Mozak mora obraditi nevjerojatnu količinu informacija koje su nam zapravo nebitne. Čini to tako da im priječi pristup. A to čini sprečavajući da određeni odgovori i određeni dijelovi živčane informacije u konačnici prodru do naše svijesti.

Ako vidimo nešto što naš mozak baš i ne može identificirati, mi posegnemo za nečim što je slično. Ako ne postoji ništa dovoljno blisko, ili ako je riječ o nečemu za što znamo da nije stvarno, mi to odbacujemo govoreći 'Bit će da mi se učinilo'.

Kako ćemo i hoćemo li nešto percipirati određeno je ne samo našim vjerovanjem o tome što je stvarno, nego i onim što osjećamo o tome što naša čula zapažaju. Naše emocije određuju što je vrijedno da na to obraćamo pažnju.

Postoji priča o osiguravajućem društvu koje je pokušalo istražiti određeni problem koji se ponavljao u Sakatchewanu. Naime, kada piloti lakih letjelica zapadnu u nevolje s motorom, svoje letjelice obično nastoje prizemljiti na najbližem autoputu koji izgleda relativno prazan. Kad jednom slete i uspore, obično im nedostaje inercije da se još i maknu s ceste.

Više puta se dogodilo da se vozači, vozeći tom autocestom, zabiju u avion, a kad bi ih policija pitala kako se to dogodilo oni bi skoro uvijek odgovarali da nisu vidjeli nikakav avion. U jednom trenutku su vozili, u sljedećem su udarili u nešto. Osiguravajuće društvo otkrilo je da se to događa zato što je mali avion zadnja stvar koju vozač očekuje vidjeti na cesti, pa ga zato zaista i ne vidi.

Jedna od prvih pukotina u strukturi Newtonove fizike bila je otkriće da su atomi, koji su prema pretpostavci čvrsti građevni elementi fizičkoga svemira većim dijelom napravljeni od praznog prostora.

Zapravo i nije baš tako. Ono što bi trebala biti praznina u biti nije prazno jer sadrži goleme količine suptilne, moćne energije. Znamo da se energija povećava kako idemo na dublje razine tvari (nuklearna energija je, primjerice, milijun puta moćnija od kemijske energije). Znanstvenici sada kažu da više energije ima u prostornom centimetru praznog prostora nego u svoj materiji poznatog svemira. Iako znanstvenici to ne mogu izravno izmjeriti, oni vide učinke tog mora neizmjerne energije.

Ne samo da postoji 'prostor' između čestica, nego su znanstvenici, dok su zalazili dublje u atom, otkrili i to da subatomske čestice (sastavni elementi atoma) nisu čvrste. A pokazalo se da imaju i dvostruku prirodu. Ovisno o tome kako ih promatramo, one se mogu ponašati i kao čestice, i kao valovi. Čestice se mogu opisati kao zasebni, čvrsti objekti koji zauzimaju određeno mjesto u prostoru. Valovi, s druge strane, nisu lokalizirani ni čvrsti nego rasprostrti, poput zvučnih valova ili valova na vodi.

Kao valovi, elektroni ili fotoni (čestice svjetla) nemaju preciznu lokaciju, nego egzistiraju kao 'polja vjerojatnosti'. Kao čestice, polja vjerojatnosti 'kolabiraju' u čvrste objekte koje je moguće locirati u određenom mjestu i određeno vrijeme.

Zapanjujuće je to što tu razliku, po svemu sudeći, stvara promatranje ili mjerenje. Nemjereni, promatrani elektroni ponašaju se kao valovi. Čim ih podvrgnemo promatranju tijekom eksperimenta, oni 'kolabiraju' u čestice i mogu se locirati.

U kvantnoj fizici, promatrač utječe na ono što promatra. Ne postoje izolirani promatrači mehaničkog svemira, nego sve sudjeluje  u svemiru.

