ŽENE KOJE TRČE S VUKOVIMA
WOMEN WHO RUN WITH THE WOLVES
Clarissa Pinkola Estes
Knjigu Žene koje trče s vukovima je kod nas izdala izdavačka kuća Algoritam u izvrsnom prijevodu Lare Holbing Matković. Knjiga je naizgled skup mitova, priča i bajki o arhetipu divlje žene. Posebno je zanimljivo poglavlje o Modrobradom kao arhetipu muškarca-predatora. Ako shvatimo da su bajke svojim sadržajima, zapletima i raspletima zapravo sam život naslućen iznutra, bit će jasno da je knjiga i psihološki i biološki dublja od sadržaja kojima se bavi.
Dakle, svaka je bajka čarobno ogledalo koje odražava neke izraze našeg unutarnjeg svijeta i korake nužne za razvoj od nezrelosti ka zrelosti. No bajke nisu potrebne samo djeci, ova knjiga to zauvjek potvrđuje. Bajke su sjećanje naše duše (ili u ovom slučaju divlje žene u nama) da se sve može dobro završiti, jer ona, naša duša je tihi svjedok iza scene na kojoj se odigrava drama našeg života. Duša zna sva pitanja i sve odgovore; i kad bi se samo dovoljno umirili, kad bi se samo dovoljno otvorili i prepustili to znanje bi doprlo do našeg uma. Poznavanje, prepoznavanje i pravilno shvaćanje simbola je jedan od načina da uspostavimo komunikaciju sa svojom vlastitom dušom i sa Dušom Svijeta. O tome priča ova knjiga.
Ja bih tu „divlju ženu“ ipak nazvala iskonskom ženom, pra-ženom. Sama autorica objašnjava da je arhetip divlje žene samo čuvar zdravlja svake žene. Njezinim riječima:
“Dakle, riječ divlja ne koristi se ovdje u svojemu modernome pejorativnom smislu, u kojemu znači izvan kontrole, već u izvornome smislu, u kojemu znači živjeti prirodnim životom, u kojemu criatura, stvorenje, posjeduje urođeni integritet i zdrave granice. Te riječi, divlja i žena, navode žene da se sjete tko su i o čemu se kod njih radi. Stvaraju metaforu koja opisuje silu koja utemeljuje sve žene. Utjelovljuju silu bez koje žene ne mogu živjeti. Arhetip Divlje žene može se opisati i drugim nazivima koji su jednako dobri. Takvu snažnu psihičku narav možete nazvati instinktivnom, ali Divlja žena sila je koja se nalazi iz toga. Možete je nazvati prirodnom psihom, ali arhetip Divlje žene stoji i iza toga. Možete je zvati urođenom, temeljnom naravi žena. Možete je nazvati prirođenom, intrinzičnom naravi žena. U pjesništvu je se može nazivati “drugim” ili “sedam oceana svemira” ili “daleka šuma” ili “Prijateljica”........ Ili...........,ili..........,ili........, treba pročitati knjigu. Trebaju je pročitati sve žene, a koristilo bi da je pročitaju i muškarci.
Izdavač je ovu knjigu ispratio prema čitateljima riječima Lade Čale Feldman: „U svakoj je ženi, bez obzira na dob, kulturnu pripadnost i obrazovanje, moćna intuitivna snaga, ispunjena strašću, stvaralaštvom i bezvremenskim znanjem o životu. C. P. Estés, poznata znanstvenica i jungovska psihoanalitičarka u ovoj nam izuzetnoj knjizi koja dvije godine nije silazila s NYT liste bestsellera, predstavlja nju, Divlju Ženu, koja čini samu bit ženine instinktivne prirode. „
Istina je da je knjiga Clarise Pinkole Estes Žene koje trče s vukovima planetarni bestseler, ne samo zato što je riječ o izrazito pristupačno pisanoj knjizi. Napisala ju je „profesionalna“ pripovjedačica, Cantadora pa ne iznenađuje što je „pitka“, iznenađuje njezina dubina i širina. Clarisa Pinkola Estes je Jungijanka i osjeća se da je Jungov duh bdio nad ovom knjigom. Naime, ova se knjiga može čitati i kao neortodoksni priručnik za svakodnevnu psihološku pripomoć jer je autorica (skupljačica, pripovjedačica i psihoterapeut) došla do spoznaje kako se pojedini obrasci, zapleti i likovi ponavljaju u međusobno jako udaljenim kulturama. Došla je do toga upravo kroz mitove i bajke čiji sadržaji sežu u djetinjstvo ljudske vrste.
