im je da će njihova pomoć u reformiranju Lucina uma ubrzati njihovo oslobađanje. Njihova dužnost, koju su zdušno obavljali satima bez prekida, bila je da ga zasipaju bujicom pitanja i optužaba zbog njegovih aktivnosti i uvjerenja, zahtijevajući od njega priznanje i oštro kritizirajući svaku njegovu riječ. Prisiljavali su ga da stoji sve dok mu noge nisu otekle i inficirale se, i gotovo neprestano su ga držali budnim (jednom prilikom dopustili su mu da spava nakon što se onesvijestio). Izdržao je tako mjesec dana, a za to vrijeme izrekao je nekoliko potpuno lažnih priznanja i postao tako zbunjen da se uz velike teškoće mogao sjetiti što je priznao. "Bio bih rekao gotovo sve što su od mene tražili", ispričao je kasnije Liftonu kako mu je bilo kad je došao do te točke."

Nakon mjesec dana, sudac je naredio da se Luci skinu okovi i dopustio mu da odspava dva dana, izrazivši nadu da će mu to pomoći da smisli bolje priznanje. Kada nije to učinio, tako su ga strahovito tukli po leđima da je ostao fizički bespomoćan. Liječnik koji ga je pregledao rekao mu je da mu je kralješnica slomljena, ali da će s vremenom zacijeliti. Ostali zatvorenici iz ćelije ponašali su se, blago rečeno, bešćutno. Premda je s vremenom primio liječničku pomoć zbog dekubitusa, prošlo je više od godinu dana dok nije ponovno prohodao.

Za to vrijeme, neprestano kritiziranje i psihološko maltretiranje, koje je bilo jenjalo neposredno nakon što je ozlijeđen, ponovno se nastavilo, a njegova izvorna priznanja su odbačena. Naposljetku se odlučio za jedini izlaz kojeg se mogao sjetiti: stvarne događaje prikazao je tako da su ga teretili više nego što je to zapravo bio slučaj.

To pretjerivanje njegovi su tamničari dočekali s odobravanjem i poticali su ga da sve više i više piše o sebi. Zatvorenike koji su dotad s njim dijelili ćeliju zamijenili su novima, a stari režim psihološkog maltretiranja ustupio je mjesto psihološkom pritisku da prizna svaku "lošu misao", a naročito da osudi Katoličku crkvu, što je Luca dotad odbijao učiniti. Počeo je izmišljati "loše misli", izražavajući, primjerice, naklonost prema američkom predsjedniku Harryju Trumanu, koju nikada nije osjećao. Rezultat je bio dobrohotnije ponašanje njegovih ispitivača, koje se izmjenjivalo s neprestanim kritiziranjem ponašanja Crkve. To je za Lucu bilo psihičko mučenje, ali "sve je više gušio bilo kakav unutarnji protest i počeo se izražavati oprezno i, kad je god bilo moguće, na način sukladan s komunističkim stajalištem." Usto, nastavio je prepravljati svoje priznanje. Nagradili su ga nešto slobodnijim režimom i nadom u oslobođenje, ali očekivali su još i da napiše pismo u kojem se odriče svojih prijašnjih aktivnosti, te da pomogne novim zatvorenicima da priznaju. Učinio je što su od njega tražili, a nakon svega su ga fotografirali, snimili kako naglas čita svoje priznanje, oslobodili ga i protjerali iz Kine, tri i pol godine nakon što su ga zatvorili. Bio je slab i posramljen, trudio se shvatiti sve ono što je propatio. Bio je kritičniji nego prije prema misiji Katoličke crkve u Kini, žaleći za životom koji je nekoć ondje vodio i svjestan da je prošao kroz važnu osobnu preobrazbu.

Velečasnom Luci iskustvo reformiranja uma proširilo je vidike. Premda ne bez duboke nelagode, bio je u stanju prihvatiti i integrirati velik dio komunističkih kritika na račun njegove voljene Katoličke crkve

- primjerice da su svećenici živjeli razmjerno raskošno, te da su se u nekim slučajevima čak upuštali u sukob s komunistima. Postigao je to najvećim dijelom tako što je izoštrio razliku između svojih temeljnih vjerskih načela, koja su preživjela reformiranje uma, i ponašanja Crkve i njezinih svećenika, koji iz svega nisu izašli potpuno čisti. Njegova tolerantnost prema novim idejama omogućila je njegovom umu da se promijeni, ali ne i slomi, izvrgnut šoku reformiranja, tako da je uspio na kraju izaći relativno netaknut. Kao što pokazuje analiza sljedećeg slučaja, nisu sve žrtve reformiranja uma bile te sreće.