Sve to dovelo je Freda Alana Wolfa dotle da je, tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, skovao termin 'ja stvaram svoju stvarnost'. New Age pokret, koji se tad pojavljivao, smjesta se priklonio ovoj frazi i učinio je dijelom vlastite paradigme. No, kako su mnogi fizičari i dalje govorili, to nije jednostavan koncept i ne može se samo tako prigrliti.

Dr. Wolf nastavlja: 'Jedno od pitanja koja se javljaju u vezi sa stvaranjem realnosti jest – a što se događa kad dva čovjeka stvaraju različite realnosti, što ćemo s tim? Pa, prva od stvari koje trebate shvatiti jest da je ideja da vi stvarate vlastitu stvarnost vjerojatno pogrešna ako pod 'ja' podrazumijevate egocentričnu osobu za koju mislite da vodi vaš show. Taj 'ja' vjerojatno uopće ne stvara stvarnost.

Tako koncept po kojem svijest stvara stvarnost povlači pitanja: 'Koja svijest? Koja razina stvarnosti? Koje 'ja' je u tom smislu stvaralačko?'

Mi smo strojevi koji proizvode stvarnost, čitavo vrijeme. Ako je znanje iz kiojeg uzimamo informacije maleno, imamo malu stvarnost. Ako ih uzimamo iz velikog znanja imamo veliku stvarnost.

Prema ovoj predodžbi, sve u vašem životu – ljudi, mjesta, stvari, vrijeme i događaji – nije ništa drugo nego refleksija vaših karakterističnih vibracija. Sve u vašem životu je frekvencija specifična za ono tko vi jeste. Pa ako želite odgovor na pitanje 'Tko sam ja' samo pogledajte oko sebe: svemir vam uvijek servira odgovor.

Svakog dana stvaramo svoju stvarnost, a ipak nam je to vrlo teško prihvatiti. Ništa nije tako ugodno kao kriviti nekog drugog što smo takvi kakvi jesmo. Razlog zašto je moj život, na primjer, lišen radosti, sreće i ispunjenja, možda je u tome što mi manjka usredotočenosti upravo na te stvari.

Slijedi meditacija koju nudi Ramtha o stvaranju svog dana:

'Znate onaj trenutak kad se probudite; jeste li, usput rečeno, ikad to primijetili, da u trenutku kad se budite još ne znate tko ste. Jeste li primijetili kako gledate po sobi u želji da se orijentirate, a još čudnije, jeste li kad ugledali osobu pored sebe ne znajući, na mali djelić trenutka, tko je to? Te trenutke u kojima se budimo, dok još nismo izašli iz kreveta, provodimo ponovno se orijentirajući, ponovno se povezujući s identitetom kojega, na trenutak, nismo ni imali i identitet je ono što počnemo oblikovati kad pogledamo u osobu do nas.

Ali ako se morate sjetiti tko ste i ako se sjećate parametara svojeg prihvaćanja i ograda svojih sumnji, ako morate proći čitav taj ritual svakoga dana kako biste se sjetili tko ste, kakve su šanse da će vaš dan ispasti jedinstven? Svakako vrlo tanke. Ali što ako... se prije nego se sjetite tko ste, uspijete sjetiti toga tko biste željeli biti: Prije nego što se povežem u ritual svoje neuromreže stvorit ću dan koji je nevjerojatan, koji će unaprijediti moju neuromrežu, koji će pridodati vrijedno iskustvo mojem životu.

Taj trenutak, u kojem još niste onaj tko ste, najuzvišeniji je trenutak u kojem vidite ono izuzetno, u kojemu možete očekivati i prihvatiti neočekivano, možete očekivati da dobijete povišicu taj dan. Kad vi postanete vi, vaše očekivanje da toga dana dobijete povišicu u velikoj se mjeri smanjuje. I vi i ja to znamo. Ali u ovom stanju neuvjetovanosti vlastitim identitetom, možete stvoriti što god hoćete.

To ja govorim svojim studentima: prije nego što ustanete i sjetite se tko ste, stvorite svoj dan. A nakon što stvorite svoj dan, vaša rutina će se promijeniti. Bit ćete donekle drugačija osoba. Nešto u vezi s vama bit će drugačije i to će biti divno.