ZOVOVI U NOĆI

Tihi zvuk klima uređaja kao da je ublažavao klopotanje kotača dok je ekspress jurio kroz noć — ta ta tam, ta ta tam, ta ta tam. Bilo je prehladno u salonu, digao sam se i otvorio prozor. Kao udarac vrećom pogodio me je neopisiv miris biharske noći. Opor  miris ispucale zemlje, ustajale vode, rascvjetanih polja, oštre kravlje balege i onda onaj neopisivi indijski miris jorgovana. Tu su mirisi jeftinih cigareta i mirodija što se zavlače u svaki kutak od Himalaye do Ramešvarama. Vani, tamo kroz prozor,tamo je bila ona, Indija,tamo su me zvale ruke snene indijske ljepotice, ali ne ovog puta, ne! Zarobljen u jurećem vlaku odlučio sam slušati njenu pjesmu, osjetiti njen vreli dah, na obrazu milovanje njene crne kose. Prišao sam malenom, smeđim drvetom optočenom hladnjaku, izvadio bocu Johnyja Walkera i nalio u kristalnu čašu ubacujući par krupnih kocki leda. Cing cing cing — zazvonilo je prihvatno telegrafsko zvono i onda klak mašinerije koja je s jurećeg vlaka izbacila vreću s poštom i telegramima.

Uvalio sam se u zlatno tapeciranu fotelju, privukao nizak stiliziran stolićr  podigao noge i  povukao  prvi  gutljaj. Nisam  htio biti sam.  Digao sam  se i  pokucao  na vrata

Bebekovog kupea — da provjerim, spava li. Nije spavao. Sjedio je na krevetu zamišljeno gledajući u prozor.

—Ne mogu spavati — rekao sam, — a ti?

Pogledao me kao da ga pitam nešto apsurdno. Tko bi i mogao spavati u toj noći. Tiho, bez komentara digao se, ušao u salon, natočio dupli whiskey i zavalio se u fotelji nasuprot. Dugo je piljio u čašu i onda verbalizirao moje misli.

—Žena — rekao je tiho, — osjećaš li je?

Shvatio sam da želi govoriti, otvoriti se, osjećao sam težinu osjećaja koji su gušili i

mene i njega i njegovu nemoć da govori o nečemu o čemu se vjerojatno i ne može govoriti osim alegorično, o nečemu što tišti svakog muškarca. Ostajao je u zraku sav taj neizrečeni bol, ta želja da se izreče nešto što vjerojatno može shvatiti samo Indija ili samo neka žena.

Tešku tišinu prekinulo je tiho kuckanje po vratima.

—   Come in — rekao je Bebek, sretan da može izreći bilo što. Plašljivo, kao mišić, debeljuškasti ljubičasto uniformirani kondukter pomolio je ćelavu glavu.

—   Izvolite, sahibi, da li bi vas smetalo moje postavljanje nekoliko pitanja — započeo je Bengalac tobože sramežljivo na onom nemogućem viktorijanskom engleskom koji je postojao još samo na Indijskoj željeznici.

Već sam znao otprilike što slijedi i bespomoćno sam mahnuo rukom. Digoh se naliti još jednu čašu. Nisam stigao, debeljuškasti je već bio kod hladnjaka, već je izvadio bocu i nalijevao je meni i, naravno, sebi dok je izgovarao već petu rečenicu.

—   Izvinite, nismo vas razumjeli — rekao je Bebek uvaljujući nas u situaciju za koju smo obojica znali da slijedi.

—   Pročitao sam na putnoj listi da pravite filmove. S time u mislima upitao bih vas ljubopitljivo u vezi moje uloge u vašem filmu. Smatram da bi moje sposobnosti najbolje pogodovale jednoj komičnoj karakternoj ulozi, ali ako baš mora, pomirit ću se i s ulogom negativca, naravno, negativca ću igrati samo ako vi na tome inzistirate. Da li inzistirate na tome?

Bebek koji je bio odgovoran za sve ovo kada je onako olako izletio s onim — come in

—   okrenuo se ustranu i udubio u neki časopis.

—   Stari, moja specijalnost su carine i granični prelazi. Ti rješavaj ovo — rekao mi je na hrvatskom i počeo listati stranice.

Debeli se nije zbunio, okrenuo se meni i ponovio.

—Ne, ja uopćene inzistiram na ničemu - rekao sam umornim glasom.

