Zlatna  ruza

IMAM UŽASNU glavobolju od mongolsko-sibirske votke, uspr- kos  svim  tabletama  analgetika  i  antacida  koje  sam  popio. Vjetar

je leden, iako je dan vedar, bez oblačka na nebu. Komadi leda po- miješani su s oblucima na obali, iako je već proljeće. Hladnoća je nepodnošljiva, usprkos svim slojevima odjeće koje imam na sebi. A u glavi mi je jedna jedina misao: »Bože, ja sam kod kuće!«

Jezero je tako veliko da mu gotovo ne mogu vidjeti suprotnu obalu, voda kristalno prozirna, okružuju ga zasniježene planine, a iz lučice upravo isplovljava ribarska brodica koja bi se trebala vra- titi tek predvečer. Želim biti ovdje, potpuno prisutan, jer ne znam hoću li se ikada više ovamo vratiti. Nekoliko puta duboko udah- nem, pokušavajući upiti svu tu ljepotu.

—  Ovo je jedan od najljepših prizora koji sam ikada u životu

vidio.

Yaoa ohrabruje moj komentar i odluči mi podastrijeti još pone- što činjenica. Kaže da Bajkalsko jezero, koje stari kineski tekstovi nazivaju »Sjevernim morem«, sadrži oko dvadeset posto ukupne slatke vode na Zemlji i ima više od dvadeset pet milijuna godina, ali ništa od toga ne zanima me.

— Nemojte me smetati, želio bih cijeli ovaj krajolik upiti u svoiu dušu.

—  Prevelik je. Zašto ne biste učinili suprotno: uronili u jezero i spojili se s njegovom dušom?

Kako da ne, doživio bih termički šok i smrznut umro u Sibi- ru. Ali time je konačno uspio privući moju pozornost. Glava mi je teška, vjetar nepodnošljiv, i odlučujemo odmah otići do mjesta na kojem bismo trebali provesti noć.

—  Hvala što ste došli. Nećete se pokajati.

Odlazimo do svratišta u mjestašcu sa zemljanim ulicama i kuća- ma sličnim onima koje smo vidjeli u Irkutsku. Pred svratištem je bunar. Pored bunara stoji neka djevojčica i pokušava izvući kantu s vodom. Hilal joj prilazi kako bi joj pomogla, ali umjesto da potone lanac, pridrži djevojčicu koja se opasno približila tlu.

—  I Ching kaže: »Možete pomaknuti grad, ali ne i bunar.« Hoću reći da možete pomaknuti kantu, ali ne i dijete. Pazite.

Djetetova majka prilazi i nešto raspravlja s Hilal. Ostavljam ih same i odlazim u svoju sobu. Yao nikako nije želio da Hilal dođe s nama. Na mjestu na kojem ćemo se naći sa šamanom nije dopušten pristup ženama. Rekao sam mu da me taj posjet ne zanima osobito. Upoznao sam Tradiciju, koja je proširena na sve stane svijeta i već sam se susreo s mnogim šamanima u mojoj zemlji. Pristao sam posjetiti i ovoga samo zato što mi je Yao pomogao i naučio me mnogim stvarima tijekom naši putovanja.

—  Moram provesti svaki mogući trenutak s Hilal — rekao sam mu još u Irkutsku. — Znam što radim. Prišao sam vrlo blizu svo- jem kraljevstvu. Ali ako mi ona sada ne pomogne, imat ću još samo tri prilike u ovome »životu«.

Iako nije sasvim razumio što san mu želio reći, na kraju je

popustio.

Odlažem naprtnjaču u jedan ugao, upalim grijanje na najjače, navlačim zastore, bacam se na krevet, u nadi da će me glavobolja brzo proći. Hilal ubrzo ulazi.

—  Ostavio si me da sama razgovaram s tom ženom. Znaš da

mrzim strance.

—  Mi smo ovdje stranci.

—  Mrzim kad me cijelo vrijeme ocjenjuju dok ja skrivam svoj strah, svoje osjećaje, svoje slabosti. Ti me vidiš kao jednu darovi- tu i hrabru djevojku koju ništa ne može uplašiti. E, pa u krivu si! Mene sve plaši. Izbjegavam poglede, osmijehe, izravne kontakte, samo s tobom pričam. Ili možda to nisi prinjjetio?

Bajkalsko jezero, snježne planine, kristalno čista voda, jedno od

najljepših mjesta na Zemlji, a mi usred nekakve glupe diskusije.

—  Hajdemo se mi odmoriti. Poslije ćemo izaći prošetati se. Na- večer imam zakazan sastanak sa šamanom.

Ona skida naprtnjaču s namjerom da je odloži na pod.

—  Ti imaš svoju sobu.

— Ali u vlaku...!

