11 . POGLAVLJE

Živi čovjekoliki majmun?

Iz pregleda fosilnih hominida otkrivenih u Kini, proizlazi da postoje znakovi koji ukazuju na to da su ljudi u pleistocenu živjeli zajedno s mnogo majmunolikijim hominidima. Istraživači su posljednjih stotinjak godina skupili mnogo dokaza, koji upućuju na to da stvo renja nalik neandertalcima, Homo erectusu i australopitecima, čak i danas lutaju divljinama svijeta.

Profesionalni znanstvenici su: 1.) promatrali divljake u njihovim prirodnim okruženjima; 2.) promatrali žive uhvaćene primjerke; 3.) promatrali mrtve primjerke; 4.) skupili fizičke dokaze o postojanju divljaka, uključujući više stotina otisaka stopala. Isto tako, skupili su izjave nestručnih svjedoka i istražili ogroman korpus drevne knji­ ževnosti i predaja, koje govore o običajima divljaka.

KRIPTOZOOLOGIJA

Neki istraživači svrstavaju proučavanje divljaka, u granu znanosti koja se naziva kriptozoologija. Taj naziv potječe od francuskog zo­ ologa Bernarda Heuvelmansa, koji je njime označio znanstveno istraživanje vrsta za koje je poznato da su izumrle, no taj podatak nije potpuno dokumentiran. Grčka riječ kryptos znači "skriven", pa kriptozoologija znači otprilike "proučavanje skrivenih životinja". Postoji i Međunarodno društvo za kriptozoologiju, u čijem se glav­ nom odboru nalaze profesionalni biolozi, zoolozi i paleontolozi sa sveučilišta i muzeja iz čitavoga svijeta. Cilj tog društva, kako je na­ vedeno u njegovom časopisu Cryptozoology je: "istraživanje, anali­ za, objavljivanje i raspravljanje o svim stvarima koje se odnose na životinje neuobičajenog oblika ili veličine, neuobičajenog pojavlji­ vanja u vremenu ili prostoru." U tipičnom primjerku tog časopisa, obično se nalazi jedan ili više znanstvenih članaka na temu divljaka.

Je li doista moguće da na ovom planetu postoje nepoznate vrste hominida? Mnogima će to biti teško povjerovati iz dva razloga.

Prvo, zbog pretpostavke da je svaki centimetar Zemlje već podrobno istražen. Drugo, pretpostavlja se da znanstvenici poznaju sve životinje, koje danas postoje na Zemlji. Obje pretpostavke su pogrešne.

Prije svega, čak i u zemljama kao što su Sjedinjene Američke Dr­ žave, postoje golema nenaseljena područja, koja nisu dovoljno is­ tražena. Naime, na sjeverozapadu Sjedinjenih Država, još uvijek postoje velika područja s gustim šumama, neprohodnim planinama u koja, iako su zabilježena na kartama, ljudi rijetko zalaze.

Dalje, svake godine se otkriva iznenađujuće velik broj novih vrsta životinja - prema standardnim procjenama, otprilike 5000. U skla­ du s očekivanjima, većina - oko 4000 - su insekti. No, Heuvelmans je 1983. istaknuo: "Još nedavno, sredinom 1970-ih, svake godine je bilo otkriveno oko 112 novih vrsta riba, 18 novih vrsta reptila i oko 10 novih vrsta vodozemaca, te 3 ili 4 nove vrste ptica."

EUROPSKI DIVLJACI

Izviješća o divljacima postoje već dugo. Na mnogim umjetničkim predmetima drevnih Grka, Rimljana, Kartažana i Etrušćana, nalaze se prikazi poluljudskih stvorenja. Naprimjer, u Pretpovijesnom mu­ zeju u Rimu, nalazi se etrušćanska srebrna posuda na kojoj je, osim lovaca i konja, prikazano veliko stvorenje nalik čovjeku-majmunu. Na srednjovjekovnim slikama i građevinama u Europi također nala­ zimo prikaze divljaka. Na jednoj stranici Queen Mary's Psalter iz

14. st., nalazi se veoma realističan prikaz dlakavog divljaka, kojeg napada čopor pasa.

SJEVEROZAPAD SJEVERNE AMERIKE

Indijanci iz sjeverozapadnih područja Sjedinjenih Američkih Drža­ va i zapadne Kanade, stoljećima su vjerovali da postoje divljaci, koje su nazivali različitim imenima, kao što je Sasquatch. Godine 1792., španjolski botaničar i prirodoslovac Jose Mariano Mozino, opisao je Indijance iz tjesnaca Nootka na otoku Vancouver u Kana­ di, te rekao: "Ne znam što bih rekao o Matloxu, stanovniku planinskog područja, kojeg se svi užasno boje. Zamišljaju da ima čudovišno tijelo prekriveno oštrim, crnim dlakama; glava mu je nalik čovjeku,

no mnogo veća, te ima oštrije i snažnije zube od medvjeda; iznimno duge ruke; a na prstima ruku i nogu, duge, zakrivljene kandže."

Američki predsjednik Theodor Roosevelt je u svojoj knjizi The Wilderness Hunter ("Lovac iz divljine") iz 1906., naveo zanimljiv izvještaj o divljaku. Opisani događaj zbio se u planinama Bitterroot, koje se rasprostiru između Idaha i Montane. Iz tog područja i danas dolaze izvješća o divljacima.

Kako piše Roosevelt, od početka do sredine 19. st, traper imena Bauman i njegov partner, istraživali su osobito divlji i osamljeni klanac. Nepoznato stvorenje im je nekoliko puta uništilo logor - noću, kada nisu mogli jasno vidjeti veliku životinju, te danju dok su bili odsutni. Jednoga dana, Bauman je u kampu ugledao svog partnera mrtvog, te pretpostavio da ga je ubilo to stvorenje. Stvorenje je osta­ vilo otiske stopala, koja su veoma nalikovala ljudskim. A, za razliku od medvjeda, koji obično hoda na sve četiri noge, to biće je hodalo uspravno.

Iako Baumanova priča nije odviše uvjerljiva da bi se mogla sma­ trati dokazom o postojanju divljaka u Sjevernoj Americi, razmotrimo li je zajedno s drugim, mnogo detaljnijim izviješćima, dobiva veće značenje.

U novinama Colonist, koje su se objavljivale u Victoriji u Britan­ skoj Kolumbiji, 4. srpnja 1884. izašao je članak o tome kako je u bli­ zini grada Yalea uhvaćeno neobično stvorenje. U članku je pisalo: "'Jacko', kako su stvorenje nazvali njegovi lovci, nalikuje gorili i visok je oko 1,4 m, te težak 57 kg. Ima dugu, crnu, gustu kosu i nalikuje čovjeku, uz jednu iznimku - čitavo tijelo, osim dlanova (ili šapa) i stopala, prekriveno mu je svjetlucavom dlakom dugom oko 2,5 cm. Podlaktica mu je mnogo duža od čovjekove i posjeduje ne­ vjerojatnu  snagu."

