Žrtva ljubavi

Tri godine radio sam kao knjižarski pomoćnik. U početku sam dobivao
osamdeset maraka na mjesec, zatim devedeset, pa devedeset i pet i bio
ponosan i sretan jer sam zarađivao za život i ni od koga nisam morao
uzimati ni novčića. Ambicija mije bila napredovati u antikvarijatu.
Tamo je čovjek mogao kao bibliotekar živjeti među starim knjigama,
datirati prvotiske i drvoreze, a u dobrim je antikvarijatima bilo
namještenja koja su se plaćala dvjesta pedeset i više maraka. Doduše,
put do tamo bio je još dug i valjalo je raditi i raditi ...
Svakakvih je obješenjaka bilo među mojim kolegama. Knjižara mi se
često činila utočištem svakovrsnih čudaka. Raspopi, propali vječni
studenti, nezaposleni doktori filozofije, po kratkom postupku
otpušteni urednici i časnici, koji postadoše neupotrebljivi, svi oni
stajali su do mene za pisarskim pultom. Jedni su imali ženu i djecu i
hodali u žalosno iznošenoj odjeći, drugi su živjeli gotovo lagodno,
no većina bi se pretrgla već u prvoj trećini mjeseca da bi preostalo
vrijeme uživali u pivu, siru i hvastanju. No svi su iz nekih
svjetlijih vremena sačuvali otmjene manire i učen govor i bili
uvjereni da su samo nečuvenom nesrećom spali na ova skromna mjesta.
Kao što rekoh - neobični ljudi. Ali čovjeka kakav je bio Columban HuB
nikada prije nisam vidio. Došao je jednoga dana u pisarnicu i
slučajno zatekao nepopunjeno beznačajno pisarsko mjesto, sa
zahvalnošću ga prihvatio i na njemu ostao dulje od godine dana.
Zapravo nikada nije činio ni govorio ništa upadljivo i izvana nije
živio drugačije od ostalih siromašnih uredskih namještenika. Na njemu
se, međutim, vidjelo da mu život nije oduvijek bio takav. Moglo mu je
biti tek nešto preko pedeset godina, a bio je stasit poput vojnika.
Kretnje su mu bile otmjene i široke, a pogled, mislio sam tada, kao u
pjesnika.
HuB je znao sa mnom poći u gostionicu jer je slutio da mu se potajice
divim i da ga volim. Držao bi tada nadmoćne govore o životu i
dopuštao mi da ga počastim. A jedne lipanjske večeri ispričat će mi
još nešto. Budući da sam imao rođendan pošao je sa mnom na skromnu
večeru, pili smo vino, a zatim u toploj noći uz rijeku šetali alejom.
Tamo je ispod posljednje lipe stajala kamena klupa na kojoj se on
ispružio, a ja zalegao u travu. 1 tada stade pripovijedati.
"Vi ste, znate, još neiskusan mladac i još ništa ne znate o životu u
svijetu. No ja sam stara mazga, inače vam ne bih pripovijedao ono što
ću vam sada reći. Ako ste čestit momak, zadržite to za sebe i ne
naklapajte o tome. No, kako god želite.
Kada me pogledate, u meni vidite pisarčića krivih prstiju i pokrpanih
hlača. Kad biste me i htjeli zatući, ne bih imao ništa protiv. U meni
se još jedva što može zatući. Kažem li vam da mi je život bio vihor i
plamen, slobodno se nasmijte! No možda se i nećete smijati, mladiću,
ispripovjedi li vam starac u ljetnoj noći bajku.
Bili ste već zaljubljeni, zar ne? I to nekoliko puta, je li tako? Da,
da. No vi još ne znate što znači ljubiti. Velim vam, ne znate. Možda
ste jednom proplakali noć? I cijeli mjesec loše spavali? Možda ste i
pjesme pisali i nekoć se poigravali mišlju o samoubojstvu? Da,
poznato mije to. Ali to nije ljubav. Ljubav je nešto drugo.
