Poglavlje četrnaesto

Znanost i noćna mora

Ljudima se manipulira; ja samo želim da to manipuliranje bude djelotvornije.

B. F. Skinner, intervju

U knjizi The Search for the "Manchurian Candidate" (U potrazi za Mandžurijskim kandidatom), prvi put objavljenoj 1977., istraživački novinar John Marks opisuje kako je CIA-a, središnja američka oba- vještajna agencija, potrošila godine i godine - i goleme količine novca poreznih obveznika - u potrazi za pouzdanim metodama ispiranja mozga. Unatoč tome što priznaje da je velik dio CIA-inih istraživanja kontrole uma otišao mnogo dalje nego biheviorizam, njihov akademski pandan, Marks je zaključio da je potraga, koliko on zna, bila neuspješna

-  barem dotad. "Potaknuti strahom od komunističkih taktika, službenici Agencije istražili su to polje, započeli vlastite projekte i okrenuli se najnovijoj tehnologiji kako bi napredovali na tom polju. Nakon deset godina istraživanja, i uz neke prilično morbidne rezultate, CIA nije smislila nijednu metodu koju su mogli smatrati pouzdanom."1

Sposobnost Sjedinjenih Država da regrutira istraživače svjetskog glasa  i da im prostora za napredak pokazala se vrijednom za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada su sudionici u Projektu Manhattan postigli ono što su mnogi u to doba smatrali nemogućim: stvorili su upotrebljivu atomsku bombu.2 Pa ipak, sav talent i energija koju su CIA-ine snage uložile tijekom mnogo duljeg razdoblja nisu bile dovoljne da slome tvrd orah kao što je kontrola uma. Možda je to doista bio pretvrd orah, a u tom slučaju strahovi koje je izazivalo ispiranje mozga mogli

su se mirne duše zaboraviti. No 1977. godine John Marks nije bio spreman opustiti se. "Najbolja obrana slobodnog društva protiv nee- tičnog modificiranja ponašanja je obznanjivanje u javnosti i podizanje svijesti [...] sada je prekasno da se tehnologija za promjenu ponašanja vrati u kutiju. Istraživači će zasigurno i dalje napredovati."3

lako CIA-ina istraživanja nisu postigla svoj krajnji cilj - stjecanje potpune kontrole nad mislima i postupcima neke osobe - Agencija je proučavala i primjenjivala mnoge metode: supstance koje mijenjaju stanja svijesti kao što je LSD, hipnozu, osjetilnu deprivaciju, a provodila je i "brisanje mozga", eksperimente koji su se sastojali od "snažnih elektrošokova, obično u kombinaciji s produljenim razdobljima sna induciranog lijekovima". Cilj takvih eksperimenata bio je pretvoriti um žrtve u praznu ploču kojoj će se zatim moći nametnuti nova uvjerenja. Neki od tih oblika mučenja poslije su napušteni - katkada iz etičkih razloga, no češće zato što nisu bili pouzdani. Žrtvi su se, na primjer, mogla izbrisati sjećanja, tako da bi ona postala zbunjena i pasivna, no nametanje novih uvjerenja pokazalo se težim od očekivanog. Druge metode, kao što je drogiranje, hipnoza i osjetilna deprivacija (to jest držanje kapuljače na glavi zatvorenika) još su medu nama. Usto, otkada je Marks napisao svoju knjigu, znanost je stekla mnoge nove spoznaje o ljudskom mozgu. Bi li buduća, ili čak sadašnja istraživanja na polju neuroznanosti mogla dati vršiteljima utjecaja oruđe koje im je potrebno da san o kontroli uma pretvore u stvarnost? To pitanje je tema ovog poglavlja.

Još jednom  o  mozgu

Kao što smo vidjeli u sedmom poglavlju, temeljne jedinice svakog mozga njegovi su neuroni. Te sićušne stanice koje stalno plutaju u cerebrospinalnoj tekućini primaju, kombiniraju i prenose električne signale. Neuroni komuniciraju tako da izbacuju molekule neurotrans- mitera preko razmaka (sinapsi) koji ih dijeli. Neurotransmiteri djeluju u interakciji sa specijaliziranim molekulama (receptorima) na površini neurona koje primaju signal, utječući tako na njegovo ponašanje.

Drugim riječima, neuroni - što znači i mozgovi - su elektrokemijski entiteti. Na njih utječe djelovanje mnogih molekula i električnih podra-

žaja (pa tako i djelovanje magnetskog polja, budući da su elektricitet i magnetizam dva aspekta iste pojave, kao što su u devetnaestom stoljeću pokazali Michael Faraday i James Clerk Maxwell). U praksi, utjecaji koji mijenjaju mozak uglavnom se svrstavaju u nekoliko kategorija koje odražavaju tradicionalna znanstvena razgraničenja. Fizikalni utjecaji uključuju radioaktivnost, elektromagnetsko zračenje (koje obuhvaća prikazivanje slika, promjene u temperaturi, magnetska polja i tako dalje) i u novije doba, kvantne efekte. Iako se o njima obično govori odvojeno, u tu skupinu spadaju i mehanički i organski utjecaji: kirurški zahvati, oštećenja i bolesti. Posljednje dvoje nije uvijek lako razlikovati: tumor na mozgu, na primjer, može svoj štetni utjecaj vršiti mijenjajući razinu kemijskih spojeva ili tako da fizički pritišće neurone, ili oboje. Kemijski utjecaji uključuju neurotransmitere, hormone, hranu, lijekove i narkotike (podrazumijeva se da se njihova djelovanja često preklapaju). Neki od tih agenasa djeluju izravno na neurone; drugi se u svoj aktivan oblik pretvaraju u organizmu. Neki djeluju na ravnotežu električnih sila između unutrašnjosti neurona i cerebrospinalne tekućine u kojoj neuron pluta; neki djeluju na staničnu membranu, a neki prolaze kroz membranu i mijenjaju unutarnji ustroj neurona. Kada takvo djelovanje obuhvaća i gene u neuronu, agens odgovoran za taj utjecaj obično se svrstava u kategoriju genetičkih utjecaja. I konačno, postoje društveni utjecaji: univerzalni opis za jezik, kulturu, međuljudske odnose i tome slično.

