Nekad je u Kini država bila uređena po konfucijanskom sustavu. Dužnosnici su birani među Konfucijevim učenicima, na temelju ocjena postignutih na službenom ispitu.

Dva studenta koja su na jednom takvom ispitu ostvarila odlične rezultate, dobila su namještenje u državnoj službi u jednom dalekom gradu. Došli su se pozdraviti s učiteljem, da se oproste od njega i zatraže savjet, kako je tada bio običaj.

Učitelj im reče: "U današnjem društvu, ako si iskren i otvoren ili previše izravan, sigurno ćeš naići na prepreke. Stoga, u susretu s drugim ljudima, stavite im na glavu visoku kapu pa ćete puno više postići."

Učenici su shvatili što je učitelj htio reći. Visina kape označavala je položaj osobe u društvu. Državni dužnosnici nosili su visoke, krasno izrađene kape koje su bile jasan znak njihove visoke vlasti. Staviti nekome visoku kapu na glavu značilo bi, stoga, pokazati da vjeruješ da mu pripada visoka vlast, dakle polaskati mu.

"Imate pravo, učitelju", reče jedan učenik kimajući glavom. "Kad pogledam današnji svijet, malo je ljudi koji tako ne drže do visokih kapa kao što vi ne držite."

Učitelj bi neobično zadovoljan takvim odgovorom. Nastaviše ugodan razgovor, a tada je došlo vrijeme da se učenici oproste. Tek što su izašli iz učiteljeve kuće, gdje ih više nije mogao čuti, učenik koji je odgovorio učitelju okrene se drugom učeniku: "Što misliš, jesam li dobro udijelio prvu visoku kapu?"

Tao

U poglavlju 22 Tao Te Chinga nalazimo stihove koji govore o vladanju mudra čovjeka:

On se ne diči i zato svijetli.

Ne opravdava se i zato je poznat.

Ne hvali se i zato je hvaljen.

Nije umišljen i zato traje.

Vrlo slične riječi nalazimo i u poglavlju 24:

Tko se uznosi, ne sjaji.

Tko se opravdava, ne stječe slavu.

Tko se hvalisa svojim sposobnostima,

ne pripisuju mu se zasluge.

Tko se šepiri vlastitim uspjehom,

neće trajati.

 

S obzirom na sažet i jezgrovit stil Tao Te Chinga, ovo ponavljanje gotovo istim riječima mora nam biti zanimljivo. Znak je da je ova pouka posebno važna te da joj treba posvetiti posebnu pažnju.

Mnogi vjeruju da je pouka jednostavna i lako usvojiva jer se ne smatraju ljudima koji se vole šepuriti. Riječ je o skromnim ili čak plahim ljudima koji se ne uznose, ne diče i ne hvalisaju, pa im se možda čini da iz ovog nemaju što naučiti. Međutim, zavirimo li malo dublje, vidjet ćemo da ipak nije sve tako jednostavno, jer potreba ega za samouzdizanjem pojavljuje se i u suptilno prikrivenim oblicima.

Na primjer, lako možemo zamisliti da osobe koje se bave taoizmom vjeruju da su u prednosti pred ljudima koji o tau ništa ne znaju. S obzirom na to da je tao sofisticiraniji, elegantniji i konzistentniji od drugih filozofija i religija, skloni smo pretpostaviti — bez ikakvog drugog razloga - da smo samim time na neki način superiorni. Opravdavamo takav svoj status i kad ga ne izričemo riječima i ne pokazujemo postupcima. Budimo potpuno iskreni: većina nas, duboko u sebi, vjeruje u to.

Priča je zgodno ironična. Učitelj lamentira nad ljudskom slabošću koja se zadovoljava laskom, nesvjestan činjenice da je i sam tome sklon. Upravo time što se postavio iznad svih drugih ljudi, zaslužio je da mu prvome stave na glavu visoku kapu. Samim time što je sam sebe uzdigao iznad ostalih, zaslužio je da bude vraćen među njih.

Smisao ove priče posebno je bitan onima među nama koji su krenuli putem njegovanja taa. Ako se osjećamo superiornima zbog toga što smo naučili lekciju o skromnosti... hmmmm... nismo naučili ništa!

Učitelj je tip osobe sklon hvaliti sebe. On je već uvjeren u svoje vrline. Naravno, ne bi to nikad rekao tim riječima -jer to bi bila obična hvalisavost. No, nije bio svjestan da je njegova samouvjerenost takva daje učenici prepoznaju. Kapu koju su mu ponudili nije prepoznao jer je bila krojena za njegovu glavu, jer je točno pristajala uz njegove misli te nije vidio da se njegov prigovor drugima odnosi i na njega. Tao Te Chingn nas uči da takvim ljudima ne treba pripisivati zasluge jer je predodžba koju gaje o sebi utemeljena na nesigurnosti, a ne na stvarnim sposobnostima. Ljudima koji nisu postigli puno često je jako stalo do toga da svi znaju za njihove male uspjehe. A oni koji su postigli puno time se vjerojatno nemaju interesa baviti jer se bave radom na sebi, a ne samohvalom.

Čini se da je neodvojivo od naše ljudske prirode da druge uvijek vidimo jasnije nego što vidimo sebe. Tako i uspijevamo prepoznati razmetljivce bez razloga i istinske vrijednosti u onima koji čine i postižu više nego što će ikad reći. Slatke riječi i vješti manevri možda će neko vrijeme prikrivati istinu, ali istina će se razotkriti sama prije ili poslije. Budite oprezni i čuvajte se sklonosti svojeg ega da se postavlja visoko, pogotovo ako ste pomislili da je pouka ova dva poglavlja jednostavna i vama lako usvojiva. Učitelj iz naše priče nije sebe smatrao hvalisavcem, a ipak se pokazalo suprotno. Ovo je primjer iz kojeg možemo puno naučiti!