Još pred deset godina bio sam ugledan gospodin i pripadao
najvrsnijemu društvu. Bio sam upravni činovnik i pričuvni časnik,
imućan i neovisan, imao jahaćega konja i slugu, udobno stanovao i
dobro živio. Imao sam mjesta u kazališnim ložama, ljeti putovao,
posjedovao omanju zbirku umjetnina, bavio se jahanjem i jedrenjem,
navečer se družio s prijateljima uz bijeli i crveni bordo, uz
zajutrak pio pjenušac i seri.
Godinama sam se na sve to bio naviknuo, a ipak sam prilično lako
mogao i bez toga. Što uopće ima u jelu i pilu, jahanju i vožnji, zar
ne? Malo filozofije, i sve postaje nepotrebno i smiješno. Pa i
društvo i dobar glas i to što pred tobom skidaju šešir, i to je na
posljetku nebitno, mada veoma ugodno.
Ali, htjeli smo razgovarati o ljubavi, zar ne? Što je, dakle, ljubav?
Umrijeti za voljenu ženu, danas se to rijetko događa. To bi svakako
bilo najljepše. - Molim vas, ne prekidajte me! Ja ne govorim o
ljubavi udvoje, o ljubljenju i vođenju ljubavi i ženidbi. Ja govorim
o ljubavi koja je postala jedinim osjećajem nečijeg života. Takva
ljubav ostaje usamljena čak i onda, kako se to kaže, kada bude
"uzvraćena". Ona se sastoji u tome da sve htijenje i
umijeće nekog čovjeka strasno teži jednom jedinom cilju i da svaka
žrtva postaje nasladom. Ta vrsta ljubavi ne želi biti sretna, ona
želi gorjeti i trpjeti i razarati, ona je plamen i ne može zga-snuti
prije negoli proguta i ono posljednje čega se dohvati.
O ženi koju sam volio ne trebate ništa znati. Možda je bila čudesno
lijepa, možda samo zgodna. Moždaje bila genij, možda i ne. Bože, zar
je to uopće bitno! Bila je ponor u kojemu sam trebao skončati, bila
je ruka Božja koja je jednoga dana posegnula u moj beznačajni život.
I otada, taj beznačajni život bio je sjajan i raskošan, shvatite to.
Najednom to više nije bio život staleškoga čovjeka, već život boga i
djeteta, mahnit i nepromišljen, plamen i buktinja.
Od toga trenutka, sve što mi je prije bilo važno, postalo je otrcano
i dosadno. Propuštao sam stvari koje nikada prije ne bih propustio,
smišljao vragolije i kretao na putovanja samo da bih na trenutak
vidio osmijeh te žene. Za nj u, ja sam bio sve što ju je tada moglo
obradovati, za nju sam bio veseo i ozbiljan, pričljiv i šutljiv,
korektan i luckast, bogat i ubog. Kada je primijetila stoje sa mnom
posrijedi, poče me stavljati na bezbrojne kušnje. Bilo mije veselje
služiti joj, i nije mogla ništa izmisliti, nikakvu želju smisliti
koju joj ne bih ispunio kao daje sitnica.
Ona tada uvidje da sam ju volio više nego ijedan muškarac, pa
nastupiše spokojna vremena kada me shvaćala i prihvaćala moju ljubav.
Viđali smo se tisuće puta, zajedno putovali, činili nemoguće samo da
bismo bili zajedno i obmanuli svijet.
Sada sam mogao biti sretan. Bio sam joj drag. I neko sam vrijeme,
možda, i bio sretan.
No moje poslanje nije bilo tu ženu osvojiti. Pošto se neko vrijeme
naužih one sreće i ne morah podnositi novih žrtava, kada bez muke od
nje dobivah osmijeh i cjelov i noć ljubavi, u mene se stade uvlačiti
nemir. Nisam znao što mi nedostaje, bio sam postigao više negoli sam
u svojim najsmjelijim željama ikada žudio. No bio sam nespokojan. Kao
što rekoh, nije mi bilo poslanje tu ženu osvojiti. Slučaj je htio da
se tako zbilo. Poslanje mi je bilo da patim od ljubavi, a kada je
posjedovanje drage mi žene tu patnju počelo liječiti i blažiti, u
mene se useli nemir. Neko sam vrijeme trpio, a onda morah poći.