Kao i u slučaju genetičkih utjecaja, smatra se da društvenim utje- cajim posreduju promjene u elektrokemiji mozga. No u oba slučaja može biti vrlo teško (ili, s obzirom na našu sadašnju razinu znanja, jednostavno nemoguće) potpuno objasniti kako se to posredovanje odvija. Kada citolog kaže da se gen "uključi", on tumači jedan izrazito složen mehanizam koji su znanstvenici otkrivali tijekom godina i godina strpljiva eksperimentiranja (i koji još u potpunosti ne razumijemo). Kada neuroznanstvenik govori o "teoriji uma" ili "prepoznavanju lica", to tumačenje pokriva više pretpostavki a manje empirijskih dokaza, zato što je socijalna neuroznanost kompliciranija i slabije razvijena nego genetika. Unatoč tome, dok netko ne iznese suprotnu tvrdnju koju je moguće empirijski provjeriti, na snazi će vjerojatno ostati pretpostavka da svi utjecaji koji mijenjaju mozak djeluju, u biti, tako da mijenjaju elektrokemiju mozga.

Fizikalni  utjecaji

Kao što je u ovoj knjizi već rečeno, vršitelji utjecaja koji pokušavaju pro- mijeniti neki mozak teoretski na raspolaganju imaju dvije mogućnosti: izravno djelovanje na sam mozak ili neizravno djelovanje na neposrednu okolinu mozga. U praksi, većina nastojanja posvećena mijenjanju uma uključivala je mijenjanje okoline. Mnogi CIA-ini pokušaji kontrole bili su neizravni: osjetilna deprivacija, metode ispitivanja po uzoru na sovjetski model i slično.4

Jedna od očitih promjena naše okoline koja (za razliku od eksperi- menata osjetilne deprivacije) ima moć istodobno utjecati na velik broj ljudi jest širenje masovnih medija kao što su televizija i internet. Te tehnologije načini su primjene fizike koji su imali snažan utjecaj na suvremeni život. U svojoj knjizi Tomorrow's People, neuroznanstvenica Susan Greenfield nagađa da bi daljnji razvoj tehnologije masovnih medija u smjeru sofisticiranih oblika virtualne stvarnosti mogao stvoriti sve infantilnije, impulzivnije i asocijalnije potrošače čiju će svaku po- trebu predvidati i ispunjavati uvijek budna informacijska tehnologija.5 Promijenite li svijet, tvrdi Greenfieldova, promijenit ćete i svijest koju o sebi imaju ljudi u tom svijetu. Promjene o kojima razmišljamo mi na bogatome Zapadu mogle bi iz temelja promijeniti ljudsku prirodu.

U dvadesetom stoljeću, CIA-ina tehnološka postignuća nisu uklju- čivala sustavnu sintezu lažnih svjetova. Neki od njihovih najkontro- verznijih postupaka, kao što je brisanje mozga, išli su alternativnim putem izravne intervencije. Otkako su neurokirurzi poput Wildera Penfielda otkrili da se puštanjem struje kroz mozak pacijenta mogu pobuditi osjeti, pokreti ili sjećanja, oni pripadnici naše vrste koji ima- ju veliku potrebu za kontroliranjem smatraju da je vrlo uzbudljiva mogućnost ostvarivanje izravne kontrole nad nekim ljudskim bićem, primjerice putem implantata u mozgu ili tijelu.6 U novije doba razvile su se metode transkranijalne magnetske stimulacije (TMS), kojom se (privremeno) masovno utječe na neurone tako da se mozak izlaže djelovanju magnetskog polja. Bilo je pokušaja, donekle uspješnih, da se kontroliraju jednostavni oblici životinjskog ponašanja, a kao što je pokazao Penfield, na taj način bi se možda moglo pristupiti i jedno- stavnijim ljudskim ponašanjima. Kontroliranje bilo čega kompleksnijeg

-    kao što su pojedine ideje - pokazalo se nemogućim. Ljudska  bića

jednostavno su previše različita i nepredvidiva, a današnja tehnologija mikroelektroda i neuronskih implantata previše je neprecizna da bismo mogli - barem zasad - osvojiti svijet u našoj glavi.

Jedna od najvećih zapreka shvaćanju i kontroliranju ljudskih bića je ona tehnološka. Tehnologija za slikovni prikaz mozga omogućila je znanstvenicima da zavire u živi ljudski mozak, ali slika je i dalje previše mutna za detaljno manipuliranje umom. Metode poput funkcionalne magnetske rezonance (fMRI) polaze od aksioma da u najzaposlenijim područjima mozga dolazi do povećanog dotoka krvi, no prilično vre- mena prođe od trenutka kada se neuroni aktiviraju do trenutka kada krvne žile povećaju isporuku krvi. Mnoge kognitivne mreže dotada već odavno zabljesnu i ugasnu. Magnetoencefalografija (MEG) mjeri promjene u elektromagnetskom polju mozga; time se izbjegava problem vremenskog zaostajanja, ali MEG, za razliku od fMRI-ja ne može prodrijeti duboko u mozak. Nijedna od te dvije metode nije dovoljno precizna i u stanju je prikazati samo velike blokove neurona, no čak i pri tako slaboj rezoluciji, količina podataka koji se generiraju doseže granice današnje informacijske tehnologije i statističke analize. Koliko nam je poznato, ti metodološki problemi u načelu nisu nerješivi. No u praksi, tehnologija slikovnog prikaza mora prijeći još dalek put prije nego što bude mogla pomoći u preciznom kontroliranju uma.7

