Zimski izlet

Iz Berna u kojem je tištala magla, a podnevom s krovova curila voda,
pobjegao sam na par dana odmoriti se u Grindelwaldu i tamo odsjeo u
lijepom, udobnom engleskom hotelu. Pri dolasku sam bio nemalo
razočaran zatekavši tek sićušne ostatke snijega, i dok sam sa skijama
na leđima prolazio kroz selo, svatko me gledao s čuđenjem i
sažaljenjem. No uskoro sam to zaboravio i nije me smetalo da skije
odložim u podrumskome spremištu. Vrijeme je bilo predivno, blago
sunčano s hladnim noćima, danju bez vjetra, dok je u visini očigledno
puhao fenjer iz dana u dan vidjeli su se oni paperjasti raspuhani
oblačići, koji uvijek upozoravaju na fen, kako se nježnomodrim nebom
u širokim usporednim nizovima i crtama šire poput paunovih krila.
Čudesna Grindelwaldska dolina, koju nisam vidio dobrih deset godina,
ležala je u nizini gotovo bez snijega, a za toplih podneva moglo se
iznad sela vidjeti kako s kamenja kaplje tanak snijeg i na mladoj se
zelenoj travi ljeska kao u proljeće. A sa strane su ležale škrape i
jaruge zagonetno pune snijega, i u šetnji se uvijek iznova događalo
da bi čovjek najednom propao u takvu snježnu rupu i dugo bi mu
trebalo da se ponovno osovi na noge. Prelijepi krajolik opet me se
snažno dojmio, jer malo je alpskih dolina u kojima se na tako
skučenom prostoru razvilo toliko veličajne ljepote: odvažni, moćni
Wetterhorn15, mračni, divlji, poput noža oštri Eiger koji gnječi
blizinom svoje golemosti, a iza njega onaj divlji, napušteni i
ozloglašeni svijet sve do vrhova Fischerhorner i Finsteraarhorn, a
između njih dva glečera u surovoj, neprijateljskoj divljini i
otrovnom plavetnilu. Sve je to tako međusobno blisko da se može
jednim pogledom obuhvatiti, a da čovjek pritom stoji u lijepoj,
bogatoj dolini s ubavim kolibicama i bujnim pašnjacima, a s one
strane na prisoju smjestile se meke uzvisine i prijevoji i niz
manjih, udobnih vrhova, od Faulhorna do Schvnigenske zaravni. Popnemo
li se na Mali Scheidegg'6, stajat ćemo zastrašujuće blizu ispred
razjapljenih glečerskih pustoši Moncha i Jungfraua čiji se lijepi
srebrnasti vrh u modrini smije toj hrpi kamena i leda. A zaputimo li
se pješke do Velikoga Scheidegga, s desne će nam strane biti golema
strma stijena Wetterhorna, nekoliko tisuća metara bijeloga granita,
slijeva profil Schwarzhorna s njegovim dugim, ozbiljnim nosom, a
ispred nas dolina i daleke planine središnje Švicarske.
Koliko god mije u mome otmjenom hotelu bilo ugodno, katkada sam ipak
radije u nekoj provjereno dobroj seoskoj krčmi uz čašicu vina ili
vermuta slušao što se dogodilo u tih deset godina. Najvažnijaje bila
smrt župnika Strafiera koji je pod imenom Glečerski Župnik bio
nadaleko poznat širom Bernskih Alpa, a i sam sam ga dobro poznavao.
Za svaku je prigodu znao sklepati lepršave pjesmice i bio je
dekoracija bez koje je život tamo bio nezamisliv, no bio je i čovjek,
prijatelj i pomagač u kojega se moglo pouzdati. Njega, dakle, više
nema. Kada sam to čuo, odmah mi je na pamet palo maleno, staro
grindelwaldsko groblje koje sam tada, prije deset godina, često
posjećivao, pa odlučih idući put otići onamo u posjet zahvale na grob
našemu prijatelju StraBeru.
U međuvremenu, kraj mene je vijao šaroliki zimski život, sav onaj
dragi sajam radosne ljudskosti, vremešna gospoda ukočena na
klizaljkama, s grčem u listovima, postarije dame što poci-kuju na
malim saonicama, lijepa mladež u šarenoj sportskoj odjeći. A ponad
svih Englezi, dostojanstveni i svjesni u toj živosti, odmjereni u
sportu i gospodari klizališta, Nijemci nesigurni i manje složni,
između njih nekoliko Talijana: komični su i pomalo afektirani u
kričavim kostimima, ali su na stazi za bob nemilosrdni i pogibeljno
drski.
Jednoga jutra iz hotela sam ugledao gornji dio sela tako lijepo
obasjan suncem da sam pohitao gore proljetnoj modrim ususret. Tu je
stajala, svijetla i čista, stara lijepa crkvica i tek što sam ju
ugledao, na pamet mi opet pade pokojni župnik pa zađoh u maleno,
mirno, sunčano groblje da ga posjetim. Tu je on odabrao najljepše
mjesto, toliko zaštićeno i toplo i zaklonjeno od vjetra, prikladno za
počinak zaslužnomu starom gospodinu, blizu njegove crkve u kojoj je
tako često propovijedao i pjevao. Po grobu mu drvo jorgovana slika
tanku mrežu od sjena, a s visova motre planine. Dobro je smješten,
naš prijatelj, i neka mu tako bude i onda kada nama jednom ne bude
dobro. No mene, ne budem li kojim slučajem dobio isto takvo
egzemplarno mjestašce za počinak, nemojte pokapati u nekom od onih
ukletih gradskih groblja uz čije zidine klopoće tramvaj i gdje se u
kamenu i staklenim biserima iživljava ljudska glupost i taština. Tada
bolje da me zauvijek proguta lijep, munjevit oganj!
