PRVOG LIPNJA 1940. godine ugledna skupina koju je činilo sedamdesetdevetero znanstvenika, filozofa i teologa našla se radi »udruživanja intelektualnih i duhovnih sila« u raspravi o daljnjoj integraciji znanosti, filozofije i religije u vezi s tradicionalnim etičkim vrijednostima i demokratskim načinom života. Cilj je konferencije bio na jedno mjesto dovesti predstavnike raznih disciplina koji će se naći na zajedničkim temeljima i iz prve ruke se upoznati sa zamislima drugih sudionika u vezi s ukupnošću čovjekova iskustva. Nadali su se da će tako promicati poštovanje i razumijevanje među trima disciplinama. Filozofija, znanost i religija priznaju postojanje zajedničke veze i određenog jedinstva.

Zdravlje kulture, poput tjelesnoga zdravlja, sastoji se od skladnog funkcioniranja sastavnih dijelova. Znanost, filozofija i religija nedvojbeno su glavni dijelovi... kulture. — Mortimer J. Adler

Rad Alberta Einsteina pod naslovom Znanost i religija nastao je upravo zahvaljujući toj konferenciji. Činilo se da njegove riječi odražavaju potragu za višim stupnjem razumijevanja i za riječima koje će
opisati moguće jedinstvo znanosti i religije. Za Einsteina je znanost »drevno nastojanje da se uz pomoć sustavnog razmišljanja opazive pojave ovoga svijeta dovedu u što temeljitiju vezu«. Međutim, kad je pokušao
opisati religiju, napisao je: »Jednostavan mi odgovor ne pada na pamet. A čak i nakon što dođem do odgovora koji bi me trenutačno

Bit naše teologije, ili logičkih religijskih
razmišljanja, jest, ili bi u vrlo stvarnome
smislu mogla postati, empirijski znanstvena. — Douglas C. Macintosh

Religija je u ovom ili onom obliku dio čovjekova iskustva od samih početaka. Jednako tako, znanstvenome načinu razmišljanja dugujemo
mnogo i mnogim se aspektima oslanjamo upravo na tehnologiju koju nam je u tako raskošnome obliku podarila znanost. George Field i Eric Chaisson pišu u predgovoru Nevidljivome svemiru: »Živimo u razdoblju veličanstvenog tehnološkog napretka, u razdoblju učenja, u razdoblju pipanja u tami — prije u dobu istraživanja nego zrele znanosti
«. Pitanja samo donose nova pitanja i zagonetka se produbljuje!
Možemo li metode empirijske znanosti smatrati metodama kojima će nam se otkriti novi aspekti Boga? Ili bi riječ »boga« trebala imati uže,
ograničenije značenje od riječi »stvarnost«?

Einstein je u svojem radu napisao i ovo:

Znanost može tek odrediti što jest, ali ne i što bi trebalo biti, a i dalje su nužni raznorazni sudovi koji ostaju izvan njezina područja.
Religija se, s druge strane, bavi samo procjenama čovjekovih misli i djelovanja; ne može opravdano govoriti o činjenicama i vezama među činjenicama... Iako su područja kojima se bave religija i znanost tako
jasno odijeljena, između njih ipak postoji snažna recipročna povezanost
i međuovisnost... Tu ćemo situaciju najlakše dočarati jednom slikom: Znanost je bez religije slaba i nemoćna; religija je bez znanosti
slijepa.

I tako se potraga nastavlja. Je li Bog jedina stvarnost? Koji su sve promjenjivi pojavni oblici stvarnosti? Živimo u svijetu obilježenom
napretkom, a napredak se čini najizraženijim upravo na području znanosti.
Na primjer, udžbenik koji pet godina nije osuvremenjen u većini je područja praktički neupotrebljiv, dok je laboratorij s deset godina
starom opremom zreo za muzej! U posljednjih nekoliko desetljeća dvadesetog stoljeća došlo je do ubrzanih promjena unutar našeg
shvaćanja fizičke stvarnosti do kojeg dolazimo s pomoću znanosti. Je li jednako tako došlo i do velikog napretka u načinu na koji shvaćamo
stvarnost Boga koju nudi religija, a teologija tumači? Ako je znanost u samo stotinu godina unaprijedila čovjekovu percepciju za stotinu i
više puta, mogu li se te percepcije u sljedećem stoljeću množiti još brže?

Ne može postojati jedno načelo koje upravlja životima ljudi i neko posve drugo pravilo koje
upravlja postojanjem atoma, osim ako
čovjek i atom nemaju baš nikakve veze. — Paul Weiss

A što Jahve traži od tebe:
samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti
i smjerno sa svojim Bogom hoditi. — Mihej 6:8

 
U knjizi Bog za 21. stoljeće Joel Primack piše: »Godine 1992., kada je astronom George Smoot objavio otkriće 'mreškanja' valova u toplinskome zračenju koje još uvijek dopire od Velikog praska, rekao je da je to kao da smo 'ugledali Božje lice'. Ponešto skromniji astrofizičar, čija je teorija ispravno predvidjela upravo to otkriće, nazvao je to 'mreškanje' 'božjim rukopisom'. Pomažu li nam takve metafore da dopremo do neusporedivo većih i širih pojmova o božanskome?
 

Sve dok o Bogu razmišljamo kao o osobi, lako ćemo se hipnotizirati i obožavati ga omamljeno i neaktivno. Međutim, kada u Bogu vidimo ljubav, kada božansko smatramo načinom života — milosrđem, pravdom poniznošću i tako dalje — stječemo energiju za djelovanje koje je u svakodnevnome životu božansko. — Harry A. Overstreet