ŽIVOT JE JEDINI HRAM

Voljeni Osho,
da !i je napuštanje društva svojstveno buntovnom duhu?

Čitava prošlost je ispunjena takvim ljudima koji su se odricali svijeta i društva. Odricanje je skoro postalo neodoljivi dio svake religije, temeljni princip.

Buntovnik se odrekao samo prošlosti. On neće ponavljati prošlost. On će donijeti nešto novo svijetu. Oni što su napuštali društvo i svijet jesu bjegunci. Oni tako samo odriču odgovornost; bez razumijevanja da se tako i odriču mogućnosti za slobodom. To su kompleksnosti života: sloboda i odgovornost idu zajedno, ili ostaju zajedno. Što si više zaljubljen u slobodu to ćeš više biti spreman da prihvatiš odgovornost. Ali izvan života, izvan društva i nema neke mogućnosti za odgovornošću i treba se prisjetiti da sve što smo naučili mi smo naučili kroz odgovornost.

Prošlost je uništila ljepotu riječi odgovornost. Oni su od toga načinili nešto nalik dužnosti, a ona to nije. Dužnost je nešto što je nametnuto kao izraz tvojeg duhovnog ropstva. Dužnost prema starijim, dužnost prema supruzi, dužnost prema djeci - svi oni nisu odgovorni. Veoma je značajno razumjeti riječ odgovornost. Ti treba da tu riječ razdvojiš na dva dijela: odgovor i nosivost. Ti se možeš ponašati dvojako: jedno je reakcija, a drugo je odgovor. Reakcija dolazi iz tvoje uslovljene prošlosti ona je mehanička. Odgovor dolazi od tvog prisustva, svjesnosti, budnost: on nije mehanički.

Nosivost odgovora, odgovornost je jedan od najvećih principa razvoja. Tu ti ne slijediš ničiji nalog, zapovijest, ti samo slijediš svoju svijest. Ti djeluješ nalik ogledalu, održavaš situaciju i odgovaraš na nju - ne iz sjećanja na prošlost i neke slične prilike, ne ponavljaš svoje reakcije već djeluješ svježe, nanovo, u pravom trenutku, neposredno. Niti je situacija stara niti tvoj odgovor - oboje je novo. Ova nosivost, sposobnost je kvaliteta buntovnika.

Odbiti svijet, pobjeći u šume, u planine, ti jednostavno bježiš od uočavanja situacije. U pećinama Himalaja ti ne trebaš neku odgovornost. Ali zapamti, bez odgovornosti ne možeš se ni razvijati, rasti, tvoja će svijest ostati zaostala. Za rast je potrebno da se suočiš, susretneš, da prihvatiš izazove odgovornosti.

Bjegunci su kukavice, oni nisu buntovnici - sve što je do sada bilo rečeno o njima je da su buntovni duhovi. Oni to uopće nisu, oni su samo kukavice. Oni se ne mogu odnositi prema životu. Oni su svjesni svojih slabosti i krhkosti i misle da je bolje pobjeći jer se tako nikada neće susresti sa svojim slabostima, neotpornostima; tako nećeš saznati za izazove. A bez izazova, kako misliš da se razvijaš, rasteš?

Ne, buntovnik ne može napustiti svijet i društvo, ali zapravo on se odriče od mnogih drugih stvari. On odbija takozvanu moralnost koja mu je nametnuta od društva; on odbija niz vrijednosti koje su bile nametnute od drugih; on odbija znanje koje je proizvod takvog društva. On ne odbacuje i bježi od društva

kao takvog, ali odbija sve ono što mu je društvo nametnulo. To je stvarno odricanje.

Buntovnik živi u društvu, bori se, suprotstavlja se. Ostati u masi, a ne biti opčinjen masom već biti opčinjen svojom sviješću je velika prilika za razvoj. To uslovljava da se ispolji ono najbolje kod tebe; to ti daje dostojanstvo.

Buntovnik je borac, ratnik - a kako ti možeš biti borac u pećinama Himalaja? Sa kim ćeš se boriti? Buntovnik ostaje u društvu, ali on više nije dio tog društva. On nije tvrdoglav, nepopustljiv, on nije egoista; on nije slijepi borac. Ako nešto pak pronađe da je nešto u redu on to prihvata, ali on samo prihvata ono što on osjeća da je dobro a ne ono što mu se naređuje. Ako vidi da to nije dobro, on to odbija bilo po koju cijenu. On će prihvatiti i raspeće ali neće prihvatiti bilo kakvo duhovno obrobljavanje. Situacija u kojoj se buntovnik nalazi  je  razdražljiva.  Svakog  je  trenutka  suočen  sa  problemima  jer  je  društvo  unaprijed  određeno,

modelirano: određeno je ponašanje, određeni su ideali, a buntovnik ne može živjeti sa takvim unaprijed određenim idealima - on samo može da prati onaj svoj unutarnji glas. Ako bi njegovo srce reklo “ne”, nema te sile, načina, da bi on rekao “da”. Ti ga možeš ubiti ali on ne može uništiti njegov buntovni duh.