Jasno je da to stvorenje nije bila gorila jer je suviše lagano. Ne­ tko bi mogao pretpostaviti da je Jacko bio čimpanza. No, tu ideju su očito razmotrili i odbacili ljudi, koji su Jacka vidjeli. Godine 1961., zoolog Ivan Sanderson je napisao: "nedugo nakon objavljivanja prve priče, u drugim novinama je izašao komentar s pitanjem ... kako je itko mogao pretpostaviti da je taj 'Jacko' čimpanza, koja je pobjegla iz cirkusa." Iz istog područja stizala su i druga izviješća o stvorenjima

nalik Jackou. Naprimjer, geodet Alexander Caulfield Anderson, koji je radio za Hudson Bay Company, izvijestio je kako su neka dlakava stvorenja nekoliko puta bacala kamenje na njegov tim, koji je vršio geodetska mjerenja trgovačkog puta  1864.  god.

Godine 1901., poznati drvosječa Mike King, radio je u osamlje­ nom području na sjeveru otoka Vancouver. Jednoga dana je s vrha grebena ugledao veliko čovjekoliko stvorenje tijela prekrivenog crvenkasto-smeđim krznom. To stvorenje je stajalo uz potok, čisteći korijenje, koje je uredno svrstavalo u dvije skupine pokraj sebe. Nakon toga je pobjeglo, trčeći poput čovjeka. King je uočio da otis­ ci stopala potpuno nalikuju ljudskima, osim što su imali "duge i raširene prste".

Godine 1941., nekoliko članova obitelji Chapman, naišlo je na divljaka u Ruby Creeku u Britanskoj Kolumbiji. Sunčanog ljetnog poslijepodneva, najstariji sin gđe. Chapman, upozorio je majku da se njihovoj kući približava velika životinja, koja je dolazila iz šume. Majka je isprva pomislila da je riječ o velikom medvjedu. No, usko­ ro je zaprepašteno ustanovila da je to divovski čovjek tijela prekri­ venog žuto-smeđom dlakom, dugom oko 10 cm. Kako se stvorenje sve više približavalo njihovoj kući, gđa. Chapman je pokupila svoje troje djece i pobjegla uz rijeku u selo.

U listopadu 1955., gosp. William Roe, koji je većinu života pro­ veo loveći divlje životinje i proučavajući njihove navike, susreo se s divljakom. Taj događaj se zbio u blizini gradića Tete Jaune Cache u Britanskoj Kolumbiji. U izjavi uz prisegu, Roe je napisao da se jednoga dana uspeo na planinu Mica do starog, napuštenog rudnika, gdje je na udaljenosti od oko 67 m, ugledao biće za koje je isprva pomislio da je medvjed. No, kada je to stvorenje izašlo na čistinu, Roe je shvatio daje riječ o nečemu sasvim drukčijem: "Isprva sam pomislio da je ogroman čovjek, visok oko 2 m i gotovo 1 m širok, te težak otprilike 135 kg. Tijelo mu je od glave do pete bilo prekri­ veno tamno-smeđom, srebrnastom dlakom. No, kada se približio, shvatio sam daje ženka, jer je imala grudi."

Godine 1967., u blizini Bluff Creeka u Sjevernoj Kaliforniji, Roger Patterson i Bob Gimlin uspjeli su snimiti kratak film u boji, ženke Sasquatcha. Izradili su i odljevke njezinih stopala, koja su bila duga oko 35 cm.

O tome filmu je svašta rečeno. Neki stručnjaci su tvrdili da je kri­ votvoren, a drugi da predstavlja uvjerljiv dokaz o postojanju Sas- quatcha. Iznesena su i dvojaka stajališta. Dr. D. W. Grieve, anatom- specijalist za ljudsko hodanje, proučio je film i o njemu rekao sljede­ će: "Moji subjektivni dojmovi su varirali od potpunog prihvaćanja Sasquatcha, na temelju pretpostavke da se film ne može jednostavno krivotvoriti, do iracionalnog odbacivanja na osnovi emocionalne re­ akcije na mogućnost da Sasquatch doista postoji."

Antropologinja Myra Shackley sa Sveučilišta u Leicesteru, pri­ mijetila je kako većina ljudi smatra da je: "film krivotvoren, no nevje­ rojatno vješto." No, takvim bi se objašnjenjem mogli odbaciti gotovo svi znanstveni dokazi. Trebamo samo pretpostaviti da postoji do­ voljno vješt prevarant. Tada se hipoteza o prijevari može primijeniti samo kada postoji dokaz o prijevari, kao u slučaju Piltdowna. Isto tako, netko bi mogao i izmisliti prevaranta. Osim toga, čak se ni do­ kazan slučaj prijevare ne može upotrijebiti za odbacivanje čitavih kategorija sličnog dokaza.

Što se tiče otisaka stopala Sasquatcha, pojedini su svjedoci neo­ visno vidjeli i izvijestili o stotinama otisaka, od kojih je više od 100 sačuvano na fotografijama i u obliku odljevaka. No, kritičari tvrde da su svi ti otisci stopala lažni. Neki od njih zacijelo jesu, što će spremno priznati i najnepokolebljiviji zagovornici Sasquatcha. No, jesu li baš svi krivotvoreni?

Ugledan britanski anatom, John R. Napier, izjavio je 1973. da, ako su svi otisci lažni: "moramo biti spremni prihvatiti postojanje urote, organizirane po uzoru na mafijine ćelije u gotovo svim glavnim gradovima od San Francisca do Vancouvera."

Napier je rekao da je, osobno pregledavši otiske, ustanovio da su "biološki uvjerljivi". Napisao je: "Dokaz koji sam pregledao, uvje­ rio me da su neki otisci izvorni, te da oblikom nalikuju ljudskim ... Uvjeren sam da Sasquatch postoji."

Grover S. Krantz, antropolog s Washington State University, pr­ votno je bio skeptičan prema izvješćima o Sasquatchu. Kako bi utvrdio postoji li doista to stvorenje, Krantz je podrobno proučio neke otiske otkrivene 1970. na sjeveroistoku države Washington. Re­ konstruirajući kosturnu građu stopala na temelju otiska, ustanovio

je da je gležanj pomaknut mnogo više prema naprijed nego kod čo­ vjeka. Uzevši u obzir podatke o visini i težini odraslog Sasquatcha, Krantz je, zahvaljujući svom znanju o fizikalnoj antropologiji, izraču­ nao kolika je istaknutost gležnja. Iznova pregledavši otiske, utvrdio je da se položaj gležnja potpuno uklapa u njegove teoretske proračune. Krantz je rekao: "Tada sam zaključio da to stvorenje postoji. Krivo­ tvoritelj nikako nije mogao znati kako da točno postavi gležanj. Bu­ dući da je meni trebalo nekoliko mjeseci da to shvatim na temelju odljevaka, možete zamisliti koliko bi tek trebalo prevarantu."

Krantz i stručnjak za divljake, John Green, napisali su opsežna izvješća o dokazu u obliku otisaka stopala iz  Sjeverne  Amerike. Otisci su u prosjeku dugi od 35-45 cm i široki 12-23 cm, što znači da je površina stopala otprilike 3-4 puta duža od površine prosječnog ljudskog stopala. Otuda i potječe popularno ime Bigfoot. Krantz je na temelju tih otisaka procijenio da bi tipičan Sasquatch mogao biti težak najmanje 315 kg. Dakle, da bi čovjek težak 90 kg mogao osta­ viti ispravan otisak, morao bi nositi teret težak najmanje 225 kg.