Na groblju se čulo tiho kapanje i bilo je pusto, tek je nekoliko
ptica šuškalo u žbunju. Polagano sam krenuo pokraj skromnih humaka na
čijim se križevima uvijek ponavljaju imena starih obitelji Baumann,
Bernet, Bohren, Brawand, i zastao kraj velikoga, otmjenoga kamenoga
groba u kojem leže četiri muškarca, dva Engleza i dva vodiča što ih
na vrhu Wetterhorna ubi grom. Lijepo počivaju na dobrome mjestu, no
ništa lošije ne počivaju ni oni nestali što su se smrznuli u ledu
negdje između Grindehvalda i Beglistocka ili Fmsteraarhorna. Tamo
iznad glečera i iza surovih, zaleđenih gorskih grebena plavilo se
nebo tako toplo i duboko da se doimalo kao pozdrav iz one zemlje tamo
iza, iz Italije, od koje smo mi u Bernu tako strašno udaljeni i
odsječeni, no do koje ćemo uskoro stizati za nekoliko sati, kada bude
dovršena željeznička pruga tunelom Lotschberg,. Nema ničega na
svijetu što čekam s toliko čežnje kao dovršetak te pruge.
Ponovno sam s užitkom razgledao okolicu, pohodio gornji i donji
glečer, penjao se na Veliki Scheidegg, istraživao svaki kutak doline
ili se pak spuštao strmim stazama za saonice. A na kraju, jednoga
jutra pošao sam ponovno posjetiti i Mali Scheidegg. Popevši se do
podneva na vrh, gore sam zatekao blještavo, toplo sunce. Prema
zaravni Wengeralp spuštala se dolina prekrivena dubokim, mekim
snijegom, dok snijeg inače ovdje nije bio osobito dubok, a ukipljeni
glečeri toga neprispodobivo divljeg krajobraza lukavo su
modrozelenkasto svjetlucali ispod tankoga pokrivača. Prošle je godine
jedan poznati grindelwaldški vodič za četiri minute na skijama prošao
cijeli Monchs-glečer za prelazak kojega je inače potrebno nekoliko
tjeskobnih sati. Gore sada skije ne bi bile od koristi, jer nam se
odozgo, skoro neskri-veno, zlobno cere hladne, modre ledene špilje i
pukotine.
Dobivši gore nešto za pojesti, sada sam se sunčao dobrih sat vremena.
Iz Grindelwalda sam bio ponio malene saonice, pa sam na njima sjedio
i ležao odmarajući se i dišući čisti sunčani zrak sve dok nije došlo
vrijeme polasku. Nadao sam se da ću put natrag u Grindehvald najvećim
dijelom moći prevaliti na saonicama. Zadovoljno sam navukao rukavice,
sjeo na saonice pa se počeo spuštati niz padinu prema šumi. Išlo je
brže od brzoga vlaka, ali nije dugo potrajalo. Prešao sam možda
stotinu metara kad najednom nogama propadnem kroz smrznutu snježnu
koru, zapnem, dvaput se prevrnem i na kraju vrlo mekano prizemljim
naglavce u snijegu dok su moje saonice, poput vesela psića, živahno
trčkarale niz brijeg. Bijesno sam se pridigao i dugo mi je trebalo
dok na dnu korita obližnjega potočića nisam pronašao svoje saonice
koje otada više nisam ispuštao. Spust se nastavio, čas jurnjavom po
glatkom snijegu i strmim obroncima, čas napornim gacanjem kroz
snježne nanose i korita, i često sam bio sretan da se na par minuta
mogu čvrsto primiti za smeđe grančice planinskih ruža što su
provirivale iz snijega. Bio sam na pogrešnom putu, zakrećući sve
dalje prema šumi, sve dok nisam shvatio da se na taj način prije noći
zasigurno ne mogu vratiti. Bilo je mučno, no cijelu visinu, koju sam
u dobrih sat vremena bio prevalio dijelom na saonicama, dijelom
prteći snijeg, sada sam ponovno morao prijeći penjući se natrag.
Naime, od Grindehvalda do Scheidegga vozi zupčana željeznica, koja
sada, doduše, nije u pogonu, ali su joj tračnice gotovo svugdje
vidljive. Odlučio sam slijediti prugu čim ju ugledam. Dugo je trajalo
i bilo naporno, no najprije sam morao dobar komad puta saonice vući
uz tračnice jer je trasa bila zaleđena, a kraj nje se potporni zid
obrušavao na dubinu od dvadeset metara. Tada mi se, međutim, učinilo
izvedivim da s vjerom u Božju dobrotu sjednem na saonice kojima dobro
vladam, stavim lijevu nogu kao vodilicu na skoro svugdje otvorenu
tračnicu i da se bez daljnjega zaustavljanja brzinom dobrih trkaćih
kola sjurim niz cijelu dionicu pruge. S vremena na vrijeme začuo bih
tup metalan udarac, osjetio bol u desnoj nozi i potres u glavi što je
značilo da sam prešao preko skretnice. A jednom, ne smijem to
prešutjeti, izgubila se i vodilica, pa sam izletio preko zidića, ali
me to stajalo samo mojih naočala i nekoliko ogrebotina. I konačno,
bilo je šest sati navečer i duboka, modra noć kad sam preko mostića
kao grom iz vedra neba uletio u GrindelWald. Četvrt sata pješačenja
do hotela teže mi je palo od svega prethodnoga, no kosti su bile
čitave, a već idućega sata sjedio sam za vrućom juhom i čašom
karthdusera, i mada to jest plemenito vino, još nikada mi nije tako
divno godilo kao tada.
(1913.)