Analiza slučaja: velečasni Simon

Velečasni Simon bio je katolički svećenik koji je već dvadeset godina živio u Kini, gdje je predavao prirodne znanosti, kad su ga uhitili i podvrgnuli reformiranju uma.20  Otvoreno je kritizirao komunizam i isprva je bio krajnje prkosan na ispitivanjima. No duboko je volio Kinu  i užasavao se pomisli da bi je morao napustiti. Isto tako, bio je vrlo savjestan, zbog čega je je bio sklon osjećati krivnju zbog događaja koje bi drugi smatrali beznačajnima - primjerice zbog razgovora s američkim vojnim obavještajcem. Usto, zatvorsko okruženje omogućilo mu je da živi među Kinezima na način koji je prije toga smatrao nedostižnim. Kombinacija snažnih pozitivnih i negativnih emocija bila je prejaka - i postigla je cilj. Shvativši da bi se priznanjem grijeha protiv komunista mogao osloboditi osjećaja krivnje i na neki način se približiti Kini koju je obožavao, pokorio se.

Za razliku od velečasnog Luce, pokoravanje velečasnog Simona bilo je sve samo ne površno. Nakon oslobođenja, u razgovoru s Robertom Liftonom, bio je žestoko kritičan prema svojim katoličkim kolegama zbog njihovih antikomunističkih "izvrtanja". Također je poricao da je u zatvoru trpio nasilje (unatoč izvještajima drugih zatvorenika) i s velikim žarom je hvalio komunizam. Kao i velečasni Luca, velečasni Simon zadržao je svoja najdublja vjerska načela. Za razliku od velečas- nog Luce, žalostilo ga je to što komunisti vjeruju kako jedan čovjek ne može istodobno biti komunist i katolik. Također je vjerovao da katoličanstvo može mnogo naučiti od komunističkih metoda. Ne treba ni govoriti da su njegovi bivši kolege bili zgranuti njegovim idejama. Ipak su ga primili natrag, nadajući se da će se s vremenom vratiti svo- jim starim uvjerenjima. Čini se da je ta nada bila previše optimistična

-   velečasni Simon razgovarao je s Liftonom tri i pol godine nakon što je prošao iskustvo reformiranja uma i u to vrijeme njegova privrženost komunizmu nije pokazivala znakove slabljenja.

Usporedba ovih dviju priča pokazuje kako razlike u osobnosti mogu utjecati na podložnost neke osobe ispiranju mozga. I velečasni Luca i

velečasni Simon bili su duboko religiozni, visokoobrazovani ljudi koji su voljeli Kinu i Kineze. No velečasni Simon bio je kao osoba emotivniji i manje fleksibilan: Robert Lifton opisuje napetog, ljutitog muškarca, sklonog snažnim osjećajima, koji često razmišlja u okviru "sve ili ništa". To su bile slabosti koje je tako dobro iskoristila reforma uma.

Posljednji primjer kojim sam odlučila ilustrirati ispiranje mozga izmišljen je. Dolazi iz knjige napisane 1948., dvije godine prije nego što je taj izraz službeno ušao u engleski jezik. Pa ipak, postala je poznata na cijelom engleskom govornom području kao briljantan roman i zastrašujuće upozorenje na opasnosti totalitarizma. Ispripovijedana u trećem licu, ova priča izbjegava problem nepouzdane naracije koji je prisutan kada ispiranje mozga opisuju žrtve ili američki propagandisti koji su ih promatrali. Teško da ćete igdje drugdje naći bolji opis.

Analiza slučaja: 1984.

Osamljeni Orwellov protagonist Winston Smith živi u svijetu kojim dominiraju tri zaraćene supersile: Oceanija, Eurazija i Orijentazija. Njegov dom, nekadašnji London, nalazi se u Oceaniji, a on radi za niže razine totalitarne vladajuće Partije. Njegov posao je falsificiranje podataka iz prošlosti, tako da se partijska politika, čak i onda kada izravno proturječi prijašnjoj politici, doima kao da je cijelo vrijeme bila dosljedna. On sudjeluje u divovskome naporu da se kontrolira sama povijest, a to je potrebno zato što Partija samu sebe predstavlja nepo- grešivom: "[nikada se] ne smije priznati ni jedna izmjena u partijskoj dogmi i političkom savezništvu. Mijenjati mišljenje, pa čak i vlastitu politiku, predstavlja priznanje slabosti."21

