12

ŽENA U CRKVI

Don Juan i ja sjedjeli smo u tišini. Ponestalo mi je pita- nja, a činilo se da mi je i sam don Juan rekao sve što je bilo bitno. Nije moglo biti više od sedam sati, ali

je trg bio neobično pust. Bila je to vruća noć. Večerima u tom gradu ljudi bi se kretali trgom sve do deset ili jedanaest sati.

Trebao mi je trenutak da shvatim što mi se događa. Moje je vrijeme prijateljevanja s don Juanom bilo na izmaku. On i njegova generacija spremali su se ispuniti san svih vračeva na- puštanjem ovoga svijeta i prodiranjem u  nezamislive  oblasti. Na temelju mojeg ograničenog uspjeha  u  sanjanju,  vjerovao sam da njihove zamisli nisu bile samo pusta obmana, već pos- ve razborite, iako i posve suprotne razumu. Tragali su za opa- žanjem nepoznatog i u tome uspjeli.

Don je bio u pravu tvrdeći da sustavnim pomicanjem spoj- ne točke sanjač oslobađa opažanje uvećavajući dimenzije ono- ga što se može zapaziti. Za sanjače njegove generacije sanja- nje nije samo otvorilo vrata drugih svjetova opažanja, već ih je i pripremilo za prodiranje u druge svjetove u potpunoj svjesnosti. Sanjanje je za njih postalo neizrecivo i besprimjer- no, neusporedivo s ičime drugime, nešto čija su se priroda i domet mogli samo slutiti: kao što je don Juan rekao - sanja- nje je ulaz u svjetlost i tamu svemira.

Postojala je samo jedna stvar koja im je stajala na putu: moj susret s prkosnikom smrti. Žalio sam što me don Juan nije

uputio bolje kako bih se bolje mogao i pripremiti. Ali, on je bio nagual koji je učinio sve što je imalo važnosti u tom trenutku, izbjegavajući  bilo  kakva  suvišna  upozorenja.

Za trenutak se činilo da se sve glatko odvija dok sam s don Juanom sjedio u parku, čekajući kako će se stvari dalje razvi- jati. Idućeg sam trenutka iznova osjetio slabost i u tren oka zatekao sam se u najcrnjem očajanju. Razmišljao sam o svojoj sigurnosti, svojim ciljevima i nadama i svojim brigama u ovom svijetu. Kada bih svoju zabrinutost valjano ispitao,  ispostavilo bi se da je stvarna briga bila usmjerena na tri pratioca u don Juanovom svijetu. Niti to me, međutim, nije stvarno brinulo. Don Juan ih je podučio da budu ona vrsta vračeva koji uvijek znaju što valja učiniti i, što je najvažnije, pripremio ih je da znaju što valja poduzeti s onime što znaju.

Sve sam takve brige otklonio, te ostao prepušten samo brigama o samome sebi. Prepustio sam im se bez imalo stida. Posljednja je moja briga bila pomisao na umiranje u rukama prkosnika smrti. Obuzeo me je takav strah da sam osjetio mučninu u želucu. Htio sam se ispričati, ali se don Juan samo nasmijao.

»Nisi nimalo jedinstven po svojem strahu«, reče. »Kada se ja susretnem s prkosnikom smrti, uvijek se pomokrim od stra- ha. Vjeruj mi.«

Čekao sam u tišini vrlo dug i napregnut trenutak. »Jesi li spreman?«, upitao je. Odvratih da jesam. Ustajući, samo je re- kao, »Krenimo i otkrijmo što se krije na prvoj liniji bojišnice.« Krenuli smo nazad u crkvu. Svega čega se uz najveći na-

por mogu prisjetiti bila je činjenica da me je don Juan cijelim

putem doslovce vukao za sobom. Ne sjećam se kako smo dos- pjeli do crkve ni kako smo u nju ušli. Sljedeće čega se sjećam bilo je klečanje na dugom drvenom podu uz ženu koju sam netom ranije vidio. Smiješila mi se. Ogledao sam se u potpu- nom očajanju, nastojeći ugledati don Juana, ali nije ga bilo nigdje na vidiku. Odletio bih u zrak nalik ispuhnutom balonu da me žena nije uhvatila za ruku.

»Zašto se toliko bojiš ovakve malene jadnice kakva sam ja?«, upitala me žena na engleskom.

Ostao sam skamenjen na mjestu na kojem sam klečao. Njezin me je glas posvema obuzeo. Ne mogu točno opisati če- mu je nalikovao, ali je svakako zvučao kao glas iz najskriveni- jih dubina mojeg pamćenja. Činilo se kao da taj glas oduvijek znam.

Klečao sam posve nepokretan, obuzet tim glasom. Upitala me je nešto na engleskom, ali nisam bio u stanju razumjeti što je to bilo. S razumijevanjem se nasmijala, »Sve je u redu«, šap- nula je na španjolskom. Klečala je uz moju desnu stranu. »Ra- zumijem istinski strah. S njime živim sve vrijeme.«

Htio sam joj odgovoriti kada začuh izaslanikov glas. »To je glas Hermelinde, tvoje dojilje«, rekao je. Jedino što sam o Hermelindi znao bila je priča da je nesretnim slučajem pogi- nula kada je na nju naletio kamion. Ženin je glas u meni pobu- dio skrivena i duboko zapretena sjećanja koja su me zaprepas- tila.  Preplavila me je trenutna smrtna tjeskoba.