Unatoč tome, računalna tehnologija mogla bi se jednoga dana razviti dovoljno da možemo izolirati konkretne kognitivne mreže u živom ljudskom mozgu i pratiti pojedine neuronske krugove dok reagiraju na odredeni podražaj. Naše statističke metode možda će biti tako napredne da ćemo prilično precizno moći izdvojiti taj signal od okolne buke. Možda ćemo čak biti u stanju do te mjere poboljšati tehnologiju da će se nadziranje mozga moći prikriveno provoditi. Danas, da bi se mozak mogao skenirati, čovjeka treba staviti u nešto što podsjeća na golemu perilicu rublja. To klaustrofobično iskustvo nije lako prikazati kao nešto drugo, jer mozak koji se ispituje mora biti budan i mora mirovati da bi se dobili korisni rezultati. Drugim riječima, osoba mora aktivno surađivati, pa makar ta suradnja bila nevoljka. Osim toga, čovjekova svijest o tome da prolazi skeniranje iskrivljava uzorke njegove moždane aktivnosti. Prikriveni nadzor i analiza zahtijevali bi daleko sofisticiranije načine kompenziranja artefakata koji nastaju zbog gibanja tijela (npr.

disanja) od onih koji su danas dostupni; no to ne znači da će to uvijek biti nemoguće.

Ako takvo prikriveno nadziranje ikada postane stvarnost, u arsenalu fizike mogle bi se pronaći metode pomoću kojih bi naši najbolji znan- stveni umovi otkrili kako se može utjecati na kognitivne mreže koje se na taj način identificiraju. Zračni stroj Jamesa Tillyja Matthewsa, prvi poznati koncept stroja za vršenje utjecaja "funkcionirao" je tako da je fokusirao snažne zrake na mozak žrtve.8 Budući Zračni strojevi možda će s služiti elektromagnetskim zračenjem kako bi djelovali na neurone koji sudjeluju u aktivnosti odredenih kognitivnih mreža, ili ih čak uništili. Sićušni strojevi kakve nam obećava nanotehnologija mogli bi se unijeti u tijelo injekcijama, dodirom, hranom ili čak udi- sanjem, a bili bi programirani da traže i unište svoje neuronske mete ili da izmijene sinapse između njih. Možda će biti dostupna i precizna transkranijalna magnetska stimulacija kojom će se aktivna kognitivna mreža moći djelovanjem magnetskog polja natjerati na pokornost, ili će postojati nanoelektrode za ekstraosjetljivu kontrolu protoka iona, ili neke dosad neiskorištene metode iz kvantnog svijeta. Tko zna? Možemo reći kako je sigurno samo to da će, s obzirom na složenost ljudskog mozga, ljudska inventivnost omogućiti velik izbor budućim vršiteljima utjecaja.

Mehanički  i organski  utjecaji

U tim ordinacijama budućnosti, ciljane intervencije na pojedinim kognitivnim mrežama mogle bi još uvijek uključivati operacije na živom mozgu. Dok bi neke od ranije opisanih fizikalnih metoda bile prikladne za prikriveno djelovanje - kada je žrtva relativno nesputana i, u idealnom slučaju, nesvjesna utjecaja - kirurške metode obično oslobađaju moć autoriteta (liječnika iza kojih stoji država) usmjerenu protiv pojedinca koji se smatra bolesnim ili antisocijalnim (značenje tih izraza može se potpuno preklopiti). Hoće li biti potreban pristanak pacijenta ili neće, to će uvelike ovisiti o tome kako će naša društva u budućnosti poimati sebe i do kojih eteričnih ideja će najviše držati.

Sa ili bez pristanka, neurokirurzi-psihijatri u tim društvima vjerojatno će na raspolaganju imati mnogo suptilnija oruđa. I oni će možda koristiti

minijaturne robote, precizne lasere i neizmjernu računalnu moć kako bi uklonili grešne kognitivne mreže, problematična uvjerenja koja su dovela do disfunkcionalnog ponašanja njihovih pacijenata. Neuronski implantati - već danas tehnološki ostvarivi - mogli bi upozoriti na određeno ponašanje prije no što bi do njega došlo; djelovali bi poput unutarnjih metereoloških stanica, predviđajući nakupljanje pritiska u periakveduktalnoj sivoj tvari ili oluju u sljepoočnom režnju. Ili će možda genetička provjera novorođenčadi upozoriti na moguće opasnosti, pa će se pristupati preventivnim operacijskim zahvatima kako bi se sma- njio rizik od ovisnosti o drogama, psihopatije, pedofilije ili bilo kojeg drugog stanja koje se smatra društveno neprihvatljivim. Implantati bi mogli djelovati tako da prilagođavaju razinu neurotransmitera ili kao zamjena postojećim enzimima (na primjer tako da ubrzaju razgradnju alkohola); mogli bi djelovati na unutarnje organe, to jest povećati ili smanjiti lučenje nekog hormona, mogli bi služiti kao cjepivo protiv ilegalnih narkotika ili kao sredstvo za reguliranje prehrane. S obzirom na to da današnji Zapad uglavnom prezire društvenu zrelost i veliča tehnološku inventivnost, čini se vjerojatnim da će nas ta naša sklonost da biramo ono što je lako umjesto onoga u što treba uložiti truda, da tražimo trenutačno umjesto dugoročnog rješenja, i dalje navoditi da i one probleme koji su uglavnom društvene naravi proglašavamo stanjima koje valja liječiti umjesto da pokušamo promijeniti samo društvo.

Kemijski  utjecaji

Drugi pristup proizlazi iz našeg sve boljeg razumijevanja bolesti. Jed- nom kada se problematične sinapse - one u sklopu problematičnih kognitivnih mreža - budu mogle razlikovati od drugih i kad se na njih bude moglo ciljano djelovati, možda ćemo moći utjecati na njih tako da izazovemo bolest neurona. Dovođenje virusa u blizinu stanice; remećenje stanične elektrokemijske ravnoteže dodavanjem električno nabijenih čestica; utjecanje na rad unutarnjih staničnih mehanizama ili čak izazivanje smrti stanice: sve su to metode koje bi se mogle upotrijebiti protiv pojedinačnih neurona ako identifikacija, dovođenje do cilja i kontrolirano uklanjanje postanu izvedivi.