Ne završava rečenicu. Izlazi zalupivši vratima. Gledam u strop i pitam se šta da učinim. Ne smijem dopustiti da me vodi osjećaj krivnje. Ne mogu i ne želim —jer volim drugu ženu koja je trenu- tačno daleko i puna povjerenja u mene, unatoč tome što me dobro poznaje. Ako su svi dosadašnji pokušaji bili beskorisni, možda je ovo idealno mjesto da to objasnim toj neobičnoj djevojci, tako op- sesivnoj i prilagodljivoj, tako čvrstoj i krhkoj.

Nisam kriv za to što se dogodilo. Nije ni Hilal. Život nas je do- veo u situaciju i nadam se da je to za naše dobro. Nadam se? Trebao bih biti siguran. Siguran sam. Počnem se moliti i zaspim isti tren.

Č

im sam se probudio, dolazim do njezine sobe i čujem zvuk vio-

line. Čekam da završi prije nego što ću pokucati.

—  Hajdemo prošetati.

Ona me pogleda, iznenađena i sretna.

—  Jesi bolje? Možeš izdržati vjetar i hladnoću?

—  Da, puno mi je bolje. Hajdemo van.

Šetamo gradićem koji izgleda kao da je iz bajke. Jednog će dana ovo mjesto otkriti turisti, izgradit će se veliki hoteli, dućani će pro- davati majice, upaljače, razglednice, igurice drvenih kućica. Ubr- zo nakon toga, izgradit će golema parkirališta za autobuse na kat, iz kojih će izlaziti ljudi s digitalnim fotoaparatima, odlučni u namjeri da strpaju cijelo jezero na jednu chip-karticu.Bunar koji smo vidjeli bit će uništen i na njegovu mjestu gradit će drugi, koji će služiti za to da ukrasi ulicu, ali više neće davati vodu njezinim stanovnici- ma — zatvorit će ga odlukom gradskih vlasti, kako se koje strano dijete ne bi naginjalo preko ruba i upalo u njega. Ribarska brodica koju sam jutros vidio, više neće postojati. Vodama jezera plovit će moderne jahte, nudeći izlete do središta jezera —s uključenim ruč- kom. Profesionalni ribiči i lovci napučit će regiju naoružani služ- benim dozvolama za lov i ribolov za koje će platiti više nego što lokalni lovci i ribari zarade za godini dana.

Ali za sada to je samo jedan grad izgubljen u Sibiru, gdje jedan muškarac i žena, upola mlađa od njega, hodaju pored rijeke nastale otapanjem leda. Sjedaju na njezinoj obali.

—  Sjećaš li se našeg razgovora jučer u restoranu?

— Otprilike. Puno sam popila, sjećam se da se Yao nije dao upla- šiti kad je onaj Englez prišao našem stolu.

—  Ja sam pričao o prošlosti.

— Da, sjećam se. Dobro sam razumjela to što si govorio jer sam, u onome trenutku kada samo zajedno ušli u Aleph, vidjela tebe s očima punim ljubavi i ravnodušnosti, glave pokrivene kapuljačom. Osjećala sam se izdanom i poniženom. Ali veze iz prošlih života ne zanimaju me. Nalazimo se u sadašnjosti.

— Vidiš li ovu rijeku pred nama? U dnevnoj sobi u mojem stanu visi jedna slika s ružom uronjenom u rijeku sličnu ovoj. Polovica slike bila je natopljena vodom i olujom, tako da su joj rubovi nepra- vilni; usprkos tome, na njoj se još uvijek vidi dve prekrasne crvene ruže, naslikane na zlatnoj podlozi. Poznajem umjetnicu. Godine 2003. zajedno smo bili u jednoj šumi u Pirinejima, otkrili smo po- točić koji je u tom času bio suh i sakrili sliku ispod kamenja koje je pokrivalo njegovo korito.

»Ona je moja žena. U ovome se trenutku izički nalazi na tisuće

kilometara daleko i spava jer u njezinu gradu još nije svanuo dan, iako je ovdje već četiri popodne. Zajedno smo već više od četvrt stoljeća: ali kada sam je upoznao, bio sam potpuno uvjeren da naša veza neće potrajati. Prvih sam nekoliko godina bio stalno spreman na to da će jedno od nas otići. U sljedećih pet godina i dalje sam mislio da smo se samo navikli jedno na drugo, ali da ćemo uskoro postati toga svjesni i svatko će nastaviti svojim putem. Uvjerio sam samog sebe da bi me bilo kakav ozbiljniji kompromis lišio moje ‘slobode’ i spriječio me da živim onako kako sam živio.«

Primjećujem  da  se  djevojka  pored  mene  počinje  osjećati

nelagodno.

—  Kakve to ima veze s rijekom i ružom?