»Ja sam tvoja dojilja!«, rekla je žena blagim glasom. »Kako je to neobično! Želiš li moje grudi?« Grčevit je smijeh obuzeo njezino  tijelo.

Grčevito sam se trudio zadržati svoj mir, iako sam znao da mi čvrsto tlo brzo izmiče ispod nogu i svakog sam se trenutka mogao  onesvijestiti.

»Ne obraćaj pažnju na moje zadirkivanje«, rekla je žena dubokim glasom. »Istina je da mi se zaista sviđaš. Prštiš ener- gijom. Dobro ćemo se slagati.«

Dva starija muškarca klekla su ispred nas. Jedan se od njih znatiželjno okrenuo prema nama. Nije na njega obratila pažnju, te mi je nastavila šaputati u uho.

»Držat ću te za ruku«, pozivala me. Njezin je poziv naliko- vao zapovijesti. Pružio sam joj ruku, ne mogavši učiniti ništa drugo. »Hvala ti. Hvala ti na povjerenju«, prošaputala je.

Zvuk njezina glasa posve me izluđivao. Njegov je odzvuk bio tako zamaman, tako ženski. Ni u kojem slučaju ne bih ga mogao smatrati muškim glasom koji se pretvarao da je ženski. Bio je to blag glas koji nije dopirao iz grla niti je imao odzvuk hrapavosti. Nalikovao je polaganom koračanju pijeskom bosih nogu.

Uložio sam ogroman napor kako bih raskinuo nevidiljivu koprenu energije koja me je obuhvaćala. Bio sam uvjeren da sam uspio. Ustao sam, spreman na odlazak, i zasigurno bih i otišao da žena nije ustala i prošaputala u moje uho, »Nemoj bježati. Ima toliko toga što ti želim reći.«

Istog sam trenutka sjeo, zadržan znatiželjom. Na sasvim neobjašnjiv način sva je moja tjeskobnost iščezla, a s njome i strah. Bio sam dovoljno priseban da upitam ženu, »Jesi li zai- sta žena?«

Nasmijala se blago, poput djevojke. Potom je izrekla nešto što mi se doimalo vrlo zakučastim, »Ako se usuđuješ pomisli- ti da bih se preobrazila u nasilnog muškarca i nanijela ti zlo, grdno se varaš«, rekla je, sve više naglašavajući svoj neobični, hipnotički glas. »Ti si moj dobročinitelj. Ja sam tvoj sluga, jer sam bila sluga i svim prethodnim nagualima.«

Sakupivši svu energiju, stao sam joj govoriti izravno umom. »Dobrodošla si u moju energiju«, rekoh joj. »To je moj dar koji ti poklanjam, ali od tebe ne želim nikakvih darova moći. I to zaista mislim.«

»Ne mogu samo tako uzeti tvoju energiju«, prošaptala je.

»Plaćam za ono što dobijem, takav je dogovor. Glupo je što že- liš za ništa dati svoju energiju.«

»Bio sam glupan cijeloga života. Vjeruj mi«, rekoh. »Za- sigurno si mogu priuštiti da ti darujem svoju energiju, u tome nema nikakvih poteškoća. Ako ti je energija potrebna, uzmi je. Meni zauzvrat nisu potrebne suvišne stvari. Nemam ništa i to mi se sviđa.«

»Možda je tako«, rekla je zamišljeno.

Iznenadnim nasilnim tonom upitah je je li pod  svojim

»možda« mislila da bi rado uzela moju energiju ili ne vjeruje da išta posjedujem i da mi se takvo stanje sviđa.

Nasmijala se s ushitom i rekla kako će možda i uzeti moju energiju kada je tako velikodušno darujem, ali za to mora pla- titi. Morala mi je zauzvrat dati nešto iste vrijednosti.

Kada sam začuo kako to govori, postadoh svjestan kako go- vori španjolski s vrlo profinjenim stranim naglaskom. Dodavala

bi dodatni fonem svakom srednjem suglasniku u svakoj riječi. Nikada u životu nisam čuo da netko govori na takav način.

»Tvoj je naglasak zaista izuzetan«, rekoh joj. »Otkuda po- tječe?«

»Iz gotovo cijele vječnosti«, rekla je i uzdahnula.

Stali smo se spajati. Razumio sam zašto je uzdahnula. Bila je na najbližoj točci približavanja vječnosti, dok sam ja bio tre- nutan i prolazan. U tome je bila moja prednost. Prkosnik se smrti našao pritješnjen uza zid, dok ja sam bio slobodan.