No, to je samo početak. Postoje izvješća o otkriću niza otisaka koji se protežu od 50 m do nekoliko kilometara, u osamljenim područji­ ma veoma udaljenih od najbližih putova. Duljina koraka Sasquatcha iznosi od 1,2 do 1,8 m (a prosječnog čovjeka oko 90 cm). Pokušajte hodati 2 km noseći na leđima najmanje 225 kg, koracima dugim 1,5 m.

Napier je napisao: "Neki su pretpostavili da je upotrijebljen stroj za izradu otisaka stopala, svojevrstan mehanički pečat, no lakovjerno je misliti da bi čovjek, kroz divlja, planinska područja, mogao upra­ vljati aparatom koji bi mogao proizvoditi pritisak od 360 kg/0,9 m2." Neki otkriveni otisci bili su svježi tragovi u snijegu, što je omogući­ lo promatračima da zaključe kako tragovi nisu proizvedeni nekim strojem. U nekim slučajevima,  udaljenost između nožnih prstiju na otiscima razlikovala se od jednog do drugog otiska u jednom nizu. To znači da je, osim svih drugih problema s kojima bi krivotvoritelj bio suočen, morao u svoja umjetna stopala uključiti i pokretne dije­ love.

Paul Freeman, pozornik američke šumske službe, koji je 10. lip­ nja 1982., slijedio tragove jelena u području Walla Walla u državi Washington, ugledao je na udaljenosti od 55 m, dlakavog dvonošca

visokog oko 2,4 m. Tridesetak sekundi nakon toga, velika životinja je odšetala. Krantz je proučavao odljevke otisaka stopala tog stvo­ renja i zaključio da kožne brazde, pore i sve druge značajke odgo­ varaju stopalu velikog primata. Detaljni tragovi kože na bočnoj strani otisaka, upućivali su na fleksibilne jastučiće tabana.

Zašto gotovo svi antropolozi i zoolozi, usprkos obilju čvrstih dokaza, uporno ništa ne govore o Sasquatchu? Krantz je primijetio: "Strahuju za svoj ugled i posao." Napier misli slično: "Jedan od možda najvećih problema oko istraživanja izvještaja o Sasquatchu, jest činjenica da u ljude koji tvrde da su vidjeli Sasquatcha, sum­ njaju njihovi susjedi i poslodavci. U nekim slučajevima to priznanje može rezultirati gubitkom osobnog ugleda, društvenog statusa i profesionalnog ugleda." Naime, Napier govori o: "slučaju iznimno stručnog geologa naftne kompanije, koji je ispripovijedao svoju priču, no u strahu da ne izgubi posao, nije želio da mu ime bude ob­ javljeno." U svezi toga, antropolog Roderick Sprague sa Sveučilišta u Idahu, rekao je sljedeće o Krantzu: "Krantz je zbog svoje sprem­ nosti da otvoreno istražuje nepoznato, izgubio ugled među mnogim kolegama, kao i pravovremeno akademsko promaknuće."

Većina izvješća o Sasquatchu potječu sa Sjeverozapada SAD-a i iz Britanske Kolumbije. Napier tvrdi: "Prisiljeni smo zaključiti  da danas, u divljinama američkog Sjeverozapada i Britanske Kolumbi­ je, postoji oblik života nalik čovjeku divovskih proporcija." Postoje i brojna izvješća iz istočnih dijelova  Sjedinjenih Američkih Država i Kanade. Napier zaključuje: "Činjenica da takvo stvorenje živi u našoj blizini, te da još nije otkriven i klasificiran, predstavlja snažan udarac vjerodostojnosti suvremene antropologije." Mogli bismo reći i da je to udarac biologiji, zoologiji i općenito znanosti.

SREDIŠNJA I JUŽNA AMERIKA

Iz tropskih šuma južnog Mexica stižu nam izviješća o stvorenjima, koja se nazivaju Sisimite. Geolog Wendell Skousen, rekao je da su stanovnici Cubulca u Baja Verapazu izvijestili sljedeće: "U planina­ ma žive veoma veliki, divlji ljudi, čitavog tijela, bez vrata, prekri­ venog kratkim, gustim, smeđim krznom, koji imaju male oči, duge ruke i ogromne dlanove. Za sobom ostavljaju otiske stopala dvo-

struko duže od ljudskih." Nekoliko ljudi je tvrdilo da ih je Sismite proganjao niz planinu. Skousen je pretpostavio da je to stvorenje možda medvjed. No, promijenio je mišljenje nakon što je podrobno ispitao lokalne stanovnike. O sličnim stvorenjima izvješćuje se u Guatemali, gdje ona navodno otimaju žene i djecu.

Narod Belizea (bivšeg Britanskog Hondurasa), govori o polu- ljudima imena Dwendi, koji žive u džunglama na jugu njihove zemlje. Ime Dwendi potječe od španjolske riječi Duende, što znači '"gob- lin". Ivan Sanderson, koji je provodio istraživanja u Belizeu, napi­ sao je 1961.: "Deseci ljudi su mi govorili da su ih vidjeli, a uglav­ nom su to bili pouzdani ljudi koji su radili u odgovornim organiza­ cijama, kao što je ministarstvo šumarstva, a neki od njih su se školo­ vali ili usavršavali u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama. Jedan od njih, niži šumarski djelatnik lokalnog podrijetla, detaljno mi je opisao dva takva stvorenja, koja je nekoliko puta iznenada uočio kako ga tiho promatraju stojeći na rubu šumskog rezervata u blizini podnožja planine Maya ... Ti mali ljudi navodno su visoki između 1,6 i 1,65 m, proporcionalne su građe, no imaju veoma široka rame­ na i prilično duge ruke, te tijela prekrivena gustom, čvrstom,  smeđ- kastom dlakom, nalik kratkodlakom psu; lica su im veoma plosnata i žućkaste boje, a kosa im je slične dužine kao dlake na tijelu, osim što se spušta do sredine leđa." Čini se da se Dwendiji razlikuju od velikog  Sasquatcha iz pacifičkog  Sjeverozapada  SAD-a.

Iz Guianasa u Južnoj Americi, stižu izvješća o divljacima koji se zovu Didis. Prvim istraživačima su o njima pričali Indijanci, koji su rekli da su visoki oko 1,5 m, da hodaju uspravno, te da su im tijela prekrivena gustom,  crnom dlakom.

Godine 1931., talijanski antropolog Nelloc Beccari, čuo je za Didise od gosp. Hainesa, ministra-rezidenta u Britanskoj Gvajani. Heuvelmans je ukratko opisao ono što je Haines povjerio Beccariju: "Godine 1910., putovao je šumom uz Konawaruk, pritok rijeke koji utječe u Essequibo neposredno iznad mjesta na kojemu se spaja s Potarom. Iznenada je pred sobom ugledao dva neobična stvorenja, koja su se u tom trenutku uspravila na stražnje noge. Iako su naliko­ vali ljudima, tijela su im bila potpuno prekrivena crvenkasto-sme- đim krznom ... dva stvorenja su se polako povukla i nestala u šumi."

