ŽIVJETI SA VATROM U DUŠI

Voljeni Osho,
duboko me dojmila tvoja vizija buntovnika. Ja sam uvijek bio ponosan što sam nekonformista. Sinoć sam usnio kako sam proganjan što živim buntovno i to me je uplašilo. Probudivši se otkrio sam da je ono što sam ja mislio o buntovništvu samo bezbijedna igra za mene, samo djelovanje u okviru razumnih granica Sada vidim da je buntovni duh o kojem ti govoriš nešto vrlo odvažno i za čime ja još tragam

Voljeni Osho, da li je ovo osjećanje nesigurnosti stepenica na putu do buntovnika?

Staro je uvjerenje da biti nekonformista je isto što i biti buntovnik. To je pogrešno tumačenje. Nekonformista je reakcionar, on se ponaša u skladu sa svojom ljutnjom, gnjevom, nasilništvom, egom.

Njegove akcije nisu temeljene na  svijesti. Mada se on suprotstavlja društvu, uvijek biti protiv društva i nije uvijek biti u pravu. U suštini dosta često se događa da ići od jednog ekstrema ka drugom je uvijek put od lošeg ka gorem.

Buntovnik je velika ravnoteža, a to nije moguće bez svijesti, budnosti i neizmjerne samilosti. To nije reakcija, to je djelovanje - ne protiv starog već za novo. Nekonformista je samo protiv starog, protiv ustaljenog ali on ne vidi viziju budućnosti, on nema neke kreativne koncepcije zbog čega je protiv. Što bi bilo ako bi on uspio? On bi bio izgubljen, bio bi u neprilici. On nikada o tome nije razmišljao. On nikada nije osjetio neku nepriliku jer nikada nije pobjeđivao. Njegovi neuspjesi su bili samo veliki zaklon za njega. .

Kada kažem reakcija, ja mislim da je tvoja orijentacija krajnje ovisna: ti ne djeluješ sa pozicija slobode i neovisnosti. U tome se sastoje veoma duboke implikacije. To znači da je tvoje djelovanje nusprodukt. Isto

tako znači da se takvo djelovanje može vrlo lako kontrolirati.

Postoji jedna vrlo kratka priča o muli Nasrudinu. On je bio nekonformist, temeljito reakcionaran, jedan sasvim negirajući um. Ako bi njegov otac rekao da pođe desno budite sigurni da će on otići lijevo. Ubrzo je otac bio svjestan toga i tada više nije bilo problema. Ako bi želio da njegov sin pođe desno on bi mu rekao da ide lijevo i on bi otišao desno. On je bio neposlušan, bio je nekonformista ali je bio i nesvjestan činjenice da je manipuliran, usmjeravan, kontroliran i da zapravo radi samo ono što traži njegov otac od njega. Malo po malo i on je postao svjestan toga. “U čemu je stvar? Prije je moj otac bio veoma ljut ako ga ne bih poslušao. Ja sam nastavio raditi po svome ali on više ne gunđa.” Ubrzo potom on je otkrio tu strategiju.

Kada su jednom njih dvojica prelazili rijeku na magarcu na kojem je bila utovarena jedna vreća šećera prijetila je opasnost da se ta vreća naginjući se na desno sruši u vodu. Otac je bio pozadi i znao je ako kaže da pomakne vreću na lijevo da će njegov čudni sin to odmah pomjeriti na desno i vreća će tako pasti u rijeku i čitav će šećer biti uništen. Zato e on i povikao: “Nasrudine, pomakni vreću u desno, nadajući se da će on po staroj praksi učiniti suprotno. No ovoga puta Nasrudin je djelovao ispravo i pomaknuo vreću u desno pa je vreća pala u rijeku.

Otac je tada upitao u čuđenju: “Što je sada, zar više nisi neposlušan?”