Pažljivo sam je promatrao. Činilo se da joj je između tri- deset i pet i četrdeset godina. Bila je tamnoputa Indijanka, vr- lo krhka, ali ipak snažna. Mogao sam jasno vidjeti da joj je ko- ža glatka, a postav tijela snažan i mladalački. Procijenio sam da je visoka pet stopa i šest ili sedam inča. Bila je odjevena u dugu haljinu i crni rubac. U klečećem sam položaju mogao zapaziti i nježna stopala i dijelove snažnih nogu. Struk joj je bio tanak. Imala je velike grudi koje nije mogla, a možda nije ni htjela skrivati ispod nabora odjeće. Kosa joj je bila crna i svezana vrpcom. Nije bila osobito lijepa, ali ni ružna. Crte lica nisu bile izrazite. Imao sam dojam da nikoga ne bi mogla pri- vući izuzevši očima koje su skrivale duge i guste trepavice. Oči su joj bile jasne i spokojna pogleda. Izuzevši don Juanovih oči- ju, nikada nisam vidio bistriji i smireniji pogled.

Njezin me je pogled posvema uspokojio. Oči poput ovih nisu mogle biti zlobne. Osjetio sam povjerenje i optimizam, kao i čudnu slutnju da je poznajem cijelog svog života. Bio sam, međutim, bolno svjestan i svoje čuvstvene nepostojanos- ti. Oduvijek sam se tako osjećao u don Juanovom svijetu, kao da sam izložen svakom povjetarcu koji bi me mogao pokole- bati. Trenutke potpunog povjerenja doživio bih vrlo kratko- trajno i takva su osjećanja ubrzo bila zamijenjena sumnjama i nepovjerenjem. Ni ovaj se događaj po tome nije nimalo razli- kovao. Mojim je sumnjičavim umom ubrzo proletjela pomisao kako potpadam pod utjecaj ove neobične žene.

»Kasno si naučila španjolski, zar ne?«, upitao sam kako bih razagnao vlastite misli i kako bih izbjegao mogućnost da ih nasluti.

»Tek jučer«, nasmijala se, a njezin se smijeh začuo kristal- nom bistrinom pod niskom kratkih, neobično bijelih zubi koji su blistali poput bisera.

Ljudi su se okretali u našem pravcu. Pognuo sam glavu kao u zanijetoj molitvi. Žena mi se primakla.

»Postoji li kakvo mjesto na kojem bismo mogli razgovara- ti?, upitao sam.

»Razgovaramo ovdje«, odvratila je. »Ovdje sam razgova- rala sa svim nagualima tvoje generacije. Ako budeš  šaptao, nitko neće znati da razgovaramo.«

Umirao sam od želje da saznam koliko joj je godina. Iz- bavilo me je duboko zapreteno prisjećanje. Sjetio sam se pri- jatelja koji je godinama pokušavao saznati koliko mi je godi- na. Nije mi se sviđalo njegovo ustrajno propitkivanje, a sada sam se sam zatekao kako se vladam na isti način. Istog sam trenutka odbacio tu pomisao.

Poželio sam povjeriti o čemu razmišljam kako bih nastavio razgovor. Činilo se da zna što mi se vrzma umom. Stisnula mi je ruku prijateljskim dodirom, kao da želi reći da mislimo na isto.

»Namjesto da mi pokloniš dar, možeš li mi odati nešto što bi mi moglo pomoći u mojim nastojanjima?«, upitah je.

Stresla je glavom. »Ne«, prošaptala je. »Sasvim smo razli- čiti. Različitiji no što sam mogla pomisliti.«

Ustala je i popravila nabore haljine. Duboko se naklonila pred glavnim oltarom. Prekrižila se i dala mi znak neka je pra- tim do velikog oltara na lijevoj strani.

Klekli smo pred raspelom. Prije no što sam imao vremena izustiti i riječ, progovorila je. »Živim već vrlo, vrlo dugo vrije- me«, rekla je. »Razlog zbog kojeg živim tako dug život činjeni- ca je da vladam pomicanjem i pokretanjem svoje spojne točke. U tvojem se svijetu ne zadržavam dugo. Moram sačuvati ener- giju koju dobivam od  naguala tvoje generacije.«

»Kako je živjeti u drugim svjetovima?«, upitao sam je.

»Nalik je tvojem sanjanju, izuzevši što sam ja vrlo pokret- ljiva. I duže se zadržavam gdje poželim. Upravo kao da ti po- želiš duže se zadržati na nekim od mjesta u svojim snovima.«

»Kada se nalaziš u ovom svijetu, jesi li učvršćena samo u toj oblasti?«

»Ne. Krećem se kuda god poželim.«

»Krećeš li se uvijek kao žena?«

»Žena sam duže nego muškarac. Zaista mi se žensko ob- ličje mnogo više sviđa. Mislim da sam gotovo i zaboravila ka- ko je biti muškarac. Posve sam žena!«

Primila me je za ruku i njome dodirnula svoje krilo. Srce mi je tuklo u grlu. Zaista je bila žena.

»Ne  mogu  samo  tako  uzeti tvoju  energiju«,  rekla je,  mi- jenjajući temu razgovora.  »Moramo sklopiti drugačiji dogovor.« Zapljusnuo me je  drugi val svjetovnog razmišljanja.  Želio  sam je pitati gdje je živjela za svoga boravka u ovom svijetu.

Nisam morao izustiti svoje pitanje kako bih dobio odgovor.