Njegovo odricanje je znatno veće od odricanja Gautam Buddhe, Mahavire ili milijun drugih. Oni lako odbacuju društvo, odlaze u šume, planine. To je mnogo lakši put, ali vrlo opasan jer to ide protiv tvog rasta. Pravi buntovnik odbacuje društvo a i dalje ostaje u njemu, boreći se iz trenutka u trenutak. Na ovaj način on ne samo da raste već i omogućava društvu da nauči da postoji mnogo stvari koje nisu u redu a i prezentiraju se kao ispravne: Postoji mnogo stvari koje su nemoralne a nameću se kao moral. Postoji mnogo stvari koje se smatraju mudrim a zapravo su suprotnost tome.

Na primjer, društveni sistemi u svijetu cijene nevinost kod žena. To je općeprihvaćena ideja da žena mora biti nevina prije ulaska u brak. U srednjem vijeku... Ponekad je bila neka mala tanka opna u vagini kod žena koja bi sprečavala da sperma prodre prilikom seksualnog odnosa. Prva stvar na koju se muškarac interesirao kada je u pitanju žena je taj mali tanki zastor - da li je dotaknut ili ne? Ako ta opna nije dotaknuta pri odnosu tada ta djevojka nije nevina. Ponekad za vrijeme jahanja. pentranja po drveću ili nekom nezgodom došlo bi do pucanja te opne, do dobivanja pukotine na njoj. Inače, ta djevojka bi bila čedna. U srednjem vijeku bilo je nemoguće naći muža za takvu djevojku. Zato su postojali vidari koji bi pravili površin- sku opnu kako bi žena izgledala nevina iako to možda ona nije bila. Glupost nema granica. Zapravo, nevinost neće biti predmet zanimanja stvarno razumnog društva. Nevinost znači da žena nije svjesna onog što je čeka po vjenčanju. Malo više samilosnije društvo će dopuštati da mladići i djevojke okušaju seks prije braka i da tako znaju što ih čeka i da li su za to. A ženi bi bilo dopušteno da upozna više muškaraca prije nego se odluči za pravog, a to isto važi i za muškarca - jer, prije no se odlučiš za pravu partnericu moraš oprobati različitu vrstu osoba. No, nekada je bila neukost propagirana u interesu nevinosti, u ime moralnosti. Neukost ne može biti podrška ničemu. Ako su oženjeni ljudi tako jadni, jedan od glavnih razloga za to je što im nije bilo dopušteno da upoznaju više osoba jer bi tako mogli odabrati pravu osobu sa kojom bi mogli biti u skladu.

Astrolozi su bili konsultirani - kao da zvijezde brinu sa kime ćeš se ti vjenčati, kao da su zvijezde uopće zainteresirane za tebe. Gledalo se u dlanove kao da na njima piše koja je prava osoba za tebe. Mape rođenja su konsultirane... sve te stvari su irelevantne. Kada se osobe rode one nemaju nikakvog odnosa ni

predznanja kako će živjeti. Ali to su bile racionalizacije. Čovjek je pokušavao da se tješi tako je koristio svaki

mogući način da odabere pravog partnera.

Postoji samo jedan način da se izabere pravi partner a to je da dopustite mladićima i djevojkama da oprobaju više partnera tako da mogu uočiti razliku između osoba i tako vide sa kime mogu a sa kime ne mogu duže živjeti, sa kime su odnosi mlaki a sa kime su strasti u harmoniji. Osim na taj način, veoma je

teško naći pravog partnera za život.

Čovjek buntovnog duha će biti svjestan svakog ideala, bilo koliko da je drevan i odgovarati će na njega u skladu sa svojom sviješću i razumijevanjem - a ne u skladu sa društvenim uvjetima. To je stvarno odricanje.

Lao Tzu, jedan autentičan buntovnik, autentičniji od Gautam Buddhe i Mahavire - jer je on ostao u svjetovnim okvirima i borio se - živio je prema unutarnjem svijetlu, boreći se a ne bježeći. On je postao toliko mudar da ga je kralj pozvao da mu Buddhe prvi ministar. Lao Tzu je lako odbio. Rekao mu je: “To neće funkcionirati jer je nemoguće da nas dvojica dođemo do istih zaključaka. Ti živiš u skladu sa idealima koje si naslijedio od svog oca a ja živim prema vlastitoj svijesti.” No, kralj je i dalje insistirao jer nije vidio da tu može biti nekog problema.