Na široj osnovi, kako budemo saznavali više o procesu učenja, možda ćemo biti u stanju identificirati kemijske spojeve koji igraju ključnu

ulogu u promjeni u sinapsi. Možda će jednoga dana biti izvedivo kemij- sko brisanje mozga - resetiranje sinapsi na razinu početnih vrijednosti. I u tom slučaju najveći problem bi bio problem specifičnosti, jer na taj način potpuno izbrisano ljudsko biće vjerojatno ne bi bilo nikome od koristi. Specifičnost bi se mogla povećati primjenom lijeka koji bi "čistio" samo u blizini onih neurona koji su naročito aktivni za vrijeme odredenih misli i koji bi djelovao samo na aktivnim sinapsama (još jedan strahovit tehnološki izazov, budući da takvi neuroni mogu biti raspoređeni po cijelom mozgu). Lijek bi se mogao prilagoditi tako da mu se djelovanje omogući samo u odredenim, vremenski ograničenim okolnostima - recimo tako da se prvo dovede do ciljnih neurona kao neaktivan, naizgled bezazlen kemijski spoj koji bi djelovao kao pret- hodnica, a zatim bi se primijenili enzimi: prvo oni koji bi ga pretvorili u aktivan oblik, a zatim oni koji bi ga deaktivirali nakon što je šteta počinjena. Žrtva bi se mogla navesti na to da aktivira grešne kognitivne mreže ("Dakle, gospodine Jones, što je to što vam se sviđa u spolnim odnosima s malom djecom?"), a tada bi se lijek aktivirao i uklonio ih iz kognitivnog krajolika. Dakako da bi pritom nastala i kolateralna šteta na drugim kognitivnim mrežama, jer bi žrtvi misli lutale i u drugim smjerovima dok bi djelovanje lijeka trajalo. No svako društvo koje bi bilo spremno primjenjivati takve metode na svojim građanima kolateralnu štetu bi vjerojatno smatralo prihvatljivom cijenom. Na kraju krajeva, šteta bi se nanosila samo onima koji su, poput pedofila, ionako moralni izopćenici. Štoviše, nekim pedofilima bi možda bilo draže takvo kognitivno čišćenje nego mogućnost koju sada imaju: pretrpan i opasan zatvor pun neprijateljski nastrojenih zatvorenika.

Genetički  utjecaji

I'm the ghost in the machine, I'm the genius in the gene.

The Divine Comedy, Gin-soaked boy

Kako se bude širilo naše razumijevanje biokemije i biologije stanice, budući neuroznanstvenici će nedvojbeno uzeti u obzir velik potencijal za vršenje utjecaja koji donose genetička istraživanja. O toj temi već su

ispisane stranice i stranice; srećom, javna debata ne ostaje više na mitu "geni su sudbina", nego se počinje priznavati neodvojiva isprepletenost gena i okoline.9 Osobito su zanimljive mogućnosti koje se otvaraju u neuroznanosti kao posljedica našeg sve spretnijeg manipuliranja geni- ma. Umjesto da gube vrijeme u potrazi za genom homoseksualnosti, kriminalnog ponašanja ili genijalnosti, mnogi znanstvenici nastoje razumjeti kako geni koji se uključuju ili isključuju mogu utjecati na rast mozga, kako ga mogu mijenjati ili oštećivati.

Ranije smo vidjeli na koji način bi se mogle pojaviti metode nami- jenjene za ciljano djelovanje na pojedine neurone u živom ljudskom mozgu koje bi zaobišle neuredne i komplicirane kirurške zahvate. No, budući da svaki neuron vjerojatno sudjeluje u više kognitivnih mreža, možda ćemo htjeti poštedjeti sam neuron i prilagoditi samo odredene sinapse. Neuroznanstvenici su već postigli odredeni uspjeh u nastojanju da odgovore na komplicirano pitanje kako se sinapse stvaraju i mijenjaju. Jednoga dana možda ćemo moći reorganizirati ili isključiti svoje kognitivne mreže na vrlo detaljnoj razini, tako što ćemo manipulirati pojedinim sinapsama u pojedinim mozgovima.

Većina današnjih znanstvenika predvidjela bi da će blještavi reflektor znanosti u budućnosti rastjerati i posljednju izmaglicu onoga što je filozof Gilbert Ryle nazvao "duhom u stroju".10 Duša će tada postati tek relikt prošlosti, a um će biti čvrsto upleten u mrežu kauzalnosti. Naša sposobnost da kontroliramo genski materijal svakako će znatno doprinijeti tom procesu. Kad je riječ o mozgu, manipuliranje genima moglo bi nam pomoći ne samo u borbi protiv bolesti, nego i u tome da preciznije mijenjamo ili namećemo kognitivne mreže. Kako budemo otkrivali koji geni kontroliraju plastičnost sinapsi - a na tom projektu se već radi - možda ćemo moći kontrolirati koja će se uvjerenja usvajati, koliko će biti čvrsta, koje uspomene će se zadržati a koje zaboraviti, koji postupci će se moći pojmiti a koji će ostati nezamislivi. Možda ćemo čak otkriti kako možemo gene aktivirati na daljinu, čime bi se izbjegle prevelike štetne nuspojave i postigla veća preciznost u prostoru  i vremenu.

