U SAD raste pokret ljudi koji sami proizvode struju. Započet je prije nekoliko desetljeća, većinom u zabačenim mjestima gdje je priklju­čenje na mjesnu mrežu preskupo ili nepraktično. Tijekom proteklih dvadeset godina, uz razvoj učinkovitih i jeftinih sunčanih, vjetrenih i vodenih generatora koji su praktični za kucnu uporabu, taj se način života proširio i na ljude koji cijene svoju neovisnost, na one koji su zabnrinuti za buduću dostupnost i pouzdanost opskrbe električnom ener­gijom ili ih brinu ekološke posljedice masovne proizvodnje električne energije.

Sad je većini stanovnika predgrađa i sela u industrijaliziranom svi­jetu tehnološki moguće proizvoditi električnu energiju za uporabu u svome domu. Japanski Sanyo proizvodi krovne ploče i prozore koji su solarno-električni generatori, a u mnogim dijelovima svijeta moguće je preko vjetrenih generatora koristiti snagu vjetra za proizvodnju dovolj­no energije. Cijena električne energije proizvedene preko solarnih će­lija pala je s $30 po kilovat-satu iz 1975. na manje od 20 centa 1996., što je više nego stostruko smanjenje, a očekuje se da će se u slijedećih pet godina taj iznos smanjiti još deset puta. Baterije za pohranu i inverteri sve su jeftiniji, a ćelije na vodikov pogon (koje zasad koriste samo astronauti) itekako obećavaju, budući da se vodik vrlo lako dobiva propuštanjem električne struje kroz vodu.

Slično, mnoga bi domaćinstva mogla sama uzgajati hranu. Hektar plodne zemlje može godišnje dati 25 tona rajčica ili 20 tona krumpira. U mnogim dijelovima svijeta (pogotovo u malim gradovima u mnogim europskim državama) moderno je dvorišta pretvoriti u vrtove koji če­sto igraju značajnu ulogu u prehrani obitelji. Mnogi Amerikanci još se sjećaju da je to bilo uobičajeno i u Americi u vrijeme Depresije pa sve do završetka II svjetskog rata (zvali su se "pobjedničkim vrtovima").

I sustavi pročišćavanja vode daleko su odmakli, s ručnim obratno-osmoznim filterima koji omogućuju detoksifikaciju kišnice i vode go­tovo bilo gdje.

Zamisao o odspajanju "s mreže" popularna je u zabačenijim podru­čjima i medu onima koji vladu doživljavaju kao zlonamjernu silu. Ali takav je način života u velikoj manjini.

Svejedno, decentralizacija proizvodnje energije, hrane i vode mo­gla bi biti jedan od načina kako možemo preživjeti nadolazeće promje­ne u dostupnosti nafte, a da ne padnemo u kaos i tragediju.

Taj pristup obećava jer prema istraživanjima koja je 1990. provela američka vlada, obnovivi izvori energije (sunce, vjetar, voda, biomasa) mogli bi nas opskrbljivati sa 70% količine energije potrebne ovoj drža­vi. Na primjer, samo u Kaliforniji 15.000 vjetrenih generatora sad proi­zvodi dovoljno električne energije da se osvijetli San Francisco.

Ipak, vladine subvencije za proizvodnju energije najvećim su dijelom ograničene na velike kompanije čija se proizvodnja temelji na uporabi nafte ili ugljena, a koje imaju dovoljno dolara za donacije kampanjama koje se bore protiv donošenja drukčijih zakona. Zabrinut za buduće naraštaje i njihovu ovisnost o nafti koje je sve manje, Jimmy Carter je uveo subvencije za male proizvođače električne energije, što je dalo početni poticaj malom poduzetništvu, ali njih je pod golemim priti­skom velikih kompanija (financijera njegove kampanje) ukinuo Ronald Reagan, jednim od prvih zakona koje je donijela njegova vlada, čime je malu solarnu industriju sasjekao u korijenu. Svejedno, mali se dio te industrije uspio oporaviti, a ljudi sve više i sve češće eksperime­ntiraju s proizvodnjom solarne, vjetrene i hidroenergije na malo.

Premda se centralizacija na državnoj razini doima ekonomičnom, u konačnici ona to nije. Centralizirane, hijerarhijske strukture urođeno su manje stabilne nego one decentralizirane. Golemi sustavi donose golemu dobit onima koji ih nadziru, ali svojim krajnjim korisnicima nude samo trajnu ovisnost.