Nakon mnogih sličnih izvješća o divljacima, koja spominje u svojoj knjizi, Sanderson je izjavio: "Ono što je najznačajnije za ta izvješća iz Gvajane jest činjenica da ni u jednom slučaju nije neka lokalna osoba - niti osoba koja je izvješćivala što je rekao lokalni sta­ novnik - ničim navijestila da su ta stvorenja samo 'majmuni'. U svim slučajevima naglašavaju da nemaju repove, da hodaju uspravno i imaju ljudske fizičke značajke."

S istočnih padina Anda u Ekvadoru, dolaze izvješća o Shiruu, malom, krznatom stvorenju nalik hominidu, visokom između 1,2 i 1,5

m. Brazilci pripovijedaju o velikom majmunolikom Mapinguaryju, koji za sobom ostavlja divovske otiske stopala nalik ljudskima i navodno ubija stoku.

JETI: DIVLJAK S HIMALAJA

U izvješćima britanskih službenika, koji su u 19. st. boravili u po­ dručju Himalaja na indijskom potkontinentu, sporadično se spomi­ nju slučajevi u kojima su viđeni otisci stopala, kao i sam divljak zvan Jeti. Jetija je prvi put spomenuo B. H. Hodgson, koji je od 1820. do 1843. radio kao britanski službenik na nepalskom sudu. Hodgson je napisao da su se njegovi nosači, dok je putovao sjevernim Nepalom, prestrašili kada su ugledali dlakavo, bezrepo stvorenje nalik čovjeku.

Mnogi bi mogli zaključiti na temelju navedenog izvješća (kao i stotina drugih nakon Hodgsonova vremena), da su Nepalci ustvari vidjeli običnu životinju, za koju su pogrešno pomislili da je Jeti. Obično je u takvim slučajevima riječ o medvjedu ili majmunu lan- guru. No, teško je zamisliti da bi takvu pogrešku mogli učiniti sta­ novnici Himalaja, koji ondje oduvijek žive i veoma dobro poznaju tamošnje životinje. Myra Shackley je otkrila da se Jeti nalazi i na nepalskim i tibetanskim vjerskim prikazima o hijerarhiji živih bića. Shackley tvrdi: "Tamo su medvjedi, majmuni i languri prikazani od­ vojeni od divljaka, iz čega jasno proizlazi da (barem u umu umjet­ nika) ti oblici života nisu povezani."

Tijekom devetnaestog stoljeća, najmanje je jedan Europljanin navodno osobno vidio uhvaćenu životinju nalik Jetiju. Jedan Južno- afrikanac je rekao antropologinji Myri Shackley: "Prije mnogo godina u Indiji, majka moje pokojne žene mi je rekla da je vidjela jedno od

tih stvorenja u Mussorieu na obroncima Himalaja.  Taj je polučovjek hodao uspravno, no mnogo je više nalikovao životinji jer mu je čita­ vo tijelo bilo prekriveno dlakom. Navodno su ga uhvatili u snijegu

... njegovi lovci su ga svezali lancima."

U dvadesetom stoljeću, u doba ekspedicija na Himalaje, povećao se broj izvješća Europljana, koji su navodno vidjeli divljake i njihove otiske.

Eric Shipton je u studenom 1951.,  dok je pregledavao moguće putove preko Mount Everesta, ugledao otiske stopala na ledenjaku Menlung, u blizini granice između Tibeta i Nepala, na visini  od 5400 m. Shipton je slijedio trag otprilike 2 km. A fotografije otisa­ ka, koje je izradio, mnogi su smatrali uvjerljivima. Otisci stopala su bili ogromni. John R. Napier je odbacio mogućnost da su veličina i oblik otiska, vidljivi na najboljoj Shiptonovoj fotografiji, nastali ota­ panjem snijega. Konačno, Napier je pretpostavio da su Shiptonov otisak ustvari dva stopala, jedno obuveno, a drugo boso. Općenito, Napier koji je bio posve uvjeren u postojanje sjevernoameričkog Sasquatcha, sumnjao je u dokaz o Jetiju. No, kako ćemo vidjeti po­ slije u ovom odlomku, Napier će biti skloniji prihvatiti himalajskog divljaka  zahvaljujući jednom  drugom  dokazu.

Tijekom svojih ekspedicija na Himalaje 50-ih i 60-ih godina 20. st., sir Edmund Hillary je obratio pozornost na dokaze o Jetiju, uklju­ čujući otiske u snijegu. Zaključio je da se u svim slučajevima velikih otisaka stopala, koji se pripisuju Jetiju, radi o manjim, spojenim tra­ govima poznatih životinja. Uobičajeno skeptičan Napier je na to odgovorio: "Nitko s imalo iskustva neće pogrešno brkati otopljeni otisak stopala sa svježim. Takvo objašnjenje se ne može odnositi na sve otiske, koje su tijekom godina vidjeli pouzdani promatrači; mo­ raju postojati neka druga objašnjenja za te otiske stopala, uključujući, naravno, mogućnost da ih je proizvela znanosti nepoznata životinja."

Osim Zapadnjaka, o Jetiju su izvješćivali i neki lokalni stanovni­ ci. Naprimjer, Myra Shackley spominje u svojoj knjizi o divljacima, da su 1958. tibetanski seljaci iz Tharbaleha, koji se nalazi pokraj ledenjaka Rongubk, ugledali utopljenog Jetija. Seljaci su rekli da je to stvorenje nalikovalo niskom čovjeku s šiljatom glavom i tijela pre­ krivenog crvenkasto-smeđim krznom.

Neki budistički samostani tvrde da posjeduju fizičke ostatke Jet­ ija, između ostalih, Jetijeve skalpove. No, zapadnjački znanstvenici koji su ih proučavali, smatraju da su izrađeni od koža poznatih ži­ votinja. Sir Edmund Hillary je 1960. pokrenuo ekspediciju u cilju skupljanja i procjene dokaza o postojanju Jetija. Tako je poslao Jeti- jev skalp iz samostana Khumjung na Zapad radi testiranja. Rezultati testiranja su pokazali da je skalp izrađen od kože serova, himalajske antilope nalik kozi. No, neki se s time nisu složili. Shackley je rekla kako su: "isticali da su dlake na skalpu potpuno majmunolike, te kako sadrži vrstu parazitskih crva različitu od onih koji su izvađeni iz serova."

Pedesetih godina 20. st, istraživači koje je sponzorirao američki biznismen Tom Slick, skupili su uzorke mumificirane ruke Jetija, koja je bila pohranjena u tibetanskom gradu Pangbocheu. Iako su laboratorijski nalazi bili neodređeni, Shackley je rekla da ruka: "ima neke neobične, antropoidne značajke."

U svibnju 1957., u novinama Kathmandu Commoner objavljena je priča o glavi Jetija, koja se 25 godina čuvala u selu Chilunki, koje se nalazi oko 80 km sjeveroistočno do Kathmadua u Nepalu.

U ožujku 1986., Anthony B. Wooldridge je sam sudjelovao u utrci oko Himalaja na najsjevernijem dijelu Indije, u  ime  male  organi­ zacije za razvitak zemalja tzv. Trećeg svijeta. Dok je prolazio pokraj šumovitog, snijegom prekrivenog obronka u blizini Hemkunda, uočio je svježe tragove, koje je i fotografirao. Među fotografijama se nala­ zio i snimak izbliza, jednog otiska koji je nalikovao onome kojeg je 1951.  fotografirao Eric Shipton.