Još prvog dana za njegove vlade bio je uhvaćen jedan lopov. On je nešto uzeo od jednog bogatog čovjeka koji je izjavio da je ovaj lopov. Lao Tzu je kaznio po šest mjeseci zatvora obojicu. Bogataš je rekao: “Što? Ja sam pokraden, ja sam žrtva, a ti mene kažnjavaš. Jesi li lud? Nije bilo primjera u povijesti da je pokradeni kažnjavan a ne lopov.”

Lao Tzu je odgovorio na to: “Zapravo, tebe bi trebalo kazniti više godina, više nego lopova - ja sam bio previše milostiv jer si ti prigrabio sav novac grada. Misliš li da novac pada sa neba? Tko je načinio ove ljude tako siromašnim da moraju pribjegavati krađi? Ti si za to odgovoran. Ovo bi bio moj sud u svakom slučaju krađe. Obije osobe bi išle u zatvor. Tvoj prijestup je znatno dublji - njegov prijestup je neznatan. On je siromašan a ti si odgovoran za to. Zato, ako on krade nešto novca iz tvog trezora to nije neki veliki prijestup. Taj novac pripada mnogim siromašnim ljudima od kojih si ga oteo. Ti si bivao sve bogatiji i bogatiji dok su ljudi oko tebe bili sve siromašniji i siromašniji.

Bogataš je mislio: “Ovaj čovjek mora da je lud, sasvim lud.” I reče mu: “Želim da dobijem priliku da vidim kralja.” Bio je veoma bogat tako da je i kralj posuđivao novac od njega. On je rekao kralju što se dogodilo. Rekao mu je: “Ako ne ukloniš ovog čovjeka iz suda biti ćeš iza rešetaka kao i ja - jer ti znaš odakle ti tvoje bogatstvo. Ako sam ja kriminalac, ti si još viši.”

Kralj je sagledao situaciju, uočio je logiku te situacije. On je potom rekao Lao Tzuu: “Možda si bio u pravu kada si rekao da će biti teško da nas dvoje dođemo do zajedničkog zaključka. Smijenjen si sa svojeg položaja.”

Taj čovjek Lao Tzu je bio buntovnik; on je živio u društvu borio se u tom društvu. Buntovni um može samo misliti na način na koji je on mislio. On nije reakcionaran; inače bi tu bili prioriteti i knjige zakona. On nije gledao u pravilnike i prednost, on je samo gledao unutar sebe, u svoju savjest i uočavao prilike – zašto je toliko puno ljudi siromašno? Koje odgovoran za to? Zapravo, oni što su postali previše bogati su pravi

kriminalci.

Buntovnik će odbaciti ideale, morale, religije, filozofije, rituale, običaje i društvena praznovjerja - ali ne i društvo. On nije kukavica, on je ratnik. On će se boriti na svoj način; trasirati stazu za druge koji će ga pratiti. A dok je svijet u pitanju... nisu iste stvari svijet i društvo.

U prošlosti su takozvane religiozne osobe napuštale svijet i društvo. Buntovnik će se boriti protiv društva, odbacivat će društvene ideale i voljeti će svijet jer je svijet, egzistencija, naš stalni izvor života. Odbaciti to je isto što i biti protiv života. Sve religije su bile protiv života, negirale su život.

Buntovnik će afirmirati život. On će sakupiti sve one vrijednosti koje čine život ljepšim, svijet ljepšim, boljim, voljenim: što svijet čini bogatijim. To je naš svijet, mi smo dio njega, on je dio nas - kako se onda možemo odreći njega? Gdje da idemo kada ga se odreknemo? Svijet koji je u Himalajima je isti kao i svijet ovdje na tržnici.

Svijet se mora uzgajivati jer i on tebe uzgaja. Svijet se treba poštovati jer je on tvoj pravi izvor života. Svi sokovi života koji su u tebi, sva radost i slavlje koje ti se događa dolazi od same egzistencije. Umjesto da bježiš od toga bolje je da uđeš u to, da dublje uđeš u to. Tako ćeš pružiti svoje korijenje duboko u život, ljubav i smijeh. Moći ćeš plesati i slaviti. To slavlje će te približiti egzistenciji jer je egzistencija u stalnom slavlju. Tvoja radost, tvoje blaženstvo, tvoja tišina će ti donijeti mir zvijezda i neba. Tvoj mir sa egzistencijom će donijeti otvaranje vrata svih misterija koje postoje. Nema drugog načina da se postane prosvijetljen.

