Zimsko blještavilo

Četiri je noći i tri dana skoro bez prestanka padao snijeg, dobar,
sitan, trajan snijeg, a zadnje se noći smrznuo poput stakla. Tko nije
svakoga dana pred vratima meo i razgrtao, našao se zarobljen te se
morao latiti budaka da bi oslobodio kućni ulaz, podrumska vrata i
prozore. To se mnogima u selu dogodilo, pa se gunđajući prihvatiše
posla pred svojim kućama, navukavši duboke čizme i rukavice, a vrat i
uši omotavši vunenim šalovima. Oni smireni radovali su se što je
veliki snijeg stigao prije mraza i zaštitio im ugroženu zimsku
sjetvu. Ali i ovdje kao i drugdje smireni su veoma u manjini, pa je
većina plačljivo proklinjala preoštru zimu, ljudi su jedini pred
drugima računali svoje štete i pripovijedali jezovite priče o sličnim
ljutim zimama. No, u cijelome selu jedva da su bila dva ili tri
čovjeka kojima ovaj čudesni dan nije govorio o brigama i nevoljama,
već kudikamo više o radostima, blještavilu i Božjoj ljepoti. Tko
godje mogao, ostajao je u kući i staji, a tko je morao van, glavu je
i dušu zamatao u tople rupce, a svojoj čežnji nije dopuštao ići
drugim putom, osim onim što vodi natrag do napuštene klupice uz peć
na kojoj se između zelenih kaljevih ploča žarila podgrjevna ploča od
lijevana željeza. A ipak, dan je bio takav da ljude iz grada nijedan
slikar ne bi u to uvjerio, mnogo radosniji, modriji i blještaviji od
najljepšega dana kasnoga ljeta. Nebo se, čisto i modro, prostiralo u
beskrajne daljine, šume su snivale pod debelim snijegom, planine
bljeskale poput munje ili svjetlucale crvenkastim sjajem, ili se pak
ogrtale u duge, bajkovito modre sjene, a između svega,staklasto
zeleno, ležalo jejoš nezamrznuto jezero, izbliza zrcalno svijetlo, a
u daljini tamnomodro i crno, opkoljeno blještavim snježnobijelim
jezičcima kopna na kojima nije bilo ničega tamnoga osim tankih,
smrznutih nizova ogoljelih topola. A zrakom i beskrajnim nebom,
hvastavo i razuzdano rojila se zastrašujuća svjetlost odbijajući se u
snježnome blještavilu od svakog bre-1 žuljka i pašnjaka, od svakog
kamena, bivajući dvaput jača. U ', neprekinutim valovima svjetlucala
je iznad bijelih površina, žarila se i zlatom rubila šume i udaljene
planine, u dijamantnim i dugi-, nim bojama bljeskala zrakom poput
tanke munje, počivala do mile volje na žutoj trsci i u zelenim
jezerskim uvalama na drugoj obali, čak je i sve sjene činila blagima,
plavičasto mekima i neznatnima, kao da se toga blještavoga dana i
posljednji kutak koji se još opire mora svjetlošću prožeti i
zasititi. Za takvih je dana nemoguće vjerovati da će ikada zanoćati,
no kad se napokon ipak spusti mrak, divno je promatrati kako se sav
taj blještavo odvažni sjaj polagano predaje, posustaje i traži neki
veo, mada nakon takvih dana niti sama noć, ako je bez mjeseca, nikada
nije posve tamna. Takvi snježni dani i zato su toliko dugi jer nas
čisto zimsko nebo i nesputano svjetlo pretvara u djecu, pa tako još
jednom gledamo Zemlju u blještavilu stvaranja i još jednom bez
svijesti o vremenu živimo kao djeca koju svaki trenutak iznova
iznenađuje i koja ne očekuju kraj. Tako je bilo i sa mnom kad sam
potkraj toga dana, vraćajući se s dugoga pješačenja, pri izlasku iz
već mračne šume ugledao svoje selo u rumenilu sutona. Pohodio sam
britko hladne, slobodne visove s kojih sam promatrao nizove
brežuljaka, šume, oranice, jezera i daleke svijetle vrhove Alpa,
lutao sam mrtvom tišmom zimsko plavičastih šuma u kojima, osim
plašljivih uzdisaja otežalih stabala, nije glasa bilo za čuti. U
planinskoj šumi uhodio sam crvenu, opreznu a ipak drsku lisicu, a u
trskom obrasloj močvari osluškivao tamne divlje patke, više od sata
trčao za crnom žunom, a na duboko zametenom obronku brežuljka naišao
na malen leš smrznute žuto-voljke. Na povlaštenu mjestu, između
crvenih borova, promatrao sam blještavi široki vrh Glarnischa, na
dvostrukoj se vunenoj podstavi svojih zimskih hlača sklizao niz
padinu i cijeloga dana ni žive duše nisam sreo.
Umoran i radostan vraćao sam se kući dok se vani sve brže spuštao
mrak. Noge su se već pomalo kočile, i bio sam dobrano gladan, no
zadovoljan. Danas je bio dobar dan, čist, divan, nezaboravan koji
vrijedi kao stotinu napola proživljenih i zaboravljenih dana. A u
sumrak, snježnom, blijedo svjetlucavom cestom kretalo se ispred mene
nešto što pokušah sustići. Na udaljenosti od možda još stotinu metara
razaznah dječaka koji je na glavi nosio preveliku očevu vunenu kapu,
a u ruci prazno vjedro. J baš u trenutku kada sam ga jasno mogao
vidjeti, začuh i njegovu pjesmu. Neko vrijeme uzaludno pokušavah
odgonetnuti što pjeva, jer se zbog hladnoće vrlo brzo kretao, pa do
mene dopirahu tek pojedini tonovi. Zatim priđoh bliže i otada se
neopazice zadržali iza njega. Žurio je, s lijevom rukom duboko u
džepu, i često se spoticao na hrapavoj i grbavo zamrznutoj cesti. No
bez prestanka je pjevao, četvrt sata, pola sata, možda i duže, sve
dok ne stigosmo u selo i on nestade u prvoj, već mračnoj ulici.
Uvijek sam morao razmišljati i prisjećati se koju je to pjesmu
mališan pjevao. Zvučala je kao prava večernja pjesma za taj dan, kao
pjesma iz nezaboravno bogatoga, pa ipak dalekoga i već pomalo mutnoga
djetinjstva. Dječak pjevajući nije izgovarao riječi, već samo la -li
- lo, no to je uvijek bila ona ista melodija, tek neznatno
izmijenjena, svaki puta malo drugačija, la li - la lo, no melodija je
bila toliko poznata, toliko uobičajena da sam ju i ja morao potiho
pjevušiti. Pjesmu nisam poznavao. Možda je ipak bila neka
zaboravljena dječja melodija. Ne vjerujem. Za takvih izletničkih dana
čovjek čuje mnogo tonova i vidi mnogo stvari koje mu se učine često
čuvenima i često viđenima i od davnina dobro poznatima, a da ih ipak
nikada nije ni čuo ni vidio.
(1905.)