Jednog dana Buda je sjedio okružen svojim učenicima, kada se pojavio neki starac koji mu je rekao: „Koliko dugo želiš  živjeti? Traži milion godina i biće ti podarene!" Buda mu je bez oklijevanja odgovorio: „Osam godina". Kada je starac nestao, učenici su se, razočarani, pobunili: „Učitelju, zašto nisi tražio milion godina? Zamisli koliko bi dobra učinio, stotinama, hiljadama generacija!" Buda je s osmehom uzvratio: „Ako ja poživim milion godina, ljudi će biti mnogo zainteresovaniji da produže svoj život nego da dostignu mudrost".

Da li ste shvatili smisao njegovog odgovora? Ljudi su daleko više privučeni perspektivom preživljavanja nego kvalitativnim uzdizanjem sopstvenog života. Koliko je to istina! Zaista je malo onih koji ulažu vrijeme i energiju da uzdignu svoje postojanje na neki viši nivo. Možete i umrijeti ,a da uopćte niste živjeli u pravom smislu riječi. Ljudi misle da su živi zato što dišu, jedu, govore, idu tamo-ovamo. Nisu mrtvi, jasno je. Ali da li su zaista živi? U suštini, oni nisu ni živi ni mrtvi. Šta znači biti zaista živ? Znači tri stvari: biti ono što jesi, biti sada i biti ovde.

Biti živ znači biti ono što jesi. Živi smo u onoj mjeri u kojoj smo zaista ono što smo. Možemo se upitati: „Zar ja nisam ja? A ko sam onda ako nisam ja?" Međutim, ima mnogo osoba koje nisu ono što su, samo su marionete.

Pretpostavimo da imamo psa. U mozak mu ugradimo čip i pošaljemo ga daleko od nas, a odavde mu šaljemo signale. Kažemo mu: „Hop!" i on skoči. Kažemo: „Lezi!" i on legne. Svi su zadivljeni. „Kakav izuzetan pas!" govore. Ali on je samo objkat daljinskog upravljanja, što može biti odgovarajuća slika za milione ljudi na ovom svijetu.

Mnogi ljudi dolaze da mi traže savjet kako da riješe svoje duhovne i emotivne probleme, i ja se često pitam:

„Na čije glasove odgovaraju ovi ljudi? Na čije glasove iz prošlosti?" I upoznajem neobične osobe, depresivne, pune predrasuda.

Ajnštajn je rekao da je lakše razbiti atom nego predrasudu. Ljudi nisu ono što su; na određeni način, gotovo svi su kontrolirani. Što je rezultat? Postaju marionete: ponašaju se, rade i osećaju na mehanički način.

Nemaju živa osjećanja niti živo ponašanje, a nisu čak ni svjesni toga. Odgovaraju na glasove ljudi, na iskustva koja pripadaju prošlosti. Doživjeli su određena iskustva koja su ih obilježila za cijeli život, koja ih drže pod kontrolom. Zato nisu slobodni, nisu živi. Eto osnovne prepreke duhovnom životu.

„Ako hoćete da budete moji učenici, morate zamrzeti svog oca i majku!" Ove Kristove riječi izazivaju zgražanje kod ljudi. Šta znače? Naravno, Isus nije hteo da reči kako bi trebalo da mrzimo svoje roditelje.

Siroti oni! Potrebno je da ih volimo kao što volimo sva ljudska bića. Otac i majka o kojima Isus govori su Otac i Majka koje nosimo ukorenjene u svom umu i koji nas kontroliraju. Tim glasovima se obraćam! Od njih treba da se odvojimo, da ih se otarasimo. Kada prestanemo mehanički živjeti, prestaćemo  bit marionete. Kako da ostvarimo duhovni život ako nismo živi? Kako da postanemo Isusovi učenici ako se mehanički ponašamo, gledamo, slušamo, kao roboti?