On mu je odgovorio: “Odsada ću odlučivati u trenutku hoću li biti neposlušan ili ne. Neće više imati određenu filozofiju već ću se ponašati ovisno od situacije jer si bio do sada lukav prema meni, varao si me. Ti si me usmjeravao u tom pravcu da sam morao biti neposlušan. Od danas pa nadalje moraš biti svjestan –

jer ja mogu biti poslušan a mogu biti i neposlušan. Od danas ja više neću biti usmjeravan, kontroliran, neću

više biti u tvojim rukama.

Nekonformist je uvijek u rukama društva i vlasti. Vladajući sistem treba više biti lukaviji i obazriviji i veoma će lako iskoristiti nekonformistu. Ali vladajući krugovi ne mogu nikada iskoristiti buntovnika jer se on ne protivi vlasti. On ima viziju budućnosti, viziju novog čovjeka, novog čovječanstva. On radi na tome da

ostvari taj san, da to pretoči u stvarnost. Ako je on protiv društva to je samo zbog toga što je društvo

prepreka za ostvarenje tog sna. Njegov fokus nije na vlasti: njegovo usmjerenje je ka nekoj nepoznatoj budućnosti, ka potencijalnim mogućnostima. On se ponaša shodno svojoj slobodi, svojoj viziji, svom snu. Njegova svijest odlučuje kojim putem da se ide. Tu je razlika između reakcije i djelovanja: reakcija je uvijek uslovljena tvojim neprijateljem. Možda ti nikada i ne razmišljaš o tome da je u reakciji neprijatelj u dominantnoj poziciji, da to odlučuje tvoje djelovanje. Ono što ti želiš uraditi tvoj neprijatelj odlučuje.

Buntovnik je jednostavno izvan domašaja razumijevanja stare vladajuće hijerarhije, utemeljene društvene strukture i zamrle humanosti. Jer to ne može imati ni fragmentarnu vrijednost velikog sna kojeg buntovnik nosi u svom srcu. Svo njegovo djelovanje potiče iz tog velikog sna, on se ustremio protiv društva -

ali to je samo slučajno, to nije osnovna namjera. On ustvari nije protiv društva, on je samo za Novog čovjeka.

Njegov pristup svemu je pozitivan a ne negativan. On nije bijesan protiv starog društva, on je ispunjen ljupkošću i razumijevanjem te je otuda i njegov samilostan stav. On zna koliko puno je stari čovjek patio, koliko dugo je živio u bijedi. Pa stoga, kako on može biti ljut prema njemu'? On se ne može čak ni žaliti na njih.

On stvara novi svijet u kome će nestati ove bijede, bola i neimaštine, a čovjek može živjeti više prirodno, ljepše i sa više ljubavi, mira, uživajući u bogatstvu koje egzistencija nudi, u darovima života koji su neprocjenjivi.

Sloboda, ljubav, tišina, prosvjetljenje, krajnje cvjetanje tvog bića - sve je to pristupačno. Prepreke samo trebaju da se pomaknu. Sve stare strukture su stvarale sve više i više zapreka i smetnji za tvoj razvoj.

Ako bi buntovnik bio protiv ovih smetnji to bi novom čovjeku omogućilo da živi nesputano, da živi neobrobljeno, da živi van koncentracionih logora i da živi svoj život sasvim slobodno kao ptica na grani... slobodno kao pupoljak ruže kad pleše na kiši, na suncu; tako slobodno kao kada se mjesec kreće nebom ispod oblaka u svojoj neizmjernoj ljepoti, blaženstvu i miru.

Buntovnik je sasvim drugačiji čovjek od nekonformiste. Dobro bi bilo da ti otkriješ da biti nekonformista nije što i biti buntovnik. Nikada to ne zaboravi jer je lako biti nekonformist, ali biti buntovnik zahtijeva veliku transformaciju tvog bića. Biti nekonformista je jeftino. Pogledaj samo pankere - oni su nekonformisti koji se šišaju sa obije strane glave, ostavljajući tek tanku liniju kose na glavi i još to farbaju u psihodelične boje. Mladi čovjek, mlada žena... mladi čovjek sa pola ofarbanog brka, ili sa brkovima ofarbanim u boji duge - to su nekonformisti. To je lako bili. Ti imaš dugme pozadi na tvojim hlačama - to je nekonformistički. To će biti malo teško, zahtijeva malo discipline, ali to je dosta jeftino - i isto tako glupo.