—  Bilo je ljeto 2002., ja sam već bio poznati pisac, imao sam dosta novca i mislio sam da se moje osnovne vrijednosti nisu pro- mijenile. Ali kako da budem potpuno siguran u to? Testirajući se. Unajmili smo malenu sobu u nekome hotelu s dvije zvjezdice u Francuskoj, gdje smo počeli provoditi pet mjeseci godišnje. U sobi je bio jedan ormar pa smo sveli našu odjeću samo na najnužni- je. Lutali smo šumama i planinama, večerali vani, provodili sate i sate razgovarajući, izlazili u kino svake večeri. Takav život uvjerio nas je da su najproinjenije stvari na svijetu upravo one dostupne svima.

»Oboje obožavamo ono što radimo. Sve što ja trebam za svoj

posao jedno je prijenosno računalo. Ali moja žena je... slikarica. A slikarima su potrebni golemi ateljei za slikanje i čuvanje slika.

Nisam nikako želio da ona zbog mene žrtvuje svoj poziv pa sam joj predložio da unajmimo atelje za nju. Ali ona je za to vrijeme gledala oko sebe i vidjela planine, doline, rijeke, jezera, šume, te pomislila: Zašto ne bih čuvala svoja djela ovdje? I zašto ne bih do- pustila prirodi da radi sa mnom?«

Hilal ne miče pogled s rijeke.

— Tako je nastala ideja da »čuvamo« slike na otvorenom. Ja bih uzeo svoj laptop i pisao. Ona bi kleknula na travu i slikala. Nakon godinu dana kada smo potražili prva platna, rezultat je bio origina- lan i veličanstven. Prva slika koju smo pronašli bila je ruža. I dan danas, iako imamo svoju vlastitu kuću u Pirinejima, moja žena i dalje zakapa i otkapa svoje slike po svijetu. Ideja koja se rodila iz nužde, sada je postala način stvaranja. Dok gledam rijeku, sjećam se ruže i osjećam ljubav gotovo dodirljivu, izičku, kao da je ona ovdje.

Vjetar više ne puše tako jako kad prije pa nas sunce ipak uspijeva

malo zagrijati. Svjetlost koja nas okružuje ne može biti savršenija.

—  Razumijem te i poštujem što govoriš — reče ona. — Ali u restoranu si rekao jednu rečenicu kada si pričao o prošlosti: ljubav je jača. Ljubav je veća od osobe koja voli.

—  Da. Ali ljubav se sastoji od izbora.

—  U Novosibirsku natjerao si me da ti dam oprost i ja sam ti ga dala. Sad ja tebe molim: reci da me voliš.

Primam je za ruku Zajedno promatramo rijeku.

—  Nedostatak odgovora također je odgovor — kaže ona.

Zagrlim je i naslonim njezinu glavu na moje rame.

—  Volim te. Volin te jer sve su ljubavi svijeta poput rijeka koje teku k istome jezeru, tamo se susreću i pretvaraju u jednu jedistve- nu ljubav koja će postati kiša i blagosloviti zemlju.

»Volim te kao rijeka koja stvara plodno tlo kako bi drveće i cvi- jeće moglo rasti pored njezina puta. Volim te kao rijeka koja natapa vodom one koji su žedni i ljude nosi onamo kamo žele stići.«

»Volim te kao rijeka koja zna da mora drugačije teći preko slapa i odmoriti se kada stigne u pitomu dolinu. Volim te jer se svi nađe-

mo na istome mjestu, na istome izvoru, koji nas ne prestaje hraniti novom vodom. Zato, kada smo slabi, sve to trebamo učiniti jest malo pričekati. Vratit će se proljeće zimski će se snijeg otopiti i ponovno ćemo se napuniti pravom energijom.«

»Volim te kao rijeka koja izvire u planini usamljena i slabašna i koja, malo-pomalo, raste i teče prema drugim rijekama i ujedinjuje se s njima sve dok, nakon nekog vremena, ne postale tako moćna da može savladati svaku prepreku kako bi stigla onamo kamo želi.«

»Prema tome prihvaćam tvoju ljubav i predajem ti svoju. Nije to ljubav muškarca prema ženi, niti ljubav oca prema kćeri, niti ljubav Boga prema njegovim stvorenjima. Ta je ljubav bez imena, bez objašnjenja, kao rijeka koja ne može objasniti svoj tok, nego samo teče dalje. Ljubav koja ništa ne traži i ništa ne daje, nego se samo pokazuje. Ja nikada neću biti tvoj, niti ćeš ti ikada biti moja, ali svejedno ti mogu reći: volim te, volim te, volim te.«

Možda zbog te večeri, ili zbog te svjetlosti, ali u tome se času činilo da je Univerzumom konačno zavladala harmonija. Nastavili smo sjediti bez imalo želje da se vratimo u hotel, gdje me Yao već sigurno čeka.