Svijet se ne može osuđivati, on se treba poštovati. Buntovnik će poštovati egzistenciju, on će imati neizmjerno razumijevanje i poštovanje života u bilo kojoj formi da se on ispoljava: za muškarca, ženu, drveće, planine, za zvijezde. U bilo kojoj formi da se život ispoljava, buntovnik će imati poštovanje prema njemu. To će biti njegova zahvalnost, to će biti njegova molitva, biće to njegova religija.

Biti buntovnik je početak sasvim novog načina života, novog stila življenja. To je začetak novog čovječanstva, novog čovjeka. Ja želim da cijeli svijet Buddhe buntovan, jer samo u toj buntovnosti mi možemo razviti sve naše mogućnosti, možemo rascvjetati naše potencijale, možemo osloboditi nove miomirise. Mi nećemo potiskivati individualnost, što je čovjek činio vjekovima,... bio je najpotiskivanija životinja. Čak su i ptice slobodnije, prirodnije i više u skladu sa prirodom.

Kada sunce izađe ono ne zakuca na svako drvo i kaže: “Ustanite, noć je prošla.” Ono ne zalazi u svako gnijezdo i opominje: “Počnite da pjevate, vrijeme je za to.” Ne, samo što sunce izađe cvjetovi se počnu otvarati po vlastitom instinktu... ne po nečijem nalogu, već po unutrašnjoj neminovnosti ptica sa radošću počne pjevati, sa blaženstvom.

Jednom sam bio profesor na Sanskrt koledžu. Kako nije bilo određenog prostora za smještaj profesora morao sam stanovati u jednom hotelu sa studentima. To je bio koledž vođen po tradicionalnom i starom načinu rada: svakog bi jutra svaki student morao da ustane u četiri sata, da se istušira hladnom

vodom i stane u red za molitvu.

Ja sam običavao da ustajem sam godinama, i u tom mraku ranog jutra.. a oni nisu znali da sam profesor jer još nisam počeo predavati. Bila je to greška od strane uprave školstva što sam ja upućen u taj koledž jer ja nisam imao kvalifikacije za sanskrt. To je potrajalo šest mjeseci dok je uprava ispravila tu grešku. Birokracija se kreće sporo, kao što se i svjetlost kreće brzo. To su dvije suprotne krajnosti svjetlost i birokracija. Tako ja tamo nisam imao posla te studenti i nisu znali da sam ja profesor... i umjesto da se mole oni su psovali boga, psovali su te principe, rituale -zimi tuširati se hladnom vodom bilo je sasvim prisilno.

Ja sam rekao: “To je čudno... umjesto biti u molitvi, oni su radili nešto suprotno tome. Možda je tih šest godina u koledžu bilo previše za njih; oni se više nikada neće moliti, oni nikada više neće ustajati rano ujutro, nikada više. Tih šest godina torture su bili dovoljni za jedno iskustvo.”

Iznio sam princip: “Nije u redu da obavljate molitvu prisilno. Molitva se ne može prakticirati prisilno, ljubav se ne može voditi na silu.”

On reče: “Ne, nije riječ o prisili. čak i ako ukinem naredbu o molitvi, oni će se i dalje moliti.” Rekoh mu: “Samo vi pokušajte.”

On je ukinuo naredbu o molitvi. Izuzev mene, nitko nije ustao u četiri sata narednog jutra. Ja sam tada otišao i zakucao na vrata upravnikove sobe. On je naravno spavao - on je inače uvijek spavao, nikada nije

prisustvovao molitvama. Rekoh mu: “Sada ustanite i dođite da se uvjerite. Nijedan student nije ustao i došao na molitvu.”

Ptice ne pjevaju sa prisilom. Kukavica ne pjeva zbog neke predsjedničke naredbe, zbog nužde - ona

jednostavno uživa u krošnji drveta na suncu.

Bitisanje je stalno slavlje.

Cvjetovi ne otvaraju svoje latice po nečijoj naredbi, to nije neka dužnost, obaveza – to je odgovor, to je odgovor suncu, poštovanje, molitva, zahvalnost.

Buntovnik živi prirodno, reagira prirodno, ponaša se opušteno i intimno sa egzistencijom. On je egzistencijalno biće. To je pravilna definicija buntovnika - on je biće egzistencije. Egzistencija je njegov hram,  njegova  sveta  knjiga;  egzistencija  je  čitava  njegova  filozofija.  On  nije  egzistencijalista,  on  je

egzistencijalan - to je njegovo iskustvo. On je u skladu sa drvećem, sa rijekom, sa planinom. On se ne odriče

ničeg, on nema zabrana. On samo ima veliko poštovanje u svom srcu i veliku zahvalnost. Po meni, ta zahvalnost je jedina molitva.