Jedna talijanska glumica i foto model je sjedila sasvim gola na jednoj rimskoj raskrsnici i pozivala prolaznike da pristupe njenoj političkoj partiji. Oni koji bi pristali biti članovi te partije dopustila hi im da se poigraju i poljube njene grudi. Tu se okupila masa naroda koji su stajali u redu čekajući da pristupe njenoj partiji. Samo u jednom danu ona je učlanila desetak tisuća ljudi. Upravo je sada objavila da će se kandirati za člana parlamenta, a način na koji će se ona uključiti u izbornu kampanju i sakupljanje glasova je da će sjediti u udobnom automobilu i primiti svakog tko želi da glasa za nju obasipajući ga poljupcima. Ovo je zaista nekonformizam. Ona će zasigurno postati član parlamenta; ona čak može postati i premijer Italije ako bi samo rekla svojim članovima: “Ako budete glasali za mene da budem premijer, ja vam obećavam da ću u ovom istom zdanju parlamenta voditi ljubav sa vama.” Ona je jedna od najljepših glumica Italije i jedna od ljepših modela Evrope.

Lako je bili nekonformist, ali što će ona priuštiti čovječanstvu? Njen poljubac ne može pomoći, ne mogu ni njene sise. Sve to može biti dobro kao šala ali to ne može pričiniti blagostanje svijetu, pa čak ni njenoj zemlji. Nekonformisti su kroz vjekove činili mnoštvo gluposti. To pokreće ljude, iritira ih, ali ne može donijeti transformaciju svijetu. A ti kao sanijasin ne možeš biti zainteresiran za ovakvu vrstu cirkusa, za tu vrstu glupog pristupa. Ti možeš postati poznat veoma tako...

Jedan čovjek u Americi, Robert Ripli, početkom ovog vijeka postao je svjetski poznat u tri dana - a nije učinio ništa. On je samo hodao natraške u Njujorku držeći ogledalo ispred sebe kako bi mogao gledati unazad. Naravno, on je privukao pozornost. Okupljalo se mnoštvo naroda, novinari su ga slikali. Postao je glavna vijest u novinama - bio je prvi čovjek koji je hodao unazad kroz Njujork. To je postalo poznato. Na kraju, on je putovao Amerikom izazivajući veliku pozornost novinara i javnosti. Narod ga je dočekivao kao sveca, sve što je on radio je to da je nosio ogledalo. To je dobro za cirkus ali to ne može donijeti nikakvu novu vrijednost života, nikakvu novu boju života, novo cvijeće života, nova blagostanja narodu. Dobro je da ti to razumiješ, ali isto nemoj nikada to zaboraviti.

Značajno je to što si iste noći usnio: “Vidio sam sebe progonjenog zbog buntovnog života.”

Ti si bio nekonformist ali nisi nikada sanjao da si progonjen zbog toga jer je nekonformist u mnogome bio predmet zabave, ruganja. Koga je tada bilo briga da njega proganja? Tko je htio trošiti vrijeme da ga proganja. Ali ta sama ideja, promjena u tvom shvaćanju da je buntovnik nešto sasvim drugo iznenada je donijelo noćnu moru u tvom snu. To je postalo značajno. Tvoje nesvjesno je izašlo na vidjelo i naložilo da se treba zbog toga brinuti.

Biti nekonformista je jedna davno potvrđena činjenica. To pripada društvenom sistemu i jednom starom ukorijenjenom društvenom nazoru. Nekonformist je uvijek postojao, nitko ga nije uništio. On nikada nije bio opasnost za društvo ili nečije uložene interese. To je samo proizišlo iz tvog nesvjesnog, zaumnog, da si ti progonjen zbog toga. “...I postao sam zaplašen. Probudivši se otkrio sam da je ono što sam ja mislio o buntovništvu samo bezbijedna igra za mene, djelovanje  u  okviru  razumnih  granica. Sada  vidim  da  je buntovni duh o kojem ti govoriš nešto vrlo odvažno za čime ja još tragam.