Otkrijemo li kako manipulirati kognitivnim mrežama, posljedice tog otkrića bi bile previše dalekosežne da bismo ovdje o njima mogli reći išta više od nekoliko natuknica. U tom slučaju mogli bismo ne

samo generirati određeno uvjerenje, nego i "srediti" da ne dođe do daljnjih modifikacija, stvarajući na taj način vrhunskog tvrdokornog dogmatika. Zamislite da su Jane i Dan dvoje predanih kršćana, da su oboje odrasli u imućnim obiteljima sa sličnom vjerskom tradicijom. Ako se neke od varijacija koje Jane čine fundamentalistom, a Dana liberalom mogu pripisati genetičkim razlikama, tada bi programi se- lekcije (prilikom rođenja ili ranije) mogli uključivati genske markere za snažna uvjerenja. Možda ćemo s vremenom biti u stanju pomoću precizne genske terapije promijeniti urođenu sugestibilnost, izdvajajući

-    ili uzgajajući - fanatike budućnosti. I obratno, možda ćemo moći stapati i preoblikovati dijelove svoga kognitivnog krajolika prema odabranim specifikacijama, proizvodeći tako dizajnerske umove za sebe ili svoju djecu. Kako bi bilo lijepo da Dan i njegova nova partnerica dokažu međusobnu privrženost tako da daju "konvertirati" svoja miš- ljenja. Kako bi bilo korisno ukloniti Janein strah od visina. Kako bi zastrašujuće bilo kada bi takva tehnologija postala dostupna prije nego što bi je bilo moguće otkriti, a ljudi ostali prepušteni beskrupuloznim "popravljačima" koji mogu izbrisati neposlušne pomisli a da njihov vlasnik toga nije ni svjestan.

Možda će u medicini budućnosti postojati pribor za uređivanje mozga koji će pacijentu omogućiti da ukloni nepoželjne kognitivne mreže. Prvo: sumanute misli shizofrenika; samokritične misli depre- sivca; bolne bljeskove sjećanja izazvane posttraumatskim stresnim poremećajem. Kasnije: neposlušnu djecu, izvore društvenog stresa; fobičarev strah od neke bezazlene stvari. Još kasnije: pjesmu koju je netko čuo, ne podnosi je, a ona nikako da prestane zujati oko njegovih sljepoočnih režnjeva; malo zlobnije komentare bivše žene; sjećanje na šefovo omalovažavanje. Naši umovi počeli su gubiti privatnost onoga trenutka kada smo naučili čitati tuđe geste i izraze lica, a to salomejsko razotkrivanje ubrzalo se nastankom jezika. Ono se i dalje ubrzava, a u desetljećima što slijede moglo bi se ubrzati još i više, kako naše fizičke tananosti - prvo tekst i kontekst tijela, a zatim scenarij mozga - budu u sve većoj mjeri izloženi oku javnosti. Možda će zakon u budućnosti sadržavati odredbu o obaveznom prilagođavanju mozga, uklanjanju neprimjerenih misli kako bi se spriječilo neprimjereno ponašanje. Čak i prije nego što ta superspecijalizirana sredstva postanu dostupna, ljudi "od visokog rizika" mogli bi se pratiti i kontrolirati na daljinu, pomoću

implantata. Ako znanstvenici mogu, na primjer, pouzdano dovesti u vezu promjene u aktivnosti amigdale ili orbitofrontalnog korteksa s gubitkom samokontrole i nasiljem koje iz toga proizlazi (čak i ako se radi samo o jednom pojedincu), tada se te promjene mogu otkriti i mogu se poduzeti odgovarajuće protumjere kako bi se spriječilo ostva- rivanje nasilja. Druga mogućnost je "ovisnički inženjering": korištenje implantata, kao što se ilegalne droge već koriste, za izazivanje ovisnosti o nekom slabo dostupnom kemijskom spoju, čime bi se postigla po- slušnost žrtve prema onome tko dobavlja taj kemijski spoj.

"Popravljanje" gena moglo bi imati i druge primjene. Zašto se upuštati u dugotrajnu i skupu kampanju protiv političkog protivnika kada se možete poslužiti virusnim vektorom (virusom u čiji je genski kod ubačena dodatna DNK) i pustiti da ga diskreditira vlastiti mozak? Neka vektor pošalje upute za aktiviranje nekih inače neaktivnih gena u prefrontalnom korteksu vašeg neprijatelja i zloćudni tumor koji će uslijed toga nastati može imati tako katastrofalno djelovanje na njegovo ponašanje da će se vaš problem riješiti uz minimalno ulaganje truda s vaše strane. Alzheimerova i Parkinsonova bolest i druge neurološke strahote (možda uključujući i neke koje tek treba otkriti) mogle bi se upotrebljavati kao oružje. Moguće je čak zamisliti da bi država mogla odredene zločine kažnjavati tako da namjerno izazove bolest u počinitelja.

Dakako, primjena genetičke tehnologije kako bi se u osuđenih zločinaca, neprijatelja države ili pripadnika bilo koje druge vanjske grupe izazvala bolest - bio to rak, Creutzfeldt-Jakobova bolest, umjetna anoreksija ili neizdrživo bolan artritis - trebala bi se smatrati nehuma- nom i degradirajućom kaznom. No je li taj koncept toliko drugačiji, u moralnom smislu, od drugih oblika ljudskog ponašanja koji se nikada ne bi ostvarili da nije bilo tehnologije koja je to omogućila. Možda. Ali povijest nas podsjeća na Auschwitz i Tuskegee, na atomske bombe, biološko i kemijsko ratovanje, na četvorenje izdajica, spaljivanje živih "vještica" - i mnoge druge, jednako jezive primjere.11 Osudivanje ljudi na na smrt induciranjem bolesti, poput drugih teoretskih nagađanja u ovom poglavlju, ne prelazi nijednu etičku granicu koja već nije prijeđena. Štoviše, iako će genetička kontrola nesumnjivo proizvesti neke sofisticiranije metode, ona sama nam nije potrebna da bismo primijenili opću metodu. To je već davno učinjeno.