Nakon što je nastavio hodati, Wooldridge je stigao do mjesta na kojemu je nedugo prije toga izbila lavina i gdje je ugledao plitku brazdu, koju je vjerojatno proizveo veliki predmet klizeći po snijegu. Uočio je još neke tragove uz nju, koji su vodili do udaljenog grma, iza kojeg je stajalo "veliko, uspravno stvorenje visoko možda 2 m." Pomislivši da je možda riječ o Jetiju, Wooldridge se odmaknuo otprilike 150 m i fotografirao ga. Poslije je izjavio: "Stajao je razma­ knutih nogu, gledajući niz padinu, a desno rame mu je bilo okrenuto prema meni. Glava mu je bila velika i pomalo četvrtastog oblika, a čitavo tijelo prekriveno tamnom dlakom." Wooldridge je bio uvje­

ren da to stvorenje nije bilo majmun, medvjed ni običan čovjek.

Promatrao je stvorenje oko 45 minuta, nakon čega je morao otići jer se vrijeme pogoršalo. Na povratku u svoju bazu, snimio je još nekoliko otisaka stopala, koji su se, međutim, do tada već izobličili uslijed  otapanja.

Kada se vratio u Englesku, Wooldridge je pokazao svoj fotograf­ ski dokaz znanstvenicima zainteresiranima za proučavanje divljaka, među kojima je bio i John Napier. Iako je stvorenje snimljeno s uda­ ljenosti od 150 m na 35 mm filmu, izgledalo malo, uvećane fotogra­ fije su razotkrile neke čovjekolike značajke. Opisujući reakcije ljudi koji su vidjeli njegove fotografije, Wooldridge je napisao: "John Napier, primatolog i autor knjige Bigfoot: The Yeti and Sasquatch in Myth i Reality ("Bigfoot: Jeti i Sasquatch u mitu i stvarnosti") iz 1973., promijenio je svoje prvotno skeptično gledište, te sada sebe naziva Jetijevim 'pristašom'. Myra Shackley, arheologinja i autorica knjige Wildmen: Yeti, Sasquach and the Neanderthal Enigma ("Di­ vljaci: Tajna Jetija, Sasquacha i neandertalca") iz 1983., vidjela je sve fotografije, te zaključila da se sve otkriveno podudara s ostalim izviješćima o Jetijima. Isto misli i lord Hunt, koji je vodio uspješnu ekspediciju na Mount Everest 1953. i dva put je osobno vidio trago­ ve Jetija."

ALMAS  IZ SREDIŠNJE AZIJE

Sasquatch i Jeti se u izvješćima kojima raspolažemo, opisuju kao veliki i veoma nalik majmunima. No, postoji i treći divljak, Almas, koji je navodno manji i mnogo više nalik čovjeku. Izviješća o blis­ kim susretima s Almasom uglavnom potječu iz područja, koja obu­ hvaćaju Mongoliju na sjeveru, Pamir na jugu, te Kavkaz na zapadu. Slična izvješća dolaze i iz Sibira i najsjevernijih dijelova ruske re­ publike.

Početkom 15. st, Turci su zarobili Hansa Schiltenbergera, te ga odveli na dvor sultana Tamerlana, koji ga je postavio u pratnju mon­ golskog princa Egidija. Kada se 1427. vratio u Europu, Schiltenber- ger je zapisao svoja iskustva, koja su uključivala divljake: "U plani­ nama žive divlji ljudi, koji nemaju ništa zajedničko s drugim ljudi­ ma. Tijela tih stvorenja potpuno su prekrivena krznom. Samo im ruke i lica nisu dlakavi. Trče brdima poput životinja i jedu lišće i

travu, te sve ostalo na što naiđu. Gospodar tog područja darovao je Egidiju jedan par tih ljudi, muškarca i ženu, koji su uhvaćeni u di­ vljini."

U mongolskoj knjizi iz 19. st., koja govori o lijekovima koji se izrađuju od različitih biljaka i životinja, nalazi se crtež Almasa. Myra Shackley je istaknula: "U knjizi se nalazi više tisuća crteža različitih vrsta životinja (reptila, sisavaca i vodozemaca), no nijedne mitske životinje poput onih u sličnim europskim knjigama iz srednjeg vije­ ka. Sva ta stvorenja postoje i danas. Ne postoji nijedan razlog da ne pretpostavimo da je i Almas postojao, a iz ilustracija proizlazi da je živio u stjenovitim predjelima, u planinama."

Godine 1937., Dordji Meiren, član mongolske Akademije znano­ sti, vidio je Almasovu kožu u jednom samostanu u pustinji Gobi. Na njoj su sjedile lame prilikom nekih svojih obreda.

Godine 1936., ruski pedijatar Ivan Ivlov, putovao je Altajskim gorjem u južnom dijelu Mongolije. Pritom je vidio nekoliko čovje- kolikih stvorenja, koja su stajala na obronku planine. Izgledali su kao obitelj sastavljena od muškarca, žene i djeteta. Ivlov ih je proma­ trao svojim dalekozorom s udaljenosti od oko 800 m, sve dok ih nije izgubio iz vida. I njegov mongolski vozač ih je vidio, te mu rekao da su uobičajena pojava u tom području.

Nakon tog događaja, Ivlov je razgovarao s nekom mongolskom djecom, smatrajući da će ona biti iskrenija od odraslih. Djeca su mu povjerila mnogo podataka o Almasima. Naprimjer, jedno od njih mu je reklo daje pokraj potoka, dok se kupalo s drugom djecom, vi­ djelo muškog Almasa kako nosi svoje dijete preko vode.

Godine 1980., radnik u pokusnoj poljoprivrednoj postaji, koja je djelovala u sklopu mongolske Akademije znanosti u Bulganu, ugle­ dao je mrtvo tijelo divljaka: "Približio sam se i ugledao dlakav leš krupnog stvorenja nalik čovjeku, koje je bilo osušeno i napola pre­ kriveno pijeskom ... To mrtvo biće nije bio medvjed ni majmun, no niti čovjek sličan Mongolu, Kazahstancu, Kinezu ili Rusu."