Ali Partija se ne ograničava samo na manipuliranje povijesti. Lifto- novih osam tema (vidi tablicu 1) očito se i tu mogu primijeniti; Partija je snažan primjer ideološkoga totalizma. Kontrola miljea osigurava da članovi Partije u svakom trenutku života budu podvrgnuti strogom discipliniranju. Svaki dom ima "telekran" na kojem se preko kanala pod partijskom kontrolom emitiraju sve informacije o vanjskom svi- jetu. Taj kanal je dvosmjeran i funkcionira kao potencijalni špijunski portal u službi vlasti. Misaona policija može u bilo kojem trenutku gledati bilo čiji telekran. Potiču se redovite provale masovnih emo-

cija (Dvominutna mržnja), kada se režirana histerija mržnje i straha usmjerava protiv partijskih neprijatelja. "Od člana Partije se očekuje da nema osobnih osjećaja i da neprekidno živi u oduševljenju. Očekuje se da gori u neprekidnom žaru mržnje prema stranim neprijateljima i domaćim izdajnicima, u stalnom trijumfu zbog pobjeda i u stalnom samoponiženju pred snagom i mudrošću Partije. Zlovolja koju stvara njegov prazan i nezadovoljavajući život namjerno se usmjeruje na van i raspršuje uz pomoć takvih doskočica kao što je Dvominutna mržnja, a razmišljanja koja bi u njemu mogla pobuditi kakav skeptički ili bun- tovnički stav unaprijed se ubijaju u njemu rano stečenom unutarnjom disciplinom."

U namještenim događajima poput Dvominutne mržnje očituje se pla- nirana "spontanost", karakteristična za mističnu manipulaciju i mahnito samokažnjavanje kao element kulta ispovijedi. U međuvremenu, zahtjev za čistoćom odjekuje cijelom 1984. Winstonova zadaća je pročišćavanje povijesti. Partija glorificira svog vodu, Velikog Brata, i njegovo sveto znanje ne može se dovoditi u pitanje. Čak i kada doktrine od danas na sutra proturječe same sebi, još uvijek imaju prednost pred osobnim iskustvom. Winstonov posao tako zahtijeva od njega da prihvati, pa čak i potkrepljuje, učenje da je Oceanija u ratu s Eurazijom i da je oduvijek bila u ratu s Eurazijom, iako se on sjeća vremena kada je Orijentazija bila neprijatelj. Usto, Partija nedvojbeno kroji sudbinu određujući tko ima pravo na život ili smrt.

Winston je pobunjenik kojega progone uspomene. Iz svoje pobu- njeničke perspektive opisuje procese kojima Partija kontrolira misli. Jedan od takvih procesa je modifikacija jezika. Partija postupno uvodi Novozbor, reduciranu verziju engleskog jezika u kojem "opasne" riječi kao što je "sloboda" više ne postoje. Zamisao je da će bez riječi kojima se mogu izraziti određeni pojmovi, sami pojmovi izblijediti i nestati: ''Svrha novozbora nije da proširi, nego da suzi opseg mišljenja." One riječi koje preostaju ideološki su opterećene značenjem, što je jasan primjer Liftonovih klišeja za dokidanje misli.

No stvarna snaga i užas Partije leži u nesigurnosti. Winston nikada ne zna tko je na njegovoj strani - svatko je potencijalni potkazivač. Sto je još gore, ne postoje zakoni, pa ništa nije, strogo uzevši, protuzakonito; ipak, svako odstupanje od ideologije može biti kažnjeno, a kazna se

sastoji od odstranjivanja - ljudi jednostavno nestanu. Nitko ne zna što jest a što nije opasno, tko su pripadnici Misaone policije, niti kako se obraniti od lažnih optužaba - tako da svi žive u neprestanom strahu i, budući da Partija kontrolira sve informacije, u krajnjem neznanju. Winston, koji se maglovito sjeća da je nekoć bilo drugačije, čezne za prijateljem, nekim s kim bi mogao razgovarati, nekim tko će ga razumjeti. To je samo po sebi misaoni zločin, a ta ga spoznanja tjera na sve neopreznije ponašanje. Nakon nekog vremena vlasti ga ščepaju. Winstona muče, slamaju i "preodgajaju". S mržnje i straha prema Velikom Bratu, on se preobraća na ljubav.

Ali to je dobro, sve je u najboljem redu, borba je završila. Pobijedio je samoga sebe. On voli Velikog Brata.

Orwell,  1984.