»Mnogo si mlađi od mene«, rekla je, »A već ti je teško ob- jasniti ljudima gdje živiš. Čak ako ih i povedeš svojoj kući ili unajmiš neko mjesto gdje ćeš stanovati, ono nije mjesto na ko- jem živiš.«

»Ima toliko mnoštvo stvari o kojima te želim pitati, ali sve što činim jest da razmišljam o glupostima«, rekoh.

»Ne moraš me ništa pitati«, nastavila je. »Već znaš ono što ja znam. Sve što ti je potrebno dobar je udarac kako bi znao što već otprije znaš. Ja ti zadajem takav udarac.«

Ne samo što sam razmišljao o glupostima, već sam bio i u takvu stanju potpadanja pod njezin utjecaj da sam osjetio ka- ko uistinu sve znam i kako nema nikakve potrebe da i nadalje postavljam pitanja. Uz osmijeh sam joj priznao s kakvom la- koćom utječe na mene.

»Ne potpadaš pod moj utjecaj«, uvjeravala me je nepoko- lebljivo. »Zaista sve znaš jer nisi posvema u drugoj pozornos- ti. Pogledaj oko sebe!«

Za trenutak nisam bio u stanju ni na što usredotočiti po- gled. Osjećao sam se kao da mi je voda u očima. Kada sam na- posljetku usredsredio pogled, znao sam da se dogodilo nešto izvanredno. Crkva je bila posve drugačija, mračnija i drugačije arhitekture. Ustao sam i načinio nekoliko koraka. Zapazio sam

sjedala; nisu bila izrađena od starog drveta, već od tanko sije- čenih dasaka. Bile su to rukom izrađene klupe u velikoj kame- noj građevini. I svjetlost je u crkvi bila drugačija. Bila je žuć- kasta, a njezin je žar obasjavao najmračnije sjenke koje sam ikada vidio. Dopirale su od svijeća na mnogobrojnim oltarima. Divio sam se prosipanju svjetlosti svijeća na ogromnim ka- menim zidovima i ornamentima kolonijalne crkve.

Žena me je netremice promatrala; bistrina je njezinih oči- ju zaista bila izvanredna. Znao sam da sanjam i da me ona vo- di kroz san. Nisam se bojao ni nje ni sna koji sam sanjao.

Krenuo sam dalje od postranog oltara, te iznova po- gledao u pravcu glavnog broda crkve. Ondje je bilo ljudi koji su klečali i molili. Mnoštvo ljudi, neobično niskih i tamno- putih. Mogao sam vidjeti njihove poniknute glave sve do glavnog oltara. Oni koji su se nalazili u mojoj blizini netre- mice su me promatrali očigledno negodujući zbog mog pri- sustva. Nije se mogao začuti nikakav zvuk. Ljudi su se kretali ne odajući glasa.

»Ništa ne čujem«, rekoh ženi, a moj glas odjeknu odbijaju- ći se o zidove crkve kao u praznoj školjci.

Gotovo se sve glave okrenuše prema meni. Žena me povu- če nazad u tamu postranog oltara.

»Čut ćeš ako ne budeš slušao ušima«, rekla je. »Slušaj svo- jom  pozornošću  sanjanja.«

Bila mi je potrebna samo ta uputa. Iznenada sam začuo brujanje mnoštva u molitvi. U istom sam trenutku bio za- glušen bukom koja me je zasipala sa svih strana. Bio je to naj- oštriji zvuk koji sam ikada začuo. Htio sam se povjeriti ženi, ali više nije bila uza mene. Potražio sam je pogledom. Odma- kla je gotovo do izlaznih vratiju. Okrenula se kako bi mi dala znak da je pratim. Sustigao sam je kod trijema. Ulična su svje- tla pogasnula. Jedina je svjetlost bila mjesečina. I pročelje je crkve bilo drugačije; bilo je nedovršeno. Trg se prostirao niže od crkve oko koje nije bilo ni zgrada ni ikakvih građevina. Obasjan mjesečinom prizor je bio zaista vrlo neobičan.

»Kuda idemo?«, upitah je.

»Nikamo«, odvratila je. »Izišli smo kako bismo imali više prostora na volju, više privatnosti za razgovor. Ovdje se može- mo do mile volje napričati.«

Požurivala me je neka sjednem na napuklu vapnenačku izbočinu uz pročelje crkve. »Druga pozornost obiluje skrive- nim blagom koje valja otkriti«, započela je razgovor. »Početni položaj koje zauzima tijelo sanjača od presudne je važnosti. U tome je sva tajna znanja starih vračeva koji pripadaju drevnim vremenima. Promisli o tome.«

Sjela mi je tako blizu da sam mogao osjetiti vrelinu njezi- na tijela. Obgrlila me je jednom rukom i pritisla o grudi. Nje- zino je tijelo odisalo posebnim mirisom; podsjetilo me je na miris drveća. Nije se namirisala; činilo se da cijelo njezino biće zrači posebnim mirisom borove šume. Ni vrelina njezina tijela nije nalikovala toplini mog ili bilo čijeg tijela koje sam pozna- vao. Njezina je toplina bila ravnomjerna i uravnotežena. Umom mi je proletjela misao kako bi njezina toplina mogla bez imalo milosti prožeti svakoga tko joj se približi.