Na planini Pamir, koja se rasprostire velikim područjem koje po­ vezuje Tadžikistan, Kinu, Kašmir i Afganistan, navodno su mnogo puta viđeni Almasi. Godine 1925., Mikhail Stephanovitch Topilski, general-bojnik ruske vojske, vodio je svoju jedinicu u napad na pro-

tusovjetske gerilske snage, koje su se skrivale u špilji u Pamiru. Je­ dan od preživjelih gerilaca je rekao da je njega i njegove drugove, u špilji napalo nekoliko majmunolikih stvorenja. Nakon što je To- pilski zapovjedio da se špilja pretraži, doista je otkriveno truplo tak­ vog stvorenja. Topilski je poslije izvijestio: "Na prvi pogled sam pomislio da je to leš majmuna. Bio je potpuno prekriven dlakom. No, znao sam da na Pamiru nema majmuna. Osim toga, tijelo mu je izgledalo veoma nalik čovječjem. Pokušali smo mu iščupati dlaku. kako bismo vidjeli je li mu služila samo za prerušavanje, no shvatili smo da je to bila njegova prirodna dlaka. Nekoliko smo puta preo­ krenuli tijelo sa svih strana i izmjerili ga. Naš liječnik je dugo i podro­ bno pregledavao tijelo, te je zaključio da sigurno ne pripada čovjeku/" Topilski nastavlja: "Tijelo je pripadalo muškom stvorenju visokom 165-170 cm, zrelom ili možda starom, što smo zaključili na temelju dlake, koja je na nekim mjestima bila sivkasta ... Lice mu je bilo tamne boje, bez brade i brkova. Sljepoočnice su mu bile bez dlaka, a stražnji dio glave prekriven gustom, čupavom kosom. Mrtvo stvo­ renje je ležalo otvorenih očiju i usana. Oči su mu bile tamne, a zubi veliki i jednoliki, te poredani kao u čovjeka. Čelo mu je bilo spušte­ no, a obrve veoma istaknute. Zbog izbočene čeljusti nalikovao je Mongolu. Nos mu je bio plosnat s veoma udubljenim hrptom. Na ušima, koje su bile malo šiljatije od ljudskih i s dužim resicama, nije imao dlake. Donja mu je čeljust bila velika. Stvorenje je imalo sna­

žna prsa i dobro razvijene mišiće.

Godine 1957., Alexander G. Pronin, hidrolog s Instituta za geo­ grafska istraživanja Sveučilišta u Lenjingradu, sudjelovao je u eks­ pediciji na Pamir s ciljem mapiranja ledenjaka. Pronin je 2. kolovo­ za 1957., dok je njegov tim istraživao ledenjak Fedchenko, odlučio odšetati u dolinu rijeke Balyandkik. Shackley je napisala: "U podne je ugledao lik, koji je stajao na stjenovitoj litici otprilike 460 m iz­ nad, te isto toliko udaljen od njega. U prvom trenutku se iznenadio, budući da je znao da je to područje nenastanjeno, a čas poslije je pomislio da stvorenje nije čovjek. Iako je nalikovalo čovjeku, bilo je veoma pogrbljeno. Promatrao je zdepastu figuru kako hoda snije­ gom, široko razmaknutih nogu i uočio da su mu podlaktice duže od čovječjih, te da mu je tijelo prekriveno crvenkasto-sivom dlakom."

Pronin je isto stvorenje vidio i tri dana poslije, kada je hodalo uspra­ vno. Nakon tog  događaja, stizala  su  brojna  izviješća o divljacima viđenima na Pamiru, a članovi različitih ekspedicija su fotografirali i izradili odljevke otisaka stopala.

Sada ćemo razmotriti izvješća o Almasima iz Kavkaza. Prema svjedočanstvima stanovnika sela Tkhine na rijeci Mokvi, u 19. st. je u šumi planine Zaadan uhvaćena ženka Almasa. Tri godine je bila zarobljena, no nakon toga se udomaćila i seljaci su joj dopustili da živi u kući. Zvala se Zana. Shackley piše: "Koža joj je bila sivka- sto-crna i prekrivena crvenkastom dlakom, koja je bila duža na glavi. Proizvodila je neartikulirane glasove, no nikada nije razvila sposobnost govora. Lice joj je bilo široko s istaknutim jagodičnim kostima, imala je isturenu  čeljust nalik  gubici i debele obrve,  velike bijele zube i 'zastrašujući izraz lica'." Zana je poslije rodila djecu, očito nakon sparivanja s jednim od seljaka. Boris Porshnev je 1964. vidio neke Zanine  unuke.  Opisujući  Porshnevova istraživanja,  Shackley je napisala: "Unuke, Chalikoua i Taia, imale su tamnu kožu i zbog izrazito istaknutih vilica i debelih obrva, prilično su nalikovale Crn­ cima." Porshnev je i razgovarao sa seljacima, koji su kao djeca sudje­ lovali na Zaninom sprovodu 80-ih godina 19. st.

U području Kavkaza, Almas se katkad naziva Biaban-guli. Godi­ ne 1899., ruski zoolog K. A. Satunin, ugledao je ženku Biaban-guli- ja u brdima Talysh na jugu Kavkaza. Izjavio je da se stvorenje: "kre­ talo kao čovjek". To izvješće je osobito značajno zato što je Satunin bio ugledan zoolog.

Godine 1941., V. S. Karapetyan, bojnik medicinske službe sovjet­ ske vojske, osobno je pregledao živog divljaka uhvaćenog u auto­ nomnoj republici Dagestanu, koja se nalazi sjeverno od kavkaskih planina. Karapetyan je rekao: "Ušao sam u hangar s dva predstavni­ ka lokalnih vlasti ... Još uvijek mogu vidjeti to stvorenje kako stoji preda mnom, golog i bosog muškarca. A nedvojbeno je bio čovjek, zato što mu je oblik tijela bio potpuno ljudski. No, prsa, leđa i ramena bila su mu prekrivena kudravom dlakom tamnosmeđe boje. To kr­ zno je veoma nalikovalo medvjeđem i bilo je dugo 2-3 cm. Ispod prsiju je bilo tanje i mekše. Ručni zglobovi su mu bili nezgrapni i dijelom prekriveni dlakom. Na dlanovima i tabanima nije imao dlake.

Kosa na glavi bila je veoma gruba na dodir. Nije imao bradu ni br­ kove, iako mu je lice bilo potpuno prekriveno rijetkom dlakom. Kratke i rijetke su mu bile i dlake oko usana. Čovjek je stajao pot­ puno uspravno sa spuštenim rukama i bio je neuobičajeno visok - oko 180 cm. Stajao je preda mnom poput diva sa snažnim, isturenim prsima. Prsti na rukama su mu bili debeli, snažni i iznimno dugački. Općenito, bio je mnogo veći od lokalnih stanovnika. Oči su mu bile posve bezizražajne - tupe i prazne, nalik očima životinje. I izgledao mi je kao životinja." Upravo su na temelju takvih izvješća, znan­ stvenici poput britanske antropologinje Myre Shackley, zaključili da su Almasi možda predstavnici preživjelih neandertalaca ili čak Homo erectusa. Što se dogodilo s divljakom iz Dagestana? Kako se tvrdi u objavljenim izvještajima, ubili su ga ruski vojni zarobljenici dok su se povlačili pred njemačkim snagama.

DIVLJACI IZ KINE

"Kineski povijesni dokumenti i ljetopisi mnogih gradova i sela, sadrže obilje zapisa o Divljaku, koji ima različita imena", rekao je Zhou Guoxing s pekinškog Prirodoslovnog muzeja. Zhou dalje tvrdi: "Čak i danas, u području Fanga u pokrajini Hubei, kruže leg­ ende o 'maoren' (dlakavim ljudima) ili 'divljacima'." Tvrdi se kako je 1922. jedan pripadnik policije ondje uhvatio divljaka, no o tome se više ništa nije govorilo.