Napustio sam ženu, uzeo dopust i krenuo na dalek put. Moj je imetak
već tada bio dobrano načet, ali tko mari? Putovao sam i vratio se
nakon godine dana. Neobična li putovanja! Tek što sam bio otputovao,
stara se vatra ponovno razbuktala. Što sam dalje išao i duže izbivao,
to se bolnije vraćala ona strast, a ja se radovao i sve dalje
putovao, dugih godinu dana, sve dok vatra ne posta neizdrživom i ne
prisili me da se vratim svojoj dragoj u okrilje.
I sad sam bio tu, ponovno u svom domu i zatekoh ju ljutitu i do srži
povrijeđenu. Zar ne, ona se meni predala i usrećila me, a ja sam ju
ostavio! Imala je opet ljubavnika, ali vidjeh da ga ne voli.
Prihvatila gaje radi osvete.
Nisam joj mogao reći ni napisati što se zbilo i od nje me odagnalo,
pa ponovno vratilo. Jesam li to i sam znao? Stadoh se, dakle, iznova
oko nje truditi i za nju boriti. Ponovno sam kretao na daleke pute,
propuštao važne stvari i rasipao novce samo da bih od nje čuo riječ
ili joj vidio osmijeh. Otpustila je ljubavnika, no ubrzo našla novoga
jer mi više nije vjerovala. Pa ipak me povremeno rado viđala. Katkada
bi u društvu za istim stolom ili u kazalištu najednom preko svih
pogledala prema meni, neobično blago i upitno.
Uvijek me smatrala bogatim,.silno bogatim. A ja sam tu vjeru u njoj
budio i gajio samo da bih uvijek iznova mogao za nju učiniti nešto
što siromahu ne bi dopustila. Prije sam joj donosio darove, no sad je
to bila prošlost i morao sam smišljati druge načine kako da joj
učinim radost i prinesem žrtvu. Priređivao sam koncerte na kojima su
glazbenici, koje je cijenila, izvodili njezine omiljene skladbe.
Kupovao sam mjesta u ložama da bih joj mogao ponuditi ulaznicu za
premijeru. Ponovno se naviknula na to da skrbim za tisuće sitnica.
Bio sam u neprestanom vrtlogu poslova, sve za nju. Moj se imetak
iscrpio i sada počeše dugovi i novčarske vještine. Prodao sam slike,
stari porculan, jahaćega konja i za to kupio automobil koji joj je
trebao stajati na usluzi.
Na posljetku je došlo dotle da sam nazirao kraj. I dok sam živio u
nadi da ću ju ponovno osvojiti, moji su se posljednji izvori iscrpli.
No nisam želio prestati. Imao sam još svoju službu, svoj utjecaj,
svoje ugledno mjesto. A čemu sve to, ako njoj ne služi? I tako se
dogodilo da sam lagao i utajivao i prestao se bojati sudskoga
ovrhovoditelja jer sam se morao plašiti gorega. Ali nije bilo uzalud.
Ona je otpravila i drugoga ljubavnika, i sada sam znao da će uzeti
mene ili nikoga.
I uzela me, da. To jest, pošla je u Švicarsku, dopustivši mi da ju
pratim. Idućeg sam jutra predao molbu za dopust. Umjesto odgovora
uslijedilo je moje uhićenje s optužbom: krivotvorenje dokumenata i
pronevjera državnoga novca. Ne recite ništa, nije potrebno. Znam već.
No znate li daje i to bila vatra i strast i nadnica za ljubav - biti
osramoćen i kažnjen, izgubiti i posljednji komad odjeće? Shvaćate li
to, mladi zaljubljenice?
Ispričao sam vam bajku, mladiću. Čovjek koji ju je doživio nisam ja.
Ja sam siromašan knjigovođa koji prihvaća vaš poziv na čašicu vina.
No sada idem kući. Ne, ostanite još, idem sam. Ostanite!"
(1907.)