Da li je ovo osjećanje nesigurnosti stepenica na putu do buntovnika?”

Kao prvo, to je svojevrsni rizik, opasnost. To je samo za one koji imaju lavovsko srce, koji imaju hrabrosti i dostojanstvo ljudskog bića. To nije za sve. Tek nekoliko buntovnika je potrebno da se stvori buntovno društvo, drugi će samo slijediti njihov primjer iako uistinu neće bini pravi buntovnici. Ako bi buntovni ljudi stvorili društvo, jedan narod - koje se sada može vidjeti ovdje - i oni bi također pripali takvom društvu. Oni to ne mogu sami iz prostog razloga jer ih je strah.

Ali kada sam ja u pitanju i moj narod, bilo što da je opasno, rizično, jezivo biće prihvaćeno kao izazov za čovječanstvo, biće prihvaćeno kao izazov tvoje hrabrosti, tvoga duha, tvoje duše. To je opasnost - to je ono za čime treba težiti.

Čovjek koji živi bez opasnosti, uopće i ne živi. Jedini način ispravnog življenja je da živiš sa opasnošću, uvijek na oštrici mača. Tada život dobiva svježinu, mladost i žar življenja iz trenutka u trenutak. Živjeti treba potpuno u svakom trenutku jer nikada ne znaš da li će doći sljedeći trenutak. Oni koji žive konvencionalno, lagodno, životom srednje klase... riječ “srednja klasa” je pogrdna; pojedinac ne može živjeti životom srednje klase. Postoje ljudi koji lako potpadaju pod utjecaj prošlosti, pod utjecaj navika, proživljenog, utemeljenih principa, besmislenih običaja, i to sve zbog toga što se plaše i da postave pitanje o tome. Njihove konvencije imaju veće vrijednosti nego poštenje. Njihova nazovi srednje-klasna lagodnost ima za njih veću vrijednost života nego život sa svim svojim intenzitetima i vatrom.

Sanijasin je iniciran da postane plamen, da živi u neizvjesnosti odbacujući sav konvencionalni način života, prividne lagodnosti, krećući se uvijek ka nepoznatom. Ljepota je u tome kada živiš u neizvjesnosti i

kada nemaš ništa zasigurno, kada nemaš nikakvih garancija, neko osiguranje za sutra, tada ti živiš sa maksimalnom usmjerenošću na trenutačni život. Tada crpiš svježinu i sadržaj svakog trenutka u njegovoj potpunosti, znajući da to uvijek može biti i posljednja prilika. Tada ti voliš ali tvoja ljubav nije površna. Ti živiš i tvoj život je vatren. Tada je svaki trenutak intenzivne ljubavi i života značajniji nego čitava vječnost izlišne pobožnosti, praznovjerja, mrtvih ideala, ropstva i ograničenosti.

Bog je govorio Mojsiji na planini Sinaj, a Mojsije je odmahivao glavom u nevjerici prema onom što mu Bog govori. Okrenuvši svoju glavu prema nebu Mojsije tada reče: “U redu, Bože, sada mi dopusti ovaj smjer. Ti si mi govorio da smo mi odabrani narod a sada želiš odsjeći jezik našem pitanju - zašto?

Kako je bog bio džentlmen nije mogao koristiti svoje riječi, a kako je Mojsije bio prorok ni on nije

mogao koristiti riječi – to je ostalo kao tajna jer je Bog šutio. Pošto je to bilo Mojsijevo vlastito otkriće on je i trebao da to objasni svom narodu a ne da pokaže svoju indiferentnost.

Židovi pate zbog ove činjenice, ove čudne ideje da su oni potvrđeni kao izabrani narod od Boga. To izgleda kao izvjesno ili je to Mojsije usnio, ili je možda pušio marihuanu na planini Sinaj - jer ja znam da se

tamo gaji marihuana. No, nešto je ispalo loše i on se vratio sa idejom: “Mi smo odabrani narod.” Kada je

jednom to dospjelo do njihovog uma to je postalo njihov ego. Stoga, nitko nije mogao istaći neko pitanje.

