23.          ŽIVOT ŽIVOTINJA

U Puttaparthiju žive mnogi bolesni, izgladnjeli, šepavi, ranjavi psi lutalice. Čini se da su si ovdje sve najbjednije životinje svijeta zadale sastanak. Indijci prema životinjama ne postupaju dobro. Bivole se tuče, pse udara nogom, magarce veže za zadnje noge da ne bi pobjegli.  Za razliku od  budista koji osjećaju  veliko poštovanje prema svemu živome, čini se da indijci ne smatraju da i životinje imaju svoje dostojanstvo koje treba poštovati. Pa ipak se po indijskoj tradiciji smatra da se ljudi mogu, ako su u životu  činili nedjela, reinkarnirati kao životinje. Pas lutalica prepun rana je možda bio zločinac u prošlom životu.  Sai Baba je ispripovijedao priču o ubojici koji se reinkarnirao u psa lutalicu kojeg je kasnije pregazio auto.

U ašramu se pripovijeda da će Sai Babina slonica u idućem životu biti čovjek. Čini se da ta objava potječe od samog Sai Babe. Životinje, dakle, mogu postati ljudi. Prema hinduskoj teoriji, koju podržava i Sai Baba, ljudi su prošli, prije nego su postigli ljudsku razinu, sve biološke stupnjeve. Svatko je od nas vjerojatno jučer bio konj ili magarac, možda pas, zmija, lav ili gušterica. U toj teoriji ne treba gledati ništa skandalozno ili znanstveno- fantastičnog. Bez veze sa postavkom o evoluciji postavljenom od Darwina, može biti da je inteligenciji bilo potrebno iskusiti život na njegovim različitim razinama. Baba kaže da smo dugo putovali po svijetu minerala pa onda po onom biljne vegetacije i životinjskom prije nego smo dostigli ljudsku razinu i bila bi prava šteta protratiti to postignuće. No kako završavaju životinje koje ubijamo? To pitanje, za vrijeme jedne od naših šetnji do drveta želja, postavljam doktoru Galvinu.

***„Sai Baba je u jednom govoru izjavio: ‘Došao sam kako bih vam otkrio istine i moja je dužnost prenijeti vam ih onakve kakve one jesu. Ljudska se populacija danas nerazmjerno povećava stoga što se svaka životinja ili riba koju ubijemo rađa ponovno kao ljudsko biće’. Ovdje moramo obratiti pažnju na činjenicu da  životinje možda  imaju  skupnu  dušu  zbog  čega  jedinstvenost čovjeka postiže skupina a ne pojedinac. No to je samo naša pretpostavka. Ako na prvi pogled, ubijajući neku životinju, omogućavamo jednoj duši dostizanje ljudske razine, ipak moramo razmotriti i dvostruko negativni aspekt naših djela. Jer, prvo snosimo karmu zbog ubojstva živog bića, i kao da nam to nije dovoljno, unosimo u sebe vibracije koje prenosi njegovo meso. Meso, prema onome što kažu mistici, u sebi nosi sjećanje na sve osjećaje, pa dakle i one smrti. Unoseći u sebe meso mi unosimo i sve nagone, osjećaje i naboje te životinje. Jednog dana omiljeni sljedbenik nekog velikog gurua više nije mogao ući u meditaciju. Bio je uznemiren, nije mogao spavati kao prije. Ukratko, nešto  nije bilo  u  redu. Guru je malo istražio i otkrio da je kuhar u kuhinji samostana koristio posudu u kojoj se čuvalo meso pojedinca koji nije bio vegetarijanac. Bile su dovoljne vibracije koje je sačuvala posuda da se sasvim poremeti sljedbenikov život. Bilo je dovoljno promijeniti posudu da bi se njegov život vratio u normalu. Što je viša naša razina svijesti to više osjećamo vibracije koje prenosi neki predmet ili hrana. Što je naša razina svijesti niža to manje osjećamo te negativnosti”.

Od drveta želja se vidi cijela dolina Citravatyja. Odavde rijeka poprima tropski izgled. U malom jezercu koje leži usred širokog pješčanog korita bivoli taže žeđ a pralje rade svoj svakodnevni posao. Neke se djevojčice kupaju, potpuno odjevene po indijskoj modi.

Svako toliko zazvoni zvono obješeno o granu drveta tamarinda, i svojim zvukom doziva u sjećanje usamljenost tibetanskih samostana. Zvuk zvona ima uvijek određenu draž.

Deblo drveta tamarinda je šuplje i dovoljno prostrano da za hladnog vremena pruži zaštitu čuvaru. Uokolo je sve ukrašeno Babinim slikama, dok je posuda puna vibhutija, postavljena u podnožju drveta ili u njegovom deblu, na raspolaganju svima koji ga žele uzeti. Stablo i dalje rađa svojim plodovima koje posjetitelji često čuvaju poput relikvija.