Godine 1940., Wang Zelin, biolog koji je diplomirao na sveučili­ štu Northwestern u Chicagu, imao je priliku osobno vidjeti divljaka neposredno nakon što su ga ubili lovci. Wang je vozio iz Baojia u pokrajini Shanxi, prema Tianshuiu u pokrajini Gansu. kada je odjed­ nom ispred sebe čuo pucanj. Znatiželjan, izašao je iz auta i ugledao truplo. Bila je to ženka nekog stvorenja, visoka oko 1,95 m i tijela prekrivenog debelom, sivkasto-crvenom dlakom dugom oko 3 cm. Dlaka na licu bila je kraća. Imala je istaknute jagodične kosti i istu­ renu vilicu. Kosa na glavi bila je duga oko 30 cm. Kako tvrdi Wang, stvorenje je nalikovalo rekonstrukciji kineskog Homo erectusa.

Deset godina poslije, drugi znanstvenik, geolog Fun Jinquan, vidio je nekoliko živih divljaka. Zhou Guoxing je rekao: "U proljeće 1950. je, uz pomoć lokalnih vodiča, sa sigurne udaljenosti promatrao dva

lokalna Divljaka u planinskoj šumi u blizini Baojia, pokrajina Shanxi. Bili su to majka i sin, od kojih je manji bio visok 1,6 m. Oboje su nalikovali ljudima."

Godine 1957., učitelj biologije u pokrajini Zhejiang, skupio je dlanove i stopala 'čovjeka-medvjeda', kojeg su ubili lokalni seljaci. Poslije ih je pregledao Zhou Guoxing, koji je zaključio, iako nije mi­ slio da pripadaju divljaku, kako: "potječu od nepoznatog primata".

Radnici koji su 1961. gradili cestu kroz područje guste šume u okolici Xishuang Banne u pokrajini Yunnan, koja se nalazi na naj­ južnijem dijelu Kine, izvijestili su da su ubili ženku čovjekolikog primata. Stvorenje je bilo dlakavo i visoko 1,2 -1,3 m. Hodalo je us­ pravno i, kako su tvrdili svjedoci, ruke, uši i prsa su nalikovali ženi. Kineska akademija znanosti poslala je ondje svoj tim istraživača, koji, međutim, nisu pronašli nikakve fizičke dokaze. Neki su pre­ tpostavili da su radnici ubili gibona. No, Zhou Guoxing je rekao: "Autor je nedavno posjetio novinara, koji je sudjelovao u tom istra­ živanju. On je rekao da ubijena životinja nije bio gibon, nego nepo­ znata životinja tijela nalik čovjeku."

Godine 1976., šest pripadnika stalnih vojnih snaga iz šumskog područja Shennongjia u pokrajini Hubei, putovali su noću automo­ bilom, autocestom pokraj sela Chunshuya, između okruga Fangxian i Shennongjije. Na putu su naišli na "neobično bezrepo stvorenje s crvenkastim krznom." Srećom, dovoljno se dugo nije pomicao, pa je pet putnika izašlo iz automobila i promatrali ga s udaljenosti od samo nekoliko metara, dok je vozač prema njemu uperio svjetla. Promatrači su uvjereni da to nije bio medvjed niti neka druga njima poznata životinja. O tome su brzojavom obavijestili kinesku Akade­ miju znanosti u Pekingu.

Tijekom godina, službenici Akademije primili su mnogo sličnih izvješća iz istog područja u pokrajini Hubei. Zato su ih, saznavši za taj događaj, odlučili podrobnije istražiti. Organizirana je znanstvena ekspedicija u pokrajinu Hubei, koju je tvorilo više od 100 članova. Skupili su fizičke dokaze u obliku kose, otisaka stopala i fekalija, te zabilježili iskaze lokalnih stanovnika. Na temelju tih rezultata prove­ dena su daljnja istraživanja. U pokrajini Hubei je ukupno otkriveno više od tisuću otisaka stopala, od kojih su neki duži od 48 cm. Sku­ pljeno je i više od 100 dlaka divljaka, od kojih je najduža 19 cm.

Neki su pokušali objasniti viđenja divljaka u okolici Shennongjia u pokrajini Hubei, kao rijetku vrstu zlatnog majmuna, koji živi u tom području. Tako bi se mogli objasniti slučajevi kada su 'stvorenja' viđena samo na trenutak i iz velikih udaljenosti. No, razmotrimo slučaj lokalnog komunističkog vođe, Panga Genshenga, koji je susreo divljaka u šumi.

Pang, koji je promatrao stvorenje oko sat vremena s udaljenosti od 1,5 m, rekao je sljedeće: "Bio je visok oko 2 m i imao je ramena šira od čovječjih, spušteno čelo, duboko usađene oči i gomoljast nos s blago izvinutim nosnicama. Obrazi su mu bili uvučeni, uši nalik ljudskim, ali veće, a oči okrugle i također veće od ljudskih. Čeljust mu je bila isturena, a usne ispupčene. Prednji zubi su mu nalikovali konjskima. Imao je tamne oči i tamnosmeđu kosu, dužu od metra, koja mu je slobodno padala preko ramena. Čitavo lice, osim nosa i ušiju, bilo mu je prekriveno kratkom dlakom. Ruke su mu visjele do ispod koljena. Imao je velike dlanove s prstima dugim oko 15 cm, dok su mu palci bili blago odvojeni od ostalih prstiju. Nije imao rep, a dlaka na tijelu mu je bila kratka. Imao je debela bedra, kraća od nižeg dijela nogu. Hodao je uspravno s razmaknutim nogama. Stopala su mu bila duga oko 30 cm i upola toliko široka - šira na prednjoj i uža na stražnjoj strani, s izvinutim prstima."

DIVLJACI IZ MALEZIJE I INDONEZIJE

John MacKinnon, koji je  1969. otputovao na Borneo kako bi prouča­ vao orangutane, naišao je na otiske stopala nalik ljudskima. McKin- non je upitao svog malajskog vozača broda, kome pripadaju. "Bez oklijevanja je odgovorio 'Batututu'",  napisao je McKinnon.  Poslije je na Malajama vidio neke odljevke otisaka stopala, koji su bili još veći od onih koje je vidio na Borneu, no bio je uvjeren da pripadaju istoj vrsti. Malajci su ga zvali Orangpendek (nizak čovjek). Kako tvrdi Ivan Sanderson, ti otisci stopala razlikovali su se od onih antropoidnih majmuna, koji žive u indonezijskim šumama (gibon, siamang i orangutan), kao i medvjeda.

Početkom 20. st, upravitelj  Sumatre, L. C. Westenek, primio je pismeno izviješće o susretu s tipom divljaka, koji se zvao Sedapa. Upravitelj posjeda u planini Barisan i neki radnici, promatrali su Sedapu s udaljenosti od oko  14 m. Upravitelj je rekao da je vidio:

"veliko, pogrbljeno stvorenje, koje je trčalo poput čovjeka i sprema­ lo se presjeći mi put; bilo je veoma dlakavo i to nije bio orangutan."

U novinskom članku o divljacima, objavljenom 1918., Westenek je naveo izviješće gosp. Oostingha, koji je živio na Sumatri. Jedno­ ga dana dok je hodao šumom, ugledao je čovjeka kako sjedi na deblu i promatra ga. Oostingh je izjavio: "Odjednom sam shvatio da mu je vrat neobično žilav i iznimno prljav. 'Ovaj momak ima veo­ ma prljav i naboran vrat!' Rekao sam u sebi ... I onda sam shvatio da nije čovjek."