Stala je šaputati u moje lijevo uho. Rekla je kako su darovi koje je poklonila nagualima moje generacije bili u srodstvu s onime što su stari vračevi nazivali položajem blizanaca. Dru- gim riječima, početni položaj koje zauzima sanjačevo tvarno tijelo na početku sanjanja odražava se u položaju u kojem za- država svoje energetsko tijelo tijekom sanjanja kako bi svoju spojnu točku učvrstio na bilo kojem mjestu po svojem izboru. Ova dva položaja čine cjelinu, rekla je, a starim je vračevima bilo potrebno tisuću godina kako bi otkrili savršeni odnos iz- među ova dva položaja. Rekla je uz smijeh kako današnji vra- čevi nikada neće imati na raspolaganju toliko vremena, te ka- ko su muškarci i žene moje generacije zaista sretni što im ona poklanja svoje darove. Njezin je smijeh odzvanjao kristalno jasnim zvukom.

Nisam posve razumio njezino objašnjenje položaja bliza- naca. Rekao sam joj kako ne želim provoditi njezino znanje u djelo, već o njemu znati samo kao o intelektualnoj moguć- nosti.

»Što ustvari želiš znati?«, upitala me je blago.

»Objasni mi što želiš reći položajem blizanaca i početnim položajem koje zauzima sanjačevo tijelo u početku sanjanja«, rekoh joj.

»Kako liježeš da bi započeo sanjanje?«, upitala me je.

»U bilo kojem položaju. Nema nikakvog modela po kojem bih postupao. Don Juan me nikada na to nije upozoravao.«

»Ja te upozoravam«, rekla je i ustala.

Promijenila je mjesto na kojem je sjedila. Sjela je na moju desnu stranu, te stala šaptati u moje desno uho. U skladu s onime što sama zna, položaj smještanja tijela od presudne je važnosti, što se može iskušati vrlo pomnjivom, ali i ujedno i vrlo jednostavnom vježbom.

»Započni sanjanje liježući na desnu stranu s pomalo sk- vrčenim koljenima«, rekla je. »Valja zadržati taj položaj tijela i u njemu zaspati. U sanjanju se vježba sastoji u lijeganju u tom položaju i ponovnom uranjanju u san na istom mjestu.«

»Čemu to služi?«, upitao sam.

»Zadržava spojnu točku na jednom mjestu u trenutku na kojem se zadrži tijekom uranjanja u san.«

»Kakvi su ishodi takve vježbe?«

»Potpuno opažanje. Sigurna sam da ti je tvoj učitelj već re- kao da je moj dar dar potpunog opažanja.«

»Da. Ali nisam siguran da mi je posve jasno što je ustvari potpuno opažanje«, lagao sam.

Nije obratila pažnju na ono što sam rekao, te nastavila ka- zivati kako su četiri mogućnosti ove vježbe u uranjanju u san lijeganjem na desnu stranu, na lijevu stranu, na leđa ili na trbuh. Tijekom sanjanja vježba se sastojala u sanjanju da se uranja u san po drugi puta u istom položaju koje je tijelo zau- zimalo kada je sanjanje započelo. Obećala mi je izvanredne is- hode ove vježbe koji se ne daju ni predskazati.

Iznenada je  promijenila  temu  razgovora  i  upitala  me,

»Kakav dar želiš da ti poklonim?«

»Nikakav dar ne želim za sebe. Već sam ti to rekao.«

»Ustrajavam da ti nešto darujem. Moram ti ponuditi dar i ti ga moraš prihvatiti. Takav je naš dogovor.«

»Naš je dogovor da ti damo potrebnu energiju. Uzmi je, dakle. To je moj dar koji ti poklanjam.«

Činilo se da je žena utunola u misli. Ja sam uporno ponav- ljao kako nemam ništa protiv da uzme moju energiju. Čak sam joj rekao da mi se neobično sviđa, što sam zaista i mislio. Bilo je nečeg neobično sjetnog i istodobno nevjerojatno privlačnog u njoj.

»Vratimo se u crkvu«, promrmljala je.

»Ako mi zaista želiš nešto darovati«, rekoh, »povedi me na šetnju ovim gradom pod mjesečinom.«

Potvrdno je kimnula glavom. »Pod uvjetom da ne progo- voriš ni riječi«, rekla je.

»Zašto ne?«, upitao sam iako sam znao odgovor.

»Zato što sanjamo«, odvratila je. »Povest ću te dublje u san.«

Objasnila je da imam dovoljno energije za razmišljanje i razgovor sve dok se zadržavamo u crkvi, ali  izvan  granica crkve vladaju  posve  drugačiji odnosi.

»Zašto«, upitah je goreći od želje da saznam razlog.

Vrlo ozbiljnim tonom, koji je u meni pobudio navalu stra- ha, odgovorila je, »Jer ne postoji ništa izvan tih granica. Ovo je san. Nalaziš se pred  četvrtim  vratima  sanjanja,  sanjajući moj san.«

Rekla mi je kako se njezino umijeće sastoji u projiciranju njezine namjere, te sve što oko sebe vidim nije ništa drugo do- li njezina namjera. Šapatom je rekla kako su crkva i grad isho- di njezine namjere; ne postoje, ali ipak i postoje. Gledajući me ravno u oči dodala je kako je u tome jedna od tajni namjerava- nja u drugoj pozornosti i položaju blizanaca sanjanja. Može se postići, ali se ne može objasniti ni shvatiti.