U priči koja podsjeća na to kako američke kompanije uzimaju pri­rodne izvore iz zemalja trećega svijeta, da bi im kasnije prodavale go­tove proizvode napravljene od njih (time kontrolirajući poljoprivredu i istodobno uništavajući obiteljske farme), Mahatma Gandhi je za sim­bol svoga pokreta otpora Britancima uporabio slike jednostavne presli­ce kojom se vuna ili pamuk pretvaraju u pređu. U to su vrijeme Britan­ci naredili zatvaranje svih tvornica za proizvodnju odjeće u Indiji, a jeftini su indijski pamuk izvozili u Englesku, gdje su britanski radnici od njega proizvodili odjeću. Premda je to omogućilo zaposlenje mno­gim Englezima — bilo je to vrlo popularno u unutrašnjosti Engleske, vrlo isplativo vlasnicima tvornica odjeće, a od političke koristi britan­skoj vladi — osiromašilo je Indijce, koji su sad bili prisiljeni skupo plaćati tkaninu uvezenu iz Engleske, a koju su ranije vrlo jeftino i od vlastitog pamuka proizvodili sami.

Gandhi je tražio povratak lokalnoj privredi radije nego centraliza­ciju na državnoj razini, predlažući neka obitelji — ili na najkrajnjoj točki praktičnosti cijela sela — uzgajaju vlastiti pamuk, neka ga sami ispredu i istkaju te od njega šasiju odjeću. I sam je tako postupao, vla­stitim rukama izrađujući odjeću za sebe, a uskoro je logo preslice po­stao moćnim simbolom promjene širom Indije, kao i neslužbenim zna­kom njegova pokreta za nezavisnost.

 

Gandhi je znao da su ljudi neovisniji i slobodniji ako sami proi­zvode hranu, toplinu i svjetlo. Što je još važnije, obično su i učinkovi­tiji u iskorištavanju svojih izvora, jer su vrlo dobro upoznati s njima i bliski su im. Gledajući vlastito svjetlo, jedući vlastitu hranu, osjećajući na koži toplinu koju su sami proizveli, izuzetno dobro shvaćaju njiho­vu važnost i ulogu u ljudskim životima, što je spoznaja koju većina lju­di koji žive "na mreži" nema. Baš zbog toga znanja postaju štedljiviji u korištenju izvora koje su dobili iz vlastitog okoliša.

Kad smo se u svibnju 1997. preselili u Vermont, brzo smo otkrili jedan od jedinstvenih aspekata života u zabiti u podnožju planine: stalne ne­stanke električne energije.

Samo u prvih mjesec dana boravka u Vermontu, tri smo dana bili bez struje. Mještani kažu da obično nije tako, nego je te godine vrijeme bilo neuobičajeno loše, ali svejedno smo brzo naučili kako koristiti pomoćni genetaror ili kako osvijetliti kuću svijećama i petrolejkama, te shvatili vrijednost radija i računala koji rade i na baterije.

Što me dovelo do otkrića koliko sam rastrošan u potrošnji elektri­čne energije — a kako ju je relativno lako uštedjeti.

Budući da štednja smanjuje potrebu za proizvodnjom, dodatni joj je plus činjenica da čini život "izvan mreže" lakšim.

Uzmite, na primjer, rasvjetu. Tek u posljednjih stotinjak godina uo­bičajeno nam je da osvijetljena bude cijela prostorija. Prije smo se og­raničavali na osvjetljavanje dijela u kojem smo se nalazili: uljanice za čitanje, voštane svijeće za razgovor. Ti su oblici rasvjete trošili nezna­tno malo goriva — manje od 10-vatne ili 20-vatne žarulje.

Slično, mnogi ljudi otkrivaju da je vrlo zadovoljavajuće živjeti učinkovito i uz maksimalnu iskoristivost. Vožnja biciklom umjesto au­tom, ponovna uporaba raznih oblika pakiranja hrane, recikliranje kuć­nog bio-otpada putem komposta, kupnja rabljene odjeće ili prepravak stare, izolacija kuće kako bismo trošili manje energije za zagrijavanje, redovito održavanje auta kako bismo iz njega izvukli 400.000 kilome­tara i još uvijek ga mogli koristiti. Štedljiv život donosi osjećaj posti­gnuća, osjećaj neovisnosti. Zadnjih godina mnogi ženski časopisi pro­pagiraju štedljivost kao 'moderan' način života.

Svejedno, mnogi ljudi imaju uporan glas u glavi, možda odjek iz Reaganove ere, koji govori da je dobrovoljno ustezanje od potrošnje, odricanje od rasta i natjecanja i stjecanja i dominacije, na neki način priznavanje neuspjeha.

Bi li moglo biti tako?

Baš naprotiv, to je čin samoodržanja i može se okvalificirati kao visoko uspješno ponašanje.