—   Sahib —  debeli je već počeo  s kompromisima -  ne mora biti na filmu.  -  Ali, omogućit ćete mi posao u Evropi. Ja sam izvrstan kondukter prve klase, drugi platni razred. Znate, iz prve klase ne mogu, ali mogao bih u treći platni razred, a iz koje ste vi zemlje?

—Iz Jugoslavije — odgovorio sam.

—   Iz Dugoslovakije — uskliknuo je debeli kao da mu je majka cijelo djetinstvo pričala samo o toj zemlji. — To je predivna zemlja. Dat ćete mi posao na željeznici, ne?

—Ali ja ne dajem posao na željeznici, ja snimam filmove.

—Još bolje — rekao je debeli, — onda na filmu.

—Ne dajem posao — rekoh.

—   Znači odbijate me — nastavio je debeli, — ne želite mi dati posao. U čemu je problem? U Dugoslovakiji postoje vlakovi? Ne? Da, postoje vlakovi! No onda, recite mi, koliko bih zarađivao na željeznici u Dugoslovakiji?

—Možda tri hiljade rupija — rekoh da nešto kažem.

—Sahib, mogu li vas zapitati kakve filmove vi izvoljevate snimati? Ljubavne?

—Ne — odgovorio sam, — dokumentarne.

—A ljubavne onda.

—Ne ljubavne, nego dokumentarne.

—A onda ne ljubavne nego dogumene.

—Ne dogumene, već dokumentarne.

—Aaa, dogumene.

—Da dogumene — odgovorio sam.

—   Onda niste pravi režiser. Ja sam izvoljevao stvoriti dojam da ste pravi režiser. Možda je vaš prijatelj režiser. Možda on treba kondukternu ulogu, ja sam duhovit, ne?

—   Da, on je režiser ljubavnih filmova, on vam može dati ulogu — rekao sam, digao se i uputio u kupe za spavanje ostavljajući Bebeka da se vadi kako zna.

Drugo jutro probudio me je debeli.

—   Sahib Delko, sahib Delko — govorio je dok je rastvarao zastore na prozoru puštajući snažan snop svjetlosti u crveni kupe. — Vaš prijatelj mi je blagonaklono izvolio obećati glavnu ulogu plivača u revijskom filmu na sjevernom polu ako mogu samo dobiti vaše pismeno odobrenje.

Prokleti Borna, mislio sam, opet si se izvadio na mene. Što sve ne bi izmislio da ga Debeli pusti spavati. Na tren sam razmišljao da li da stvarno nešto potpišem, no onda sam odlučio završiti komediju.

—   Ne, mi nismo režiseri — rekao sam — mi švercamo oružje za Pakistan i trebamo upravo tebe da nam pomogneš.

Znao sam da će u roku od pola sata izvještaj o ovoj izjavi ležati pred direktorom vlaka u kontrolnom vagonu, kao što sam znao da će taj odmah shvatiti naš problem, baciti izvještaj u koš i zapovijediti Debelom da nas pusti na miru. Sve to bilo je malo okrutno prema Debelom, no nije mi se više dalo natezati.

Kao udaren munjom, Debeli je zbrisao i ostavio me na miru. Bacio sam pogled na prozor. Vlak je tutnjao zelenom dolinom Gangesa, blatnjave kućice i volovske sprege, mali crni seljaci uz prugu u čučećem položaju praznili su svoja crijeva, kao što je to red uz prugu, pokazujući bogatim putnicima svoje mršave stražnjice.

Ogrnuo sam se ručnikom i pošao u kupaonicu našeg apartmana. Pozlaćene velike slavine, tuš, kada i mlazovi vruće i hladne vode, boce s mirisima, puderi, ogledala. Da, u

Indiji se isplati biti bogat.

Nekih sat kasnije sjedio sam s Bebekom u sali za doručak. Osim našeg, u vagonu su bila još tri apartmana. Uz posebne spavaće sobe, salon i kupaonicu, vagon smo dijelili s još dvije indijske porodice. Indijci ustaju kasno i bili smo prvi gosti u blagovaonici. Doručak je bio engleski. Dimljena riba, naglo pečeni bubrezi i debeli komadi slanine.

—Ma odakle vam to — začudio se Bebek.

—   Komplimenti direktora vlaka — odgovorio  je bijelo  uštirkani tamilski  konobar. Nismo htjeli povrijediti vegeterijanske osjećaje indijskih porodica čiji su se glasovi već čuli u hodniku.

—   Nosite ovo i dajte nam isto što i njima — rekao sam dok je konobar bez riječi raspremao stol.

Očekivali smo da ćemo dobiti tipično indijski doručak. Dal — kuhani grašak, samo sa gnječenim krumpirom, jogurt i gi — gusti indijski maslac i čaj.