Potom mi je rekla kako potječe iz generacije vračeva koji su se umjeli kretati u drugoj pozornosti projicirajući svoje namjere.  Vračevi  su  njezine  generacije  uvježbavali  umijeće

projiciranja svojih misli u sanjanju kako bi postigli istinsku reprodukciju bilo kojeg predmeta ili strukture, krajobraza ili prizora po svojoj želji.

Vračevi su njezine generacije započinjali pomnjivim pro- matranjem nekog jednostavnog predmeta i zapamćivanjem svake njegove pojedinosti. Potom bi sklopili oči i zorno predo- čili predmet, ispravili svoje predočavanje u odnosu na stvarni predmet sve dok ga ne bi jasno vidjeli u njegovoj cjelini, a sve to zatvorenih očiju.

Iduća je  stvar u  razvijanju prizora bilo sanjanje predmeta i stvaranje u snu, sa stajališta vlastitog opažanja, potpune ma- terijalizacije predmeta. Ovakav je čin, rekla je žena, bio prvi korak koji je vodio potpunom opažanju.

Polazeći od jednostavnog predmeta, ovi su vračevi pro- sljeđivali sve do vrlo složenih pojedinosti. Njihov je krajnji cilj bio posve zorno predočiti cjelokupni svijet, te potom sanjati taj svijet i na taj način iznova stvoriti posve vjerodostojnu ob- last u kojoj bi mogli postojati.

»Kada je svaki od vračeva moje generacije bio u stanju to učiniti«, nastavila je žena, »s lakoćom su svakoga mogli nave- sti na putovanje u svoju namjeru, u svoj san. To je ono što sa- da činim s tobom i što sam činila sa svim nagualima tvoje generacije.«

Žena se nasmijala. »Bolje ti je da u to vjeruješ«, rekla je kao da je posumnjala da ne vjerujem. »Cijeli su naraštaji iščez- li sanjajući na takav način. To je razlog zbog kojeg sam ti rekla da je ova crkva i ovaj grad jedna od tajni namjeravanja u dru- goj pozornosti.«

»Rekla si da su cijeli naraštaji iščezli na takav način. Kako je to bilo moguće?«, upitao sam.

»Zorno su predočili i  potom iznova  stvorili isti prizor tijekom sanjanja«, odvratila je. »Sam nikada nisi ništa zorno predočio, stoga je za tebe vrlo opasno prodrijeti u moj san.«

Upozorila me je na opasnost prolaženja četvrtih vratiju i putovanja na mjesta koja postoje samo u nečijoj namjeri jer je svaka pojedinost u takvom snu posve osobne prirode.

»Želiš li još uvijek krenuti sa mnom?«, upitala je.  Potvrdio sam. Potom mi je rekla nekoliko pojedinosti o po-

ložaju  blizanaca.  Suština je  njezina  objašnjenja  ukazivala  na

činjenicu, na primjer, da je sanjanje o mojem rodnom gradu i sve što sam u tom snu usnio započelo u položaju lijeganja na desnu stranu, te sam u tom gradu s lakoćom mogao i ostati da sam se zadržao u tom položaju tijekom sna i sna o tome da uranjam u san. Drugi san ne samo što bi nužno morao biti san o mojem rodnom gradu, već bi bio i najodređeniji san koji bi se mogao zamisliti.

Priznala je kako sam tijekom svojih vježbi sanjanja snivao bezbrojne snove vrlo velike određenosti, ali me je pritom i uvjeravala kako je svaki od njih ipak bio ishod sretnog slučaja, a ne stvarne namjere. Jedini je  način posvemašnjeg nadzora nad  snovima korištenje  postupka položaja blizanaca.

»Nemoj me pitati zašto«, dodala je. »To se jednostavno do- gađa, kao i sve drugo.«

Navela me je da ustanem, te još jednom upozorila neka ne govorim i neka se ne udaljavam od nje. Uzela me je nježno za ruku kao da sam dijete, te povela prema skupini kuća koja se mračno ocrtavala. Nalazili smo se na popločanoj ulici. Velike riječne stijene bile su napola ukopane u zemlju.  Nevjerojatni je pritisak izatkao i nevjerojatne površine toga stijenja. Činilo se kao da ocrti stijenja prate poteze zemlje izravnavajući se sa njima.

Kuće su bile velike, isprane bijele boje, prašnjave i ravnih krovova. Bilo je i ljudi što su u tišini prolazili ulicom. Tamne prilike u kućama odavale su dojam neobičnih i pomalo zastra- šujućih susjeda koji su iza vratiju  promicali nalik duhovima. Mogao sam vidjeti i planine zaravnjenih vrhunaca uokolo grada.

