Jednom davno, učitelju zena Hakuinu prišao je muškarac vojnička držanja i upitao ga: "Učitelju, postoje li stvarno raj i pakao?"

Učitelj mu je želio odgovoriti potvrdno, ali je znao da bi čovjek stekao pogrešan dojam. Najvjerojatnije čovjek vjeruje u sasvim običnu paradigmu po kojoj su raj i pakao mjesta kamo duša seli nakon smrti. Učitelj je znao što mora učiniti da bi razbio tu pogrešnu predodžbu. "Kojeg si zvanja?", upitao ga učitelj.

"Ja sam general." Odatle mu, dakle, vojničko držanje.

Učitelj prasne u smijeh: "Koji je to idiot od tebe tražio da mu upravljaš vojskom? Meni više izgledaš kao mesar!" Ovo razbjesni generala. Rikne kao lav i izvuče mač. Mogao je u hipu sasjeći slabašnog starca. "Ovo su vrata pakla", reče učitelj. Na tih nekoliko jednostavnih riječi, general stane kao ukopan.

Spoznao je istinu. Shvatio je daje učitelj riskirao svoj život da bi ga na najučinkovitiji način poučio velikoj istini.

"Oprostite mi, učitelju, za ono što sam umalo učinio." Osjećao je istovremeno i zahvalnost i oduševljenje i stid.

"Ovo su vrata raja", reče učitelj.

Ova nam priča govori da su još davno mudri ljudi duhovno toliko napredovali da su shvaćali da su raj i pakao stanja uma, a ne mjesta u prostoru.

Naravno, nisu tako mislili svi. Od davnina postoje živopisni opisi i slike s prizorima raja i pakla. Malo je bilo prosvijetljenih koji su znali da su to samo vrlo živopisne metafore, a mnogi su ih shvaćali posve doslovno. Mjereno kozmičkim vremenom, možemo reći da su još posve nedavno ljudi vjerovali da je raj divno mjesto iznad oblaka, a pakao duboka, mračna špilja.

Detalji se razlikuju, ali osnovna je ideja ista. Asgard, Val-halla, Olimp, Had, Pakao, Čistilište... Tako su ljudi zvali mjesta na koja ljudi odlaze nakon smrti fizičkog tijela. U naše vrijeme, za mnoge ljude koji misle o ideji o raju i paklu kao stvarnim mjestima više ne dolazi u obzir. I dalje tu i tamo uživamo u pričama o životu poslije smrti, ali ne vjerujući da su te priče stvarnost.

No, još uvijek mnogi u to zaista vjeruju. Bez puno truda naći ćete ljude koji jednostavno ne odustaju od uvjerenja da raj i pakao negdje postoje. Mnogi kršćanski fundamentalisti, na primjer, spremno će navesti ulomke iz Biblije kako bi "dokazali" da su raj i pakao stvarna mjesta kao što je vaš dućan na uglu. George W. Bush je stvorio senzaciju kad je izrazio svoje uvjerenje da će oni koji ne traže spas u Isusu Kristu završiti u paklu. Prije nekog vremena grupa vjerskih ekstremista prosvjedovala je ispred Disnevjeve trgovine na aveniji Midwest. Možda vas to čudi, pa bar se Disneyju nema što prigovoriti. Što je uopće moglo smetati tim ljudima?

Prosvjedovali su protiv kartonskih reklamnih likova iz Disnevjeva crtanog filma "Gargovles". Glavni likovi u tom filmu imaju krila poput šišmiša, a imaju i repove, rogove i velike očnjake. Demonstranti su tvrdili da oni koji takve likove stvaraju ističu slike demona i rade za Sotonu.

Ljudi koji rade u Disnevju primali su pisma u kojima im se prijeti smrću, prilazili su im na ulici. Šefu trgovine izravno je rečeno da će gorjeti cijelu vječnost. Činilo se da ideju pakla demonstranti shvaćaju vrlo ozbiljno. U ovom našem dobu političke korektnosti, posve je lako rješenje vratiti se floskuli "svi su u pravu, svatko na svoj način". Možemo li reći da i ljudi poput ovih, koji vjeruju u doslovnu interpretaciju Biblije, imaju pravo na svoje mišljenje? Ne vrijedi li njihovo mišljenje kao i svako drugo?