Društveni  utjecaji

Mnogi filozofi i religijski mislioci služe se idejom "vela percepcije" koji dijeli naš um i "istinsku" stvarnost, idejom o postojanju neprobojne barijere koja nas sprečava da ikada spoznamo svijet kakav on "doi- sta" jest. Kao što smo vidjeli ranije, budućnost kakvu predvida Susan Greenfield budućnost je u kojoj je virtualna stvarnost tom velu dala čvrstoću, u kojoj se svatko može zatvoriti u svoj svijet obložen sloje- vima dosljednih i umirujućih zabluda kojima može sebi udovoljavati.12 Takav svijet mogao bi zadovoljiti san o kontroli time da nam naizgled omogući vladanje ne samo okolinom, nego i ljudima oko sebe. Okruženi virtualnim batlerima, uslužnim robotima i cyber-prijateljima koji se nikada ne žale i ne kritiziraju, nikada ne bismo morali kompromitirati svoj dragocjeni ego, nikada se ne bismo morali odreći blažene djetinje fantazije da smo posebni - da smo princ ili princeza, da smo odabrani.  I dalje bismo bili, barem u svojoj glavi "u mirnoj točki vrtnje svijeta".13 Pretpostavlja se da bi neka ograničenja ponašanju ipak trebalo posta- viti, barem za one rijetke slučajeve kada bi društvene interakcije bile potrebne, ali većinu vremena svatko od nas bi mogao biti gospodar svog malog lažnog svijeta. Savršen recept za stvaranje rase djetinjastih solipsista; ali ako bi strojevi oko nas uspješno mogli upravljati našim potrebama, tko bi to uopće primijetio, a kamoli mario za to?

Kao što sam konstatirala u jedanaestom poglavlju, objektivna i subjektivna sloboda nisu iste. Katkada to opažamo, poput slikara iz Browningove pjesme Andrea del Sarto, koji kaže - "Naizgled tako slobodni, a zapravo čvrsto okovani!" - no često smo previše rastreseni, previše umorni, previše zaposleni ili previše lijeni da bismo opazili koliko smo sputani.14 Sigurnosne kamere na svakom koraku; vladini planovi da omogući čitanje naše elektronske pošte; supermarketi koji bilježe što kupujemo - ali moramo biti sigurni, a ako nemamo što kriti... a kako će nam drugačije naše trgovine pružiti uslugu po našoj mjeri, kakvu zaslužujemo? Osim toga, dobro živimo i možemo raditi stvari koje naši preci nisu mogli niti zamisliti. I onda se odričemo objektivnih sloboda i prihvaćamo njihove virtualne zamjene: biramo anonimno dopisivanje preko interneta umjesto razgovora s prijateljima; čitamo članke o slavnim osobama umjesto o tome kako se osloboditi pritiska grupe; prihvaćamo slobodu potrošača (trideset različitih vrsta

toaletnog papira, hura!) umjesto slobode da budemo nešto više od pukog potrošača. Dok postajemo sve više i više konformisti, u sve većoj mjeri predvidljivi prema mjerilima svih mogućih vršitelja utjecaja, ipak vjerujemo u individualističku poruku: da je svatko od nas slobodniji nego ikada prije.

Futurologe zabrinjava i to što sofisticiranost vodi do atomizacije. Ta pesimistična doktrina tvrdi, najgrublje rečeno, da su drugi ljudi toliko naporni da ćemo, ako nam se pruži prilika, radije odabrati virtualne zamjene. Povlačenjem u svijet nastanjen lažnim prijateljima koji su programirani da nas vole, ostali bismo bez kočnica koje sada oblikuju ljudske ličnosti u zanimljive (i katkad donekle odrasle) oblike. Kao i kod oblutaka na plaži, blizina izgladuje oštre rubove. Život u lažnome svijetu smanjio bi, ili sasvim uklonio potrebu da izgladujemo svoj kognitivni krajolik - drugim riječima, da budemo društvena bića.

Za mnoge ljudi, pomisao na gubitak stvarnih društvenih veza užasa- vajuća je. Njima osjećaj zajedništva, prijateljstvo i ljubav predstavljaju ugodu i nagradu, i oni te radosti smatraju onim što život čini vrijednim življenja. Svoje društvene obveze smatraju ključnim dijelom sebe samih; kada bi se te društvene obveze zamijenile cyber-entitetima, to bi velik dio njihova života pretvorio u laž. Drugima se pak može činiti da je bolje biti vladar u paklu nego sluga u stvarnome svijetu koji se baš i ne doima poput raja, osobito ako je pakao pun raznih udobnosti (a oni nisu imali previše sreće u ljubavi i prijateljstvu). I naravno, kako znanost bude sve više otkrivala tkanje koje stvara začarani tkalački stan, bit ćemo sve sposobniji stvarati nestvarne družbenike. Ako se kipar Pigmalion mogao zaljubiti u kip koji je izradio, možda našu potrebu za emocionalnim vezama mogu zadovoljiti replike isklesane iz informacija. U nekim slučajevima, privrženi cyber-drug bio bi puno bolji od stvarne alternative (djeca koja smrtno stradaju od posljedica nasilja u obitelji predstavljaju samo vrh ledenog brijega dječjih žrtava i previše realističnih ljudskih "skrbnika"). I napokon, svi mi sanjamo i maštamo, čitamo knjige, idemo u kino. Drugim riječima, poduzimamo korake kako bismo se izolirali od stvarnosti. Prijeći na život u lažnome svijetu značilo bi samo još zakoračiti kroz ogledalo.

Čak i danas, moguće je potpuno se povući u vlastiti svijet. Pa ipak, većina ljudi ne čini taj zadnji korak, te žali ili prezire one koji se tako

povuku. Sanjarije nas spašavaju kad nas guši monotonija posla; uz pomoć knjiga, filmova ili droge možemo nakratko pobjeći; ali na kraju se vraćamo svom svakodnevnom životu. Kad se smjesti u društveni kontekst iz kojeg crpimo snagu, sama ideja o sveobuhvatnoj krivotvorini uznemiruje nas. Dok gledamo Trumanov Show Petera Weira stajemo na stranu Trumana, čovjeka koji od rođenja živi na razrađenom setu televizijske serije i koji ustrajno želi prozreti fikciju. Intrigiraju nas I9S4. i Vrli novi svijet, Platonova spilja i Descartesov zli demon, ali mi ih vidimo kao vizije užasa, a ne vizije raja.15 Naš osjećaj reaktancije, koji nas upozorava na neslaganje očekivanja i ishoda - i tako nas drži vezane za istinu - skandalizira se i na samu pomisao o tako golemom jazu između onoga što doista jest i onoga što se samo čini da jest.

