ŽIVI POKOPANI
22. rujan
Čovjek u kratko vrijeme izgubio svoju voljenu ženu i svoga sina jedinca . Pošao sam s njim na groblje . Trenutak pun bola .
Tu je sa svojom ženom i svojim sinom taj čovjek pokopao i najveći dio vlastita života .
Dugo smo tu stajali, nijemi od bola .
Nakon nekog vremena prošetao sam opet
malo grobljem , tim gradom od mramora i kamena . U to vrijeme na groblju nije bilo nikoga .
Između uređenih grobova vidio sam i one druge , zarasle u travu i korov, zapuštene .
Već godinama tu nitko nije bio . Zaboravljeni mrtvi !
Misli mi se zatim preniješe u grad živih.
Da netko zaboravlja mrtve ,
to se još nekako može razumjeti. Mrtve to više ne boli.
Ali u gradu živih
zaboraviti bližnjega, možda vlastitoga oca , vlastitu majku , najbližu rodbinu -
žive pokopane u ravnodušnosti
koja kao smrtni korov sve nadrast - to je sramota nedostojna čovjeka.
Zato pazi da se takvo groblje ne raširi negdje i u tvojoj okolici , u tvojoj kući .