Ja sam proučio mnoge židovske spise, stare i nove, ušao u mnoge komentare - značajnih filozofa kao što je npr. Martin Baber - ali nitko nije mogao postaviti pitanje o tako glupoj ideji da su Židovi izabrani narod od Boga. To je bilo tako lagodno i prijatno ali je to i stvorilo Židovima toliku bijedu u posljednjih četiri tisuće godina jer tu njihovu tvrdnju nitko nije htio prihvatiti kao opravdanu.

Svako ima svoje ideje. Hindusi također misle da su izabrani narod te da im je Bog dao i prvu knjigu. Hindusi su bili prvi koji su postali civiliziran narod i imaju jedan od najsavršenijih jezika, sanskrt, za koji kažu da je jedini jezik koji Bog razumije. Stoga, ako se moliš na bilo kojem drugom jeziku samo tratiš svoje

vrijeme.

Baš ovdje u Puni postoji čovjek koji obučava ženu po prvi put a povijesti... On misli da je revolucionaran, on misli da je nekonformist. On obučava žene u sanskrt ritualima; o tome što sutre nalažu o braku tako da te svećenice mogu i vjenčavati što se nije dogodilo u čitavoj povijesti. Ali problem leži u tome što te žene ne znaju one nisu obrazovane - one ne znaju značenje toga što rade.

Taj čovjek je prije nekoliko dana bio upitan od jednog novinara: “Ti učiš ove žene tim sanskrtskim sutrama, spremaš ih biti svećenice u hramovima, da vjenčavaju, da vode razne ceremonije, ali one ne znaju značenje svega toga.” A znaš li što mu je ovaj odgovorio: “Nije stvar u tome hoće li one znati značenje ili ne. Bog to razumije, stoga, znale to one ili ne - sasvim je beznačajno. To je prava molitva - to ja znam - to je prava molitva koju Bog razumije. Žena koja Buddhe ponavljala tu molitvu je sasvim u redu, dovoljno je da je ona tu - znala ona značenje toga ili ne.”

On je bio uvjeren da je veoma buntovan, napredan. Nitko ga u tome nije sprečavao. Ljudi su to prihvatili kao šalu. Nitko nije zvao te žene da vjenčavaju. On ih je mogao obučiti ali ih nitko nije pozivao. On ih je mogao spremati za sve ritualne ceremonije ali su svi znali da ih nitko neće pozvati da vjenčavaju, biti na

sahranama, na rođenjima. Stoga ga ljudi nisu ni ozbiljno shvatili. Ali je njihovo reagiranje, njihov odgovor

ukazao na veliku laž koju su Hindusi stvarali tisućama godina da je sanskrt jezik koji je došao od Boga te da je kao takav jedino razumljiv Bogu. Tako je i prva knjiga mogla biti napisana samo na tom jeziku. Kako su Hindusi od boga izabrani narod tako je on sve svoje inkarnacije smjestio u hinduističke okvire.

Nijemci misle da su oni najčistija rasa - a iz toga je i nastao konflikt - stoga su željeli uništiti Židove, jer nikako ne mogu dva naroda biti izabrana od boga. Jedan od njih mora biti sasvim uništen. Kada je Adolfu Hitleru uspjelo da ubije šest milijuna Židova bilo je sasvim opravdano za Nijemce da je on bio u pravu jer tada bog nije štitio Židove, a nije ni kaznio počinioca.

Veoma je jeftino i lagodno prilagoditi se društvu u kojem živiš; ne pitati ništa iako osjećaš da je nešto glupo. Makar prodao svoju dušu ti ćeš nastojati da zaštitiš svoju udobnost. Ti ćeš postati duhovni rob. Buntovnik odbija da Buddhe rob u bilo kojem smislu - čak i u ime nekog boga, a o čovjeku nema ni riječi.

Fridrih Niče je objavio: “Bog je mrtav, i sada je čovjek potpuno slobodan.”