Pouka za nadobudne ispirače mozga je jasna: ljude je moguće nago- voriti da se odreknu objektivnih sloboda i da drugima prepuste kontrolu nad svojim životom, u zamjenu za prividne slobode. Drugim riječima, na to ih je moguće nagovoriti sve dotle dok su svjesni sloboda koje stječu, a dok s druge strane preziru, ili su posve nesvjesni, sloboda kojih se odriču. Naš osjećaj slobode možda i jest temeljna emocionalna reakcija, ali taj osjećaj smo naučili povezivati s određenim sposobnostima (da kažemo što mislimo, da idemo kamo hoćemo i slično). Kvaka je u tome da se alarmni signal u mozgu onesposobi tako da se te veze prekinu (ili da se spriječi njihovo uspostavljanje), tako da se reaktancija više ne aktivira kada se, primjerice, naruši pravo slobode govora. Tada neće biti emocionalne reakcije, neće biti vatre koju treba prigušiti - ili je silom ugasiti. Zasada su naše metode spore i neprecizne: opetovano umanjivanje važnosti sloboda o kojima je riječ, naglašavanje potenci- jalnih prijetnji koje čine tu slobodu neodrživom, odvraćanje pažnje na neki način koji izaziva ugodu i tako dalje. U budućnosti ćemo možda imati na raspolaganju alternativne metode koje će nama, ili onima koji nas budu kontrolirali, dati moć da odrede točan neuralni izvor neke asocijacije i da ga bez puno komplikacija uklone iz našeg uma.

Kao što sam u ovoj knjizi više puta naglasila, osim genetičkih varijacija u ljudskoj DNK, postoje varijacije, kako strukturalne tako i funkcional- ne, između pojedinih ljudskih mozgova. Veličina i smještaj kortikalnih nabora i fisura (udubljenja) različiti su od osobe do osobe; neki od nas obraduju jezik uglavnom u desnoj, umjesto u lijevoj moždanoj polutki, a kao što smo vidjeli u dvanaestom poglavlju, mogu postojati i velike

razlike u veličini mozga. Te i druge individualne razlike, kao što je to oduvijek slučaj s individualnim razlikama, prava su noćna mora za vršitelje utjecaja: što je pokušaj kontrole uma precizniji, to prilagodeniji mora biti pojedincu. Otkrije li se koji to neuroni, ili skupine neurona, ili koja se područja u Peterovu mozgu aktiviraju kad on razmišlja o tome kako će pretući svoju partnericu, to bi omogućilo da se u budućnosti postupcima manipulacije promijeni Peterova opaka navika. Ali što je s Paulom, Patrickom i svim ostalim muškarcima koji zlostavljaju svoje partnerice? Kad Paul i Patrick razmišljaju o zlostavljanju, možda se u njihovu mozgu aktiviraju ista područja kao i u Peterovu, ali možda i ne. No ako se kod njih i aktiviraju ista područja, vjerojatnost da će uzorak aktivnosti na razini pojedinih neurona ili skupina neurona biti dovoljno sličan Peterovu tako je mala da lekcije izvučene iz Peterova slučaja mogu biti beskorisne ako netko pokušava promijeniti Paula.

Naravno, kao što je CIA jako dobro znala, neki ljudi su tako utjecajni da bi se u njihovu slučaju ciljana manipulacija itekako isplatila. No za masovnu kontrolu filter bi morao biti propusniji: recimo, djelovanje na cijela područja mozga umjesto na pojedine kognitivne mreže. Čak i taj nesofisticirani oblik utjecaja mogao bi biti koristan, naročito za pobuđivanje umjetnih emocija koje bi se zatim mogle povezati s kon- kretnim podražajima ("Malo ih drmneš po amigdali i isti čas će..."). Ta kombinacija izravne manipulacije mozga i neizravne manipulacije informacija koje ulaze u mozak mogla bi poslužiti kao korisno pobolj- šanje današnjih metoda, poput onih kojima se služe ekstremne političke stranke (vidi deveto poglavlje).

Pogled  u  budućnost

Hoće li ljudska bića u budućnosti moći odoljeti pustošenjima svojih gra- bežljivije nastrojenih bližnjih? Hoće li grupni entiteti (države, plemena, zajednice ili kako se već budu zvali) ikada do te mjere ovladati znanjem neuroznanosti i socijalne psihologije da će moći manipulirati svojim pripadnicima od vremena prije rođenja pa sve do trenutka predvidenog za bezbolnu eutanaziju? Možemo li umaknuti distopijskim vizijama poput onih o kojima su pisali Orwell, Huxley, J. G. Ballard, Philip K. Dick i mnogi drugi, ili su prikazane u filmovima (Metropolis, Matrix, Istrebljivao, Zeleno sunce i tako dalje)? To će vrijeme pokazati.

Pa ipak, moram reći da ne mogu biti pesimistična poput tih disto- pista. Neuroznanstvenici moraju prevaliti još dalek put prije nego što budu mogli reći da su uopće počeli rješavati probleme koji se nameću zbog individualnih razlika u Homo sapiensa. Čudesna smo mi stvorenja mi, prljava, disfunkcionalna, teška ljudska bića - i našim tajnama još dugo neće biti dorasli ni najveći majstori manipulacije. Razlozi za optimizam mogu se naći i u suvremenoj zapadnoj civilizaciji, gdje je moguće prvo se pozabaviti s problemima koje nameće tehnologija. Ti su problemi, dakako, golemi, ali nisu nužno nerješivi. No pitanje je na koji način će se rješavati: hoćemo li to učiniti sami, svojom voljom, ili

će nas na to prisiliti neki vanjski pritisak.