"To nije bio orangutan", izjavio je Oostingh "Već sam nedugo prije vidio jednog od tih velikih majmuna." Što je, onda, bilo to stvo­ renje? Oostingh nije znao. Kako smo vidjeli, neki su pretpostavili da su divljaci preživjeli predstavnici neandertalaca ili Homo erec- tusa.

Ne možemo li sigurno reći kakve vrste hominida možda žive oko nas, kako možemo sigurno znati koje su vrste postojale ili možda nisu postojale u dalekoj prošlosti?

Empirijska istraživanja fosilnog zapisa ne predstavljaju siguran vodič. Kako je napisao Bernard Heuvelmans u svom pismu (15. travnja 1986.), koje je poslao našem istraživaču Stephenu Bernathu: "Ne precjenjujte  značaj fosilnog zapisa. Fosilizacija je veoma rijet­ ka, izuzetna pojava, pa nam fosilni zapis ne može pružiti točnu sliku života na Zemlji u geološkim razdobljima u prošlosti. Fosilni zapis o primatima je osobito siromašan jer veoma inteligentne i oprezne životinje mogu mnogo lakše izbjeći uvjete fosilizacije - naprimjer, uranjanjem u blato ili treset."

Empirijske metode nedvojbeno imaju nedostataka, a fosilni zapis je nepotpun i nesavršen. No, procijenimo li objektivno sve dokaze, uključujući one o veoma drevnim ljudima i živim čovjekolikim maj­ munima, pred nama će se pokazati obrazac kontinuiranog suposto- janja, a ne evolucijskog slijeda.

AFRIKA

Svjedoci iz nekoliko zemalja u zapadnom dijelu afričkog kontinen­ ta, kao što je Obala Bjelokosti, izvješćivali su o rasi patuljastih stvo­ renja s tijelima prekrivenima crvenkastom dlakom. S njima su se susreli i neki Europljani.

Izvješća o divljacima stižu i iz Istočne Afrike. Kapetan Willaim Hitchens napisao je 1937.: "Prije nekoliko godina, službeno sam otišao u lov na lavove u tom području (šume Ussura i Simibita na zapadnoj obali Wembarea) i, dok sam čekao ljudoždera na proplanku, ugledao sam dva mala, smeđa, krznata stvorenja kako izlaze iz guste šume s jedne strane proplanka i nestaju u šumi na drugoj strani. Izgledali su kao mali ljudi, visoki oko 1,2 m, koji su hodali uspravno, no imali su gustu, crvenkastosmeđu kosu. Domorodački lovac, koji je bio sa mnom, iznenađeno ih je i prestrašeno promatrao. Rekao je da su to agogwe, mali, krznati ljudi koji se obično ne viđaju tijekom života." Jesu li to bili samo majmuni? Malo je vjerojatno da Hitchens ili uro­ đenik ne bi prepoznali majmuna. Mnoga izvješća o Agogweima potječu iz Tanzanije i Mozambika.

Iz Konga potječu izviješća o Kakundakariju i Kilombi. Tvrdi se da su ta stvorenja visoka oko 1,65 m., da imaju dlakave tijela, te da hodaju uspravno poput ljudi. Charles Cordier, profesionalni kolek­ cionar životinja, koji je radio u mnogim zoološkim vrtovima i mu­ zejima, slijedio je tragove Kakundakarija u Zairu krajem 50-ih i počet­ kom 60-ih godina 20. st. Cordier je rekao da se jedan Kakundakari zapleo u jednu od njegovih stupica za ptice: "Pao je licem o zemlju, prevrnuo se, ustao, uklonio omču sa stopala i odšetao prije nego je Afrikanac, koji se nalazio u blizini, mogao išta učiniti."

Izvješća o takvim stvorenjima dolaze i iz južne Afrike. Pascal Tassy iz Laboratorija za paleontologiju kralježnjaka i ljudi,  napisao je 1983.: "Philip V. Tobias, koji se danas nalazi u glavnom odboru Međunarodnog kriptozoološkog društva, jednom je rekao Heuvel- mansu da je jedan od njegovih kolega postavio zamke kako bi uhvatio žive australopiteke." Tobias, koji je podrijetlom iz Južne Afrike, poznati je  stručnjak za australopiteke.

Prema službenom nauku, posljednji australopiteci izumrli su prije otprilike 750 000 godina, a Homo erectus prije oko 200 000 godina. Tvrdi se da su neandertalci nestali prije oko 35 000 godina, nakon čega su na Zemlji postojali samo današnji ljudi. No, izvješća o različitim vrstama divljaka iz različitih dijelova svijeta, snažno pobijaju slu­ žbeno stajalište.

ZNANSTVENI     ESTABLIŠMENT I IZVJEŠĆA O  DIVLJAKU

Usprkos svim predstavljenim dokazima, većina stručnjaka za antro­ pologiju i zoologiju odbija raspravljati o mogućnosti postojanja di­ vljaka. Spomenu li uopće divljake, rijetko kada predstavljaju uvjerljiv dokaz o njihovu postojanju, usredotočujući se, umjesto toga, na iz­ vješća koja ih neće bitno natjerati da posumnjaju u svoja stajališta.

Skeptični znanstvenici tvrde da nitko nije otkrio kosti divljaka, kao ni njegovo tijelo - mrtvo ili živo. No, postoje primjerci dlana i sto­ pala, čak i glava navodnog divljaka. Stručne osobe izvješćuju da su pregledali tijela divljaka. A postoji i mnogo izvješća o tome da su ulovljeni. Činjenica da ni jedan od tih fizičkih dokaza nije dospio u muzeje ili druge znanstvene ustanove, može se shvatiti kao rezultat neuspješnog postupka skupljanja i očuvanja dokaza. Operacijom koju mi nazivamo filtriranjem znanja, dokazi s primjesom nedopuštenosti čuvaju se daleko izvan službenih kanala.

Međutim, neki veoma ugledni znanstvenici, kao što su Krantz, Napier, Shackley, Porhnev i drugi, pronašli su u dostupnom dokazu dovoljno razloga da zaključe kako divljaci doista postoje ili, barem, da je pitanje o njihovu postojanju vrijedno ozbiljno razmotriti.

Myra Shackley je 4. prosinca 1984. napisala u pismu našem is­ traživaču Steveu Bernathu: "Koliko vam je poznato, to pitanje je iz­ nimno aktualno i predmet je mnogih pisanja i publikacija. Iako se mišljenja razlikuju, smatram da se uglavnom prihvaća da doista po­ stoji dovoljno dokaza da prihvatimo barem mogućnost postojanja različitih, neklasificiranih čovjekolikih stvorenja, no da je na sadašnjoj razini našeg znanja, nemoguće detaljnije raspravljati o njihovu zna­ čaju. Taj položaj dodatno otežavaju pogrešni navodi, prijevare i luđa­ čke, ekstremne aktivnosti, no čini se da iznenađujuće velik broj tvrdo­ glavih antropologa smatra da vrijedi  istražiti taj  problem."

Dakle, znanost u izvjesnoj mjeri priznaje dokaz o postojanju divljaka, no čini se da je uglavnom riječ o subjektivnim stajalištima pojedinaca, koji su više ili manje službeno potvrđeni.