Suprotno onome što se uvijek događalo tijekom mog sa- njanja, moji su mentalni procesi ostali nenarušeni. Moje misli nisu bile razagnane snagom dojmljivosti pojedinosti sna. Raz- mišljanje me je naposljetku navelo na pomisao da se nalazimo u sanjačkoj verziji grada u kojem je živio don Juan, ali u neko

drugo vrijeme. Znatiželja me je izjedala. Zaista sam se s prkos- nikom smrti zatekao u njezinu snu. Ali, je li to zaista bio san? Sama je ustvrdila da je zaista riječ o snu. Poželio sam sve pro- matrati, biti izoštreno pomnjiv na svaku pojedinost. Želio sam sve iskušati vidjevši energiju. Posramio sam se, ali sam u tom trenutku osjetio kako mi žena steže prste kao znak da se sa mnom slaže.

Osjećajući stid što me je preplavljivao, bez  razmišljanja sam izviknuo svoju namjeru da vidim. Tijekom vježbi sanjanja, uvijek sam koristio izraz, »Želim vidjeti energiju«. Ponekad bih je bio primoran neprestance ponavljati kako bih polučio rezul- tate. Ovoga puta, u ženinom sanjačkom gradu, u trenutku ka- da sam stao ponavljati izraz na uobičajeni način, žena se stala grčevito smijati. Njezin je smijeh  nalikovao  don  Juanovom: bio je to dubok smijeh što je nadirao iz trbuha.

»Što je smiješno?«, upitah je, ponešto uspokojen njezinim vladanjem.

»Juanu Matusu ne sviđaju se stari vračevi, a ja ponajma- nje«, rekla je žena između dva napada smijeha. »Sve što mo- ramo učiniti kako bismo vidjeli u svojim snovima, jest da up- remo malim prstom u pojedinost koju želimo vidjeti. Tvoje ur- lanje u mojem snu način je na koji mi Juan Matus odašilje svo- je poruke. Moraš priznati da je to zaista mudro«. Zastala je za trenutak, a potom rekla tonom otkrivenja, »Dakako, urlikati poput magarca također urađa plodovima.«

Vračevska duhovitost zbunjivala me je preko svake grani- ce. Smijala se takvim grohotom da se činilo da neće moći na- staviti hodati. Osjećao sam se glupo. Kada se konačno umiri- la, a ja iznova stekao svoj duševni mir, ljubazno mi je rekla ka- ko mogu uperiti prst na bilo koju pojedinost u snu koju pože- lim, uključujući i nju samu.

Mali prst lijeve ruke uperio sam u kuću. U toj kući nije bilo energije, već je nalikovala bilo kojoj drugoj pojedinosti obič- nog sna. Na sve oko sebe uperio bih prst s istim ishodom.

»Uperi prst u mene«, požurivala me je. »Moraš shvatiti da je riječ o metodi koju sanjači slijede kako bi vidjeli.«

Bila je posve u pravu. Bila je to učinkovita metoda. Istoga trenutka kada sam uperio prst u nju, preobrazila se u kuglicu energije. Vrlo osobitu kuglicu energije, mogu uz to dodati. Nje- zin je energetski oblik bio upravo onakav kakvim mi ga je don Juan opisao: nalikovao je ogromnoj morskoj školjci koja se u unutrašnjosti uvila oko sebe same cijelom svojom dužinom.

»Ja sam jedino biće koje u ovom snu zrači energiju«, rekla je. »Najbolje što možeš učiniti jest da sve promatraš bez raz- like.«

U tom sam se trenutku prvi puta osjetio pogođenim don Juanovim podrugivanjem i šalama koje je izvodio na moj ra- čun. Zaista me je podučavao neka uzvikujem u snu svoje na- mjere kako bih u snu prkosnika smrti također mogao izvikiva- ti. To mi se upućivanje učinilo toliko smiješnim da je iz mene nagrnuo smijeh u valovima što se nikako nisu zaustavljali.

»Nastavimo šetati«, rekla je žena blago kada sam se kona- čno prestao smijati.

Postojale su samo dvije ulice koje su se ukrštale; svaka je od njih imala tri niza kuća. Prošetali smo cijelom dužinom obiju ulica ne jednom, već četiri puta. Promatrao sam do- slovce sve i svojom pozornošću u sanjanju osluškivao bilo ka- kav zvuk. Bilo ih je vrlo malo, tek su psi lajali u daljini ili bi ljudi šaptali u prolazu.

Lajanje pasa pobudilo je u meni nepoznatu i duboko za- pretenu žudnju. Morao sam zastati. Potražio sam olakšanje os- lanjajući se ramenima o zid. Dodir je sa zidom bio zaista za- prepašćujući ne samo zato što je zid bio neobičan, već zato što je to bio posve čvrst zid o kakve sam se uvijek oslanjao. Njego- vu sam čvrstoću mogao osjetiti slobodnom rukom. Prevukao sam prstima njegovom grubom površinom. Bio je to zaista zid!

Začuđujuća stvarnost prekinula je svako žuđenje što sam ga osjećao, te sam sa zanimanjem iznova stao promatrati sve što sam mogao zapaziti. Tragao sam za pojedinostima koje su mogle biti u nekakvom odnosu s gradom iz moje sadašnjosti. Bez obzira s koliko namjere promatrao, nisam imao nikakvog uspjeha. Postojao je trg u tom gradu, ali se nalazio ispred crkve, okrenut prema njezinu trijemu.