„U svakoj je ženi, bez obzira na dob, kulturnu pripadnost i obrazovanje, moćna intuitivna snaga, ispunjena strašću, stvaralaštvom i bezvremenskim znanjem o životu.“
C. P. Estés pripisuju feminističku orijentaciju, no, ja mislim da je ovu knjigu izdiktirao njezin terapeutski rad i potrebe koje su se kroz njega očitovale. Shvatila je da je većina žena izgubila svoju unutarnju moć ili je se dobrovoljno odrekla i zato, samo zato posrću pod teretom modernog života. Ova je knjiga povratak toj iskonskoj moći. Iako je pravi leksikon ženske psihologije, doslovce se čita nadušak, kao pjesma. To što se autorica nastavlja na Jungovu školu, a u knjizi arhetipski tumači razne bajke (kao što su modrobradi, djevojčica sa šibicama..) pojašnjavajući nam kroz njih naše intrapsihičke sukobe i sukobe s okolinom koji u tim bajkama imaju svoje razrješenje, samo čitanje čini zanimljivijim. Sama autorica, iako psihoterapeut tvrdi:
“ Priča je daleko starija od umijeća i znanosti psihologije, i uvijek će im biti nadređena bez obzira na to koliko vremena prošlo. Priče pokreću unutarnji život, a to je osobito važno kad je unutarnji život prestrašen, zakvačen ili stjeran u kut. Priča podmazuje poluge i osovine, diže adrenalin, pokazuje nam izlaz, put dolje ili gore, a za naš trud izrezuje nam fina široka vrata u prethodno golim zidovima, otvore koji vode u zemlju snova, koji vode ljubavi i učenju, koji nas vode natrag u naše stvarne živote, upoznate s divljim ženama.“
Očaravajuća knjiga , topla, pozitivna, lijepo napisana, puna zanimljivosti i dobrih savjeta. Kad god nam je teško, tužno, bolno i neizdrživo, kad zapnemo u ulozi žrtve, sjetimo se da se ne razlikujemo od vučje vrste, a njima je prvo i najvažnije „preživjeti“.
Što znači biti poput vuka? Opet se moram poslužiti citatom iz knjige: „To znači ustanoviti teritorij, pronaći svoj čopor, bivati u svojemu tijelu sa sigurnošću i ponosom, bez obzira na tjelesnu obdarenost i ograničenja, govoriti i djelovati u svoje ime, biti svjesna, budna, služiti se urođenim ženskim moćima intuicije i osjeta, uključiti se u svoj ciklus, naći svoju pripadnost, uzdići se s dostojanstvom, posjedovati što više svijesti.“ Zar ovo zvuči feministički? Mislim da se ni autorica ne bi složila s takvim tvrdnjama. Ona je ženska samo zato jer ju je napisala žena, o ženi i za ženu, ali zar to nužno mora značiti feministički? Da je ovakvu knjigu napisao muškarac (što je ne samo nevjerojatno nego i skoro nemoguće) bi li joj i opet prikačili etiketu feminizma. Pročitajte knjigu!
Još jedna eurovizija je iza nas...........bilo je više toga za gledanje, nego za slušanje (čast vrlo rijetkim iznimkama). Možda bih večerašnji Eurosong, tu paradu nabildanih, plasticifiranih, našminkanih i na sve druge načine modeliranih tijela, gledala sasvim drugim očima da popodne nisam pogledala dramatičan i šokantan dokumentarac o „nerođenim ženama“ u „reporterima svijeta“.
Mjesto radnje: Indija, Pakistan Kina. Biti žena je prokletstvo. Ultrazvuk je krivac (??????) za svu pobačenu žensku djecu, jer ona nisu poželjna, rođenje muškića se slavi bučno, uz raskošne gozbe.........????????????? Ako se i dogodi da se potkrade rođenje ženskog djeteta, nastoji ga se što prije ukloniti (ubiti) i to nitko ne smatra čedomorstvom. Ako nekim čudom to dijete odraste i postane žena, morat će ubijati svoje kćeri, zbog toga da osigura svoj opstanak. Muškarac čija žena rodi žensko dijete, može odmah dovesti drugu ženu da mu rodi muško.....ako ni s njom nema sreće.........dovodi novu........,pa opet novu....., pa opet........ i tako unedogled ( ni na pamet mu ne pada da bi on mogao biti odgovoran za spol svoje djece – ie žene su neispravne).
Na drugoj strani gomila kineskih muškaraca već plaćaju cijenu tom nakaznom pogledu na svijet. Gledaju jedni druge i samo na televiziji gledaju kako izgleda žena, vjerojatno nikada neće naći partnericu jer je ta nakazna demografija uzela danak u ženama, tamo su one već deficitaran spol.................???????????????????
Zakoni su nemoćni i neučinkoviti, jer je pritisak obitelji i šire okoline prevelik. Probuditi žensku moć, moć roditeljice i čuvarice života, samo to može pomoći.
PROČITAJTE KNJIGU!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
bglavac
edin.kecanovic