Ljudski sustavi, poput ljudskog mozga, uglavnom ne vole ekstreme i na njih reagiraju samoispravljanjem. Ako padne zanimanje za proizvod, pada i cijena; ugasne li ljubav, nova ljubav se traži drugdje; ako se netko neprijateljski odnosi prema vama, imate poriv na mržnju reagirati mržnjom. Politički primjer je bahata sebičnost Zapada, koja je već oblikovala i ojačala protusile militantnog islamizma i antiglobalističkog pokreta. Zapadnjački naglasak na gospodarskom rastu i potrošačkom kapitalizmu, što podrazumijeva prenapučene megalopolise u kojima se ne vodi računa o starijim društvenim vezama, po svemu sudeći proizvodi prilično nesretne građane. Kada bismo mogli shvatiti zašto su ljudi nesretni, mogli bismo promijeniti očekivanja koja pridonose tom njihovom stanju, recimo tako da pojačamo prestižnost ideja za- jedništva i uzajamne odgovornosti, a umanjimo važnost iluzije da će trošenje novaca riješiti sve naše probleme. Na međunarodnoj sceni, mogli bismo uvesti carinske reforme, podržati sustav međunarodnih zakona - i pobrinuti se da se ti zakoni provode. Općenito, trebali bismo se prestati ponašati kao najveći nasilnik na igralištu. Društvene ideje - slika koju ljudi i narodi imaju o sebi i drugima - velik su dio problema; one nam mogu pomoći i da dođemo do održivog rješenja. Možemo osporavati vrijednost ideja kao što je san o kontroli prije nego što im tehnologija da još više moći; također možemo usavršiti svoje ideale, kao što su pravda i sloboda, tako da pravednije postupamo prema drugima i na taj način uklonimo jedan od najvećih motiva za mržnju prema Zapadu i svemu onome što Zapad tvrdi da predstavlja. S obzirom na to da neuroznanost nije jedini izvor tehnološkog napretka, ta bi se mržnja uskoro mogla izraziti nuklearnim bombama i biološkim

oružjem. To nije ugodna pomisao i predstavlja dobar razlog da se nešto odmah poduzme.

U međuvremenu, mnogi veliki mislioci došli su do zaključka de ćemo ljude naposljetku dokučiti. Ti su mislioci potaknuli ljude na Zapadu da sebe vide kao borce koji na prvoj crti bojišnice pružaju otpor sve moćnijoj državi koja pak sve više zadire u njihova prava, a ima pristup svim resursima što ih znanost može ponuditi. Iz povijesti znamo da su neki znanstvenici rado surađivali s moćnicima - a znanost, koja uvijek stavlja naglasak na ono što je novo, ne daje uvijek primjerenu težinu lekcijama koje se već daju naučiti iz povijesti. Ako se razviju nove metode kontrole uma, hoće li one ostati izvan dosega državnih vlasti, ili će znanstvenici surađivati s vlastima kako bi pomogli bolesnima, spriječili zločine, konstruirali bolja oružja ili što već? (Sjetite se tanke linije koja dijeli one bolesne i one drugačije, o čemu je bilo riječi u četvrtom poglavlju, i kako se lako politička opozicija može etiketirati kao kriminalna.) Ako i kada se to dogodi, našim potomcima bi bilo bolje da dobro paze na svoje slobode, ako još budu u stanju to učiniti. Možda bismo se mi već sada trebali zauzeti za njihove interese -a s obzirom na to kojom brzinom znanost juri naprijed, i za svoje.

Sažetak  i zaključci

One znanosti čiji je cilj istraživanje ljudskog uma sada imaju izravan pristup u njegovu unutrašnjost. Mogu pogledati što se skriva u živoj ljudskoj lubanji, toj kutiji od kostiju što balansira na tornju od kralježaka

-   i zapanjujuće precizno bilježiti promjene koje se u njoj dogadaju. Je li to Pandorina kutija, ili kutija užitaka iz Masefieldove knjige, to tek treba vidjeti, ali poklopac je odškrinut.16 U budućnosti ćemo možda ostvariti san o kontroli uma, barem toliko da budemo u stanju mijenjati pojedinačne umove. Koliko će vremena trebati da se razviju dovoljno precizne metode i hoćemo li ih ikada moći primijeniti u praksi, to nitko ne zna.

U odredenom smislu to nije ni važno. Tehnologija nije najveći problem; ona može donijeti nepredviđene zapreke i napretke, ali njezin puni potencijal već je implicitan u snu o kontroli uma. Taj se san može mijenjati kako se bude približavao stvarnosti, ali promjena će vjerojatno

značiti skraćenje njegova dometa, jer ćemo usput naučiti da neke stvari jednostavno nisu moguće. Već sada znamo da je neostvariv san o potpunoj dominaciji, o moći koja je u stanju osigurati da "[nigdje] na svijetu [ne] živi pogrešna misao, ma kako bila potajna ili nemoćna".17 Kako bi se takav sveobuhvatan koncept mogao još više proširiti?

Kao i uvijek, nije važna tehnologija nego ono što s njom činimo - a to ovisi o tome kakve ideje imamo, koja su uvjerenja općenito prihvatljiva u našoj sredini i tko odreduje što je pogrešno. Ako na različitost još uvijek budemo reagirali neprijateljski i sa strahom, ako se odreknemo slobode zbog sigurnosti i prihvatimo da su države te koje kontroliraju, a građani ti koji konzumiraju, tada će se metode manipuliranja primje- njivati na izopćenike iz društva. Ako sigurniji građani na tom stupnju ne budu prosvjedovah, oni koji budu primjenjivali metode kontrole uma nastojat će svoje pipke pružiti šire u društvo.

Gdje da tražimo rješenje? Možemo li poduzeti neke mjere opreza i povećati izglede da ćemo mi i naša djeca, ovako nespretno individualni kakvi jesmo, preživjeti dvadeset prvo stoljeće s neokrnjenom slobodom razmišljanja? U sljedećem poglavlju bit će riječi o tome kako se možemo obraniti kao pojedinci i kao građani.