Pod mjesečinom planine uokolo grada bile su jasno vid- ljive i gotovo posve prepoznatljive. Pokušavao sam se orijenti- rati, promatrajući mjesec i zvijezde kao da su u stvarnosti sva- kidašnjeg života. Visoko na nebu sjajio je blijed mjesec, vjero- jatno dan nakon punog. Po svoj je prilici bilo između osam i devet sati uvečer. Na desnoj strani od mjeseca mogao se jasno vidjeti Orion; njegove dvije glavne zvijezde, Betelgeuse i Rigel nalazile su se na usporednici s mjesecom. Procijenio sam da je rani prosinac. Vrijeme iz kojeg sam došao bio je svibanj. U svibnju se Orion nigdje ne može zapaziti na nebu. Promatrao sam mjesec koliko sam dugo mogao. Ništa se nije micalo. Bio je to zaista mjesec, koliko sam to bio u stanju ustanoviti. Vre- menska me je udaljenost zaista uznemirila.

Kada sam stao iznova ispitivati obzorje, pomislio sam na trenutak da sam u stanju uočiti zaobljeni vrh nalik zvonu don Juanove kuće. Pokušao sam točnije odrediti na kojem bi se mjestu njegova kuća mogla nalaziti. Za trenutak sam pomislio da sam je pronašao. Obuzelo me je takvo uzbuđenje da sam is- trgnuo ruku iz ženina zagrljaja. Istog me je trena obuzela uža- sna uznemirenost. Znao sam da se moram vratiti u crkvu jer bih u suprotnom zasigurno pao na mjestu mrtav. Okrenuh se i spazih crkvu. Žena me je brzo uhvatila za ruku i stala voditi.

Kada smo konačno stigli do crkve trčećim korakom, posta- doh svjestan da se grad u tom snu nalazio iza crkve. Da sam to imao u vidu, mogao bih se bolje orijentirati. Ponestalo mi je, međutim, pozornosti sanjanja. Usredotočio sam se na sve arhitektonske i ornamentalne pojedinosti na stražnjem dijelu crkve. Taj dio zgrade nikada nisam vidio u svakidašnjem živo- tu, te pomislih kako bih ova zapažena obilježja mogao s lako- ćom zapamtiti. Kasnije bih ih mogao i usporediti s pojedinos- tima stvarne crkve.

Bio je to plan koji sam smislio u djeliću sekunde. Nešto je u meni,  međutim,  stalo odvagivati vrijednost plana.  Tijekom sveg  svojeg  naukovanja,  osjećao  sam  strastvenu  potrebu  za objektivnošću koja bi me uvijek iznova nagnala da sve ispitu- jem i propitujem u don Juanovom svijetu. Pa ipak, ovo odvagi- vanje nije bilo procjenjivanje važnosti na koje sam bio naučen,

već potreba za objektivnošću koja bi me mogla zaštititi u tre- nucima nasilnijeg nemira i zbrke misli; kada je kucnuo čas da zaista odvagnem vjerodostojnost onoga što sam zapazio, nika- da to nisam bio u stanju u cijelosti provesti.

U crkvi smo žena i ja klekli ispred malenog oltara na lije- voj strani gdje smo se nalazili netom ranije, te sam se već na- rednog trenutka probudio u dobro osvijetljenoj crkvi mog sva- kidašnjeg  svijeta.

Žena se prekrstila i ustala. Ponovih pokret bez razmišlja- nja. Uzela me je pod ruku i stala koračati prema vratima.

»Čekaj, čekaj«, rekao sam i bio zaista iznenađen što sam u stanju govoriti. Nisam mogao jasno misliti, ali sam joj ipak htio postaviti vrlo važno pitanje. Htio sam znati kako bilo tko može imati dovoljno energije kako bi zorno predočio svaku pojedinost cijelog jednog grada.

Smiješeći se, žena odgovori na moje nepostavljeno pita- nje; rekla je kako joj zorno predočavanje vrlo dobro uspijeva jer je nakon cijelog životnog vijeka takvog predočavanja pred sobom imala još mnogo, mnogo cijelih života kako bi usavršila tu sposobnost. Dodala je kako su grad koji sam posjetio i crkva u kojoj smo razgovarali bili samo primjeri njezinih nedavnih zornih predočavanja. Crkva je bila ona ista u kojoj je Sebas- tian bio crkvenjak. Žena je preuzela zadatak da zapamti sva- ku pojedinost svakog kutka te crkve i toga grada kako bi mo- gla uopće i preživjeti.

Završila je svoj govor vrlo uznemirujućom pomisli, »Budu- ći da prilično mnogo znaš o tom gradu, iako ga nikada nisi nastojao zorno predočiti«, rekla je, »sada mi pomažeš da ga namjeravam. Kladim se da mi nećeš povjerovati kada ti kažem kako grad koji si promatrao u stvarnosti ne postoji, ne postoji izvan tvoje ili moje namjere.«

Zagledala se u mene i nasmijala na užas koji me je obu- zimao