Možda, ali pogledamo li bolje, vidjet ćemo da postoje brojni logički problemi s ovakvom doslovnom interpretacijom. Najveći je u tome što su paklene muke i rajske ljepote potpuno subjektivne vrijednosti. Što je strašno jednoj osobi, ne mora biti loše drugoj; što je lijepo i ugodno meni, ne mora biti i vama. Razmislimo, na primjer, o mazohistima. Idu li takvi pojedinci u raj ili pakao? Ne bi li za njih raj bio mjesto gdje će do mile volje uživati u slatkoj muci? Ne bi li za njih pakao, naprotiv, bio mjesto gdje takve muke neće naći? I nije li to posve suprotno klasičnoj koncepciji pakla i raja? Drugi je problem, koji cijelu stvar čini nemogućom, kako povezati samo postojanje pakla s bezgraničnom Božjom ljubavi. Ako Bog zaista voli svu svoju djecu, zašto bi čak i najgrešnijeg među nama osudio na vječnu patnju? Zašto ga jednostavno ne pošalje u vječni zatvor, bez tih grotesknih mučenja? Nisu li gubitak slobode i isključenje iz raja dovoljna kazna? Pogledajmo naš kazneni sustav. Što danas radimo s počiniocima najgnusnijih zločina? Često nam je dovoljno da ih držimo odvojenima od društva, nemamo potrebu da im nanosimo bol. U barbarskim vremenima to nije bilo uvijek tako (doduše, u nekim dijelovima svijeta nije ni danas). Na tom stupnju razvitka ljudskog društva, nije se oklijevalo staviti zatvorenika na muke te su zbog toga izmišljene razne okrutne naprave. Nije im bilo dovoljno pogubiti zločinca, krvoločnost se mogla zadovoljiti samo najbolnijom i najstravičnijom smrću - tako je, na primjer, nastala "Iron Maiden". Riječ je o takozvanoj "čeličnoj djevi" iz Niirnberga, a ne o heavy metal grupi "Iron Maiden". Naprava koja se koristila već od 1515. godine sastojala se od svojevrsnog lijesa koji je s unutrašnje strane poklopca imao šiljke razne dužine. Kako se poklopac polako zatvarao, tako su se šiljci zabadali u tijelo žrtve, stvarajući stravičnu bol, a ne trenutačnu smrt. Drugi najkraći šiljak bio je namijenjen očima, kako bi žrtva izgubila vid trenutak prije nego što se posljednji šiljak zabije u srce i napokon usmrti mučenika. Većina nas želi vjerovati da smo kao vrsta prerasli ovu užasnu civilizacijsku fazu. Danas se čak i prema najgorim zločincima odnosimo humano. Ako nekoga moramo osuditi na smrt, bit će usmrćen što je moguće brže i bezbolnije. U usporedbi sa sustavom koji smo sami stvorili, ne čini li nam se doslovna slika pakla i najužasnijih patnji divljom i primitivnom? Ako je Bog u svakom pogledu velik u usporedbi s ljudskim bićem, zar ne bi i njegova samilost bila veća od naše? Ako se čak i slaba ljudska bića, nesavršena kakva jesu i rođena u grijehu, mogu uzdignuti iznad okrutnosti nad zločincima, kako to da to ne može Bog, koji je uzor savršenstva? Kad gledamo na ovaj način, brzo dolazimo do zaključka da Bog, ako je istinsko utjelovljenje ljubavi i milosrđa, ne bi dopustio postojanje pakla kao mjesta na kojem grješnike guta vječna vatra. Prije će biti da je pakao izmislio čovjek, s određenom nakanom, a to je zastrašivanje ostalih ljudi. Nehumanost i barbarstvo pakla odraz je karaktera onih koji su taj mit izmislili.

Do ovog se uvida jednostavno dolazi razmišljanjem. Ljudi koji se i dalje drže starog mišljenja ljudi su koji se nisu zamarali razmišljanjem o svim posljedicama i implikacijama onoga u što vjeruju.

Ako zaista razmislite, odbacit ćete okove neznanja i divljaštva i uvidjeti neminovnu istinu. Raj i pakao postoje u svakom od nas. Samo tako može biti. U bilo kojem trenutku možemo doživjeti ili jedan ili drugi, ili nešto između. Kad umremo, nitko nas neće ni uzdići u raj ni baciti u pakao, sami tamo odlazimo, i premda većina nas toga nije svjesna, hoćemo li u raj ili pakao, ovisi o tome što želimo.

Zaboravite priče o vječnim mukama i vječnoj boli. Naša je duša zrela i duh razvijen i ne mogu nas više obuzdavati stravične priče. Nitko nam ne treba diktirati što je moralno i tjerati nas da se toga pridržavamo pod prijetnjom kazne; naša moralnost izvire iznutra, iz naše prirodne želje za skladom, ljubavlju i jedinstvom. Budući da je tako, naša savjest, naše više ja, učenja karme i duhovni učitelji vode nas na način koji je neusporedivo jednostavniji i djelotvorniji od straha.

Mudraci su imali pravo u vezi s rajem i paklom. Ovo je još jedan primjer koji pokazuje da je njihova drevna mudrost bila daleko ispred, a često i najavila naša "suvremena" vjerovanja.