Ispiranje  mozga  kao  proces

Orwellova spartanska proza uvodi nas u svjetove, kako žrtava metoda prisila, tako i onih koji ih primjenjuju. On ilustrira svrhovitost Partijskih metoda kontrole, kognitivnu razliku između Winstonovih uvjerenja prije i poslije njegova preobraćenja, te razmjerno kratko vremensko razdoblje u kojem dolazi do preobraćenja. Jasno je da je Winston izložen sili, snažnim emocijama, ponavljanju, te psihološkoj i fizičkoj torturi, kao što je to bio slučaj sa Cranmerom, Patty Hearst i svećenicima Lučom i Simonom. Winstonova muka kulminira "najgorom stvari na svijetu", kada ga odvedu u danas legendarnu Sobu 101 i zaprijete mu ostvarenjem njegova najvećeg straha. Za Winstona to je pomisao da će mu štakor izjesti lice - i to je ono što ga navodi da se potpuno pokori.

Komunističko reformiranje uma također je uključivalo velik emo- cionalni pritisak. Kineski studenti poslani na sveučilište za preodgoj našli bi se u skupini u kojoj se disidentska misao neprestano napadala. Svaki oblik ponašanja u svakom trenutku se mogao naći pod kritikom drugih studenata, a samokritika, jedan od ključnih aspekata reforme uma, neprestano se poticala. Nije bilo privatnosti; predavanja su često trajala satima, a tijekom dugih dana obuke koji su se sastojali uglavnom

od predavanja i seansi samokritiziranja, emocije su znale doći do usijanja. Jedan bivši student kojega je Hunter intervjuirao spomenuo je visoku stopu samoubojstava na učilištima za reformiranje uma. Lifton, koji je razgovarao sa četrdesetero Kineza i zapadnjaka koji su prošli reformiranje uma, potanko opisuje učestale prijetnje i fizičko mučenje kojima su im nastojali slomiti otpor. On ih opisuje slično kao i Orwell, kao što pokazuje slučaj velečasnog Luce.

1984. ilustrira i neke karakteristike koje navode ljude da nešto proglase ispiranjem mozga, a ne samo uvjeravanjem. Kao prvo, vrstu uvjerenja koja je prihvatila navodna žrtva. Osim što su uglavnom vrlo različita od prijašnjih, mogu biti u neskladu sa stvarnošću, s većinom drugih uvjerenja, ili čak štetna za žrtvu (recimo, kada su pripadnici neke vjere izloženi progonu). Partija stvara vlastitu stvarnost, koja može imati malo ili nimalo veze s onim što se doista događa u svijetu. To je jasno prikazano u 1984. kroz opise besmislenih kvota, pobjeda koje nikamo nisu odvele i beskonačnog rata protiv neprijatelja koji se proizvoljno izmjenjuju.

Druga karakteristika žrtava navodnog ispiranja mozga je njihova emocionalnost. Mogu zvučati nesuvislo u komunikaciji s rođacima ili nepoznatim ljudima, ili mogu reagirati izrazito neprijateljski na svaki pokušaj preispitivanja njihovih novih uvjerenja. Na kraju knjige, Winston se sjeća svojih prijašnjih stavova kao "okrutnog, nepotrebnog nesporazuma!", a sebe kao "tvrdoglavog" i "samovoljnog". Edward Hunter navodi citat iz komunističke propagandne drame u kojoj je- dan student ljutito izjavljuje: "Nisam mogao vidjeti ubojitu oštricu iza maske američkih učitelja i profesora; nisam mogao čuti topove  i bombe iza njihovih glazbenih filmova. Sada temeljito poznajem i razumijem cijelu situaciju."22 Promjena u ponašanju može se doimati tako ekstremnom da se, primjerice, rodbina pripadnika kultova, često žali kako taj član njihove obitelji "jednostavno više nije ista osoba". Winston se na kraju 1984. svakako doima kao osoba bitno drukčija od od nemirnog protagonista kakav je bio ranije u knjizi. Vatra koja ga je držala u danima otpora ugasila se; njegovi interesi sveli su se na banalnosti svakodnevnog života. Nestali su istina, sjećanje i povijest; njihovo mjesto zauzeo je vječni telekran i visina računa u kavani.

Ispiranje  mozga  kao  ideja

Zar je čovjeku uvijek kao u naše dane, pred očima bio svijet [...] u kojem se ljubav prema redu miješa s tiranskom sklonošću?