Dobili smo govedski šunku s jajima, toast, maslac, đem i crnu kavu, isto kao i ostali.

Ostali su bili muslimani, dva biznismena iz Delhija sa njihovim tupavim ženama, sinovima i kćerkama koje su sakrili u apartmane. Ništa, dakle, od romantičnog doručka s divnim Indijkama čemu smo se obojica radovali.

No doručak je stvarno bio dobar. Vlak je tutnjao preko željeznog mosta Alahabada. Razrezao sam komad govedske šunke i ustanovio da je izvanredna. S užitkom smo jeli i u tišini gledali kroz prozor u zelena rižina polja.

—   Uživaj stari,  uživaj - govorio je Bebek  punim ustima,  — još dva dana i onda Afganistan, polusirova ovčetina, suhi nan, tu i tamo šalica čaja i voda od koje se dobivaju žutica, amebe, klice i bakterije. Zamislio sam se. Bebek je također zašutio. U tišini je pojeo komad toasta s maslacem.

—   Muči me Jeff — rekao je, — koliko je sigurna ta njegova veza s Rusima. U Bangkoku Rusi nisu htjeli ni čuti o dozvoli za Karakorum, a tek Kinezi!? Kako ćemo to izvesti? Misliš da će u Afganistanu biti lakše. Pa zemlja je u ratu. Osim toga, koliko se Jeffu može vjerovati? Ne bih volio ići bez dozvole, ne zbog straha, nego da se ne kompromitiramo kod Rusa ili Kineza.

Nisu to bile nove misli. U svim tim putovanjima čovjek nikada ne zna što će biti, no eto, valjalo je pokušati.

—   Ne znam — rekao sam — pokušat ćemo. — Ako ne ide preko Afganistana, ići ćemo

preko Kafiristana. Nešto ćemo izmisliti. Glavno da se ide, da se ne staje. Uspjet ćemo! Uvijek smo uspjeli, i ti i ja, zašto bi sada bilo drugačije. Na koncu, i s Rusima se da. Mi smo Jugovići, nas svi vole, mi smo sa svima dobri, nešto ćemo već izmisliti.

Ostavio sam Bebeka s muslimanskim trgovcima razgovarati o deviznom kursu rupije te krenuo niz hodnik. Otišao sam do kraja hodnika i pokušao otvoriti vrata posljednjeg vagona, vrata koja su zjapila u smjeru nestajućih tračnica. Bila su zatvorena. 50 rupija napojnice i Debeli ih je otvorio. Zapljusnuo me topao udar zraka. Gotovo kao da sam u poljima. Otpustio sam Debeloga, izuo cipele, i sjeo na rub pustivši noge da mi vise između branika. Sunce je već bilo visoko i udaralo je u tračnice i crvenu raspucanu zemlju. Koliko ljepote u tim dvjema beskonačnim tračnicama što zrače pokretljivosti i slobodom. Telegrafske žice uz prugu bile su načičkane crnim dugorepim pticama, kao muzičke note na linijama u kajdanci. Na Gangesu, koji se prelijevao zlatnim bojama, plovile su natovarene trgovačke barke. Zelena žitna polja i redovi šećerne trske ustupale su tu i tamo mjesto barama čiju su površinu probijale glave vodenih konja.

Protutnjali smo kroz Mahanu i Jhanu, zatim pokraj niskog brda na čijem vrhu se

nazirala razrušena mogulska tvrđava. Topli zrak dizao se s tla i rumenilo zemlje između tračnica podsjećalo je na dugačak isplaženi jezik.

Nekih desetak minuta kroz šumoviti predjel Hare, malo hlada, i onda opet zelena i žuta

polja. U daljini se nazirao pastir koji je tjerao stoku na bunar. Tri mršave bijele krave na crvenoj površini. Prašina se dizala između njegovih nogu nestajući u zraku poput rasplinute magle. Skupina tamnopute dječice pračakala se u bari s konjima. Sve je bilo tako mimo, tako tiho. Osjećao sam život u njegovu intenzitetu, krv u venama i lupajuće srce. Da, još živim, još sam snažan, još sam mlad, još tako jako mlad, i svijet je bio mlad, i pun života, a sve to obavijeno nekim oblakom spokojstva, odsustvom vremena. Polja su se redala, sunce je klizilo nebom. Vlak je tutnjao i klopotao, a ja sam bio spokojan. Ručak, pa Kanpur, prekrasan sumrak, zatim Agra i promjena lokomotive u Delhiju.