To je zaključak buntovnog duha. Njegov argument je jasan. Na jednom drugom mjestu je još dodao i ovo: “Čovjek i bog ne mogu živjeti u koegzistenciji jer bog vidi svijet i čovjeka u njemu kao svoje djelo. Mi ne možemo više tolerirati tu uvredu, taj pogrdan pristup ka nama zato mi objavljujemo da je bog mrtav i da je

čovjek iznad njega. Tako više nitko nije ispred čovjeka.”

Svakako, ovo su opasne staze, ali onaj koji Buddhe išao tim stazama može živjeti život u potpunoj slavi, živjeti život ispunjen ekstazom. Oni koji ostaju biti srednjoklasne ovce, svjetina - oni čekaju pastira koji će doći da ih izbavi.

Njihov život je prosječan tako da nije ni hladan ni vruć. To je nalik čaju koji ne želiš popiti - ni hladan, ni topao - nešto nalik mlakosti. Ne živi mlakim životom!

Harijeva stroga supruga Marta ga je povela sa sobom u trgovinu da kupi par dugih gaća. “Želite li na dugmad ili patent” upita trgovački putnik. “Patent” - odgovori brzo Hari.

“Vrlo dobro, gospodine” - reče pomoćnik. “A želite li od deset centimetara ili dvadeset.”

“Dvadeset centimetara” - pohita Hari dok se Marta ne bi umiješala.

Kada su izašli vani Marta ljutito prozbori: “Ti, ti i tvoj patent od dvadeset centimetara! Zašto? Podsjetio si me na susjeda mog oca koji je svako jutro otvarao svoju veliku garažu i izlazio iz nje sa biciklom!”

To što ja govorim može stvarno proizvesti određeni osjećaj nesigurnosti. No, što je to sigurnost? Da li je išta sigurno u životu? Da li sigurno postoji u životu ili je to samo jedna ideja, utješna ideja koju je čovjek

izmislio. Kakve sigurnosti ima?

Narod Hirošime i Nagasakija je otišao te noći u krevet sasvim siguran. Ne vjerujem da je ijedna osoba ta dva grada, ni jedna jedina osoba od dvjesta tisuća stanovnika pomislila te noći na nesigurnost. Jutrom je tu bila samo vatra i mrtva tijela. Nijedno živo biće nije ostalo, čak nijedno drvo, ptica, životinja. Sav je život sasvim nestao. Kakve sigurnosti je tu bilo?

Misliš li da su oni šest milijuna Židova ikada pomislili da će plinska komora biti njihov kraj, da će u par minuta nestati kao dim iz dimnjaka? Kakve sigurnosti je tu bilo? Nikada nije bilo neke sigurnosti.

Smrt može doći svakog trenutka, a ona i dolazi bez najave, bez upozorenja. Ipak mi i dalje živimo sa idejom sigurnosti; i kada se pojavi ideja za biti buntovnik, biti buntovni duh, mi tada počnemo misliti o

sigurnosti. Ali vi uopće nemate sigurnosti!

Buntovnik to razumije: nema sigurnosti - čak on i ne pita za to. Živi u nesigurnosti, neizvjesnosti jer je to stvarna činjenica života. Ti ne možeš izbjeći to, ti se ne možeš zaštititi od toga, zato nema ni potrebe da se brineš o tome. Ne troši vrijeme uludo.

U dane kada su Dizrali i Gledston bili politički suparnici britanski parlament je odzvanjao od njihovih

žučnih rasprava.

Jednom je Gledston povikao na premijera: “Gospodine, vi ćete jednom skončati bilo na vješalima ili od veneričnih bolesti.”

Dizrale podesi svoj monokl i odgovori sa nepomućenom mirnoćom: “Ja bih rekao, gospodine Gledston, to sve zavisi od toga da li ću se ja prihvatiti vaših principa ili vaše ljubavnice.”

Prihvatiti život jednostavno. Budi staložen i kreni sa snagom i dostojanstvom u nepoznato, u mrak, sa

veseljem i razigrano. Ti ništa ne možeš izgubiti već samo dobiti.