De Tocqueville, O demokraciji u Americi

Pojam "ispiranje mozga" često služi kao jedino preostalo rješenje. No pojavom nekih novih tumačenja umanjuje se potreba za takvim konceptima, a termin "ispiranje mozga" postaje sve suvišniji. U ostatku knjige razmotrit ćemo nekoliko alternativnih objašnjenja za različite situacije koje su se u razdoblju otkada je izraz skovan etiketirale kao "ispiranje mozga". Vidjet ćemo da psihologija - osobito socijalna psihologija - i neuroznanost mogu pružiti značajan uvid u to kako ljudi utječu jedan na drugoga, počevši od usputnih, kratkotrajnih utjecaja koje na njih imaju svakodnevni razgovori, pa do posljedica mučenja i prisile koje im zauvijek promijene život. Analize pojedinih slučajeva nisu ponudile nikakve dokaze o postojanju "čarobnog" procesa zvanog "ispiranje mozga", iako su mnogi (uključujući vladu Sjedinjenih Država) potrošili mnogo vremena i novca tragajući za takvim procesom. Umjesto toga, studije upućuju na zaključak da je ispiranje mozga, kao proces, najbolje smatrati zbirnom imenicom za različite metode utjecaja na um neke osobe bez njezina pristanka, a koje suvremena znanost sve bolje razumije.

Postoji, međutim, još jedan aspekt ispiranja mozga za koji su takva tumačenja irelevantna - njegova konceptualna priroda potencijalne totalitarne prijetnje. Tu se opet vraćamo Orwellu. Za vrijeme Win- stonove agonije preobraćenja, njegov mučitelj O'Brien iznosi konačnu i izrazito evangeličku konstataciju o povezanosti ispiranja mozga i totalitarizma:

Kad nam se konačno predaš, to mora biti tvojom vlastitom slobod- nom voljom. Mi ne uništavamo heretika zato što nam se odupire; sve dok se odupire, mi ga ne uništavamo. Mi ga obraćamo, osvajamo njegovu dušu, preoblikujemo ga. Istjerujemo iz njega sve zlo i sve iluzije, privodimo ga našoj strani, ne samo prividno, nego istinski, dušom i tijelom. Prije nego što ga ubijemo, pretvaramo ga u našeg

čovjeka. Mi ne možemo dopustiti da igdje na svijetu živi pogrešna misao, ma kako bila potajna ili nemoćna.

Orwell,  1984.

Ta izjava, koja jezovito podsjeća na ono što se dogodilo Thomasu Cranmeru, krajnja je totalitaristička fantazija: ne samo ponašanje, nego i svaka pojedina misao u svakom pojedinom mozgu na cijelome svijetu prilagodava se jednom jedinom ideološkom formatu. To je glad čovjeka da postane istinski nadčovjek, ne da postane Bog pun ljubavi kojeg štuju kršćani niti milostivi Alah kojeg slave muslimani, nego Bog - ludi diktator. To je zahtjev za savršenstvom koji guši svaku mogućnost slobode, promjene ili skretanja sa zadanog puta. Osim potpunog uništenja, teško je zamisliti užasniju koncepciju od ove, koja u sebi ima nešto od čega čovjeka hvata jeza i što nije prisutno u pojmu pukog uništenja.

Sažetak  i zaključci

Demistificiranje ispiranja mozga, tog ekstremnog procesa promjene, može možda poslužiti da se istakne mnogo toga o načinu na koji funkcionira običan ljudski um. Naime, faktori koji se mogu kom- binirati tako da nasilno prouzroče takvu naglu promjenu možda su isti oni koji zapravo i formiraju naš karakter, samo što se pritom drugačije kombiniraju, djeluju tijekom dugog razdoblja i mi ih nismo svjesni. To bi nas moglo natjerati da umjesto fasade  preispitamo temelje.

Denise Winn, The Manipulated Mind

U ovom poglavlju predstavili smo pojam ispiranja mozga i istražili njegovu povijest u funkciji pogrde, jedinog preostalog objašnjenja, opisa jednoga ili više procesa i opasne ideje. U kasnijim poglavljima postavit ćemo pitanje je li ova vrhunska totalitaristička fantazija ikada bila ostvarena. Pitat ćemo i bi li se ikada mogla ostvariti. Nadalje, razmotrit ćemo samu ideju ispiranja mozga, ljudski san o totalnoj kontroli. Sto ta ideja govori o nama i našoj slobodnoj volji? I kako možemo umanjiti stravične posljedice do kojih dolazi kada ljudi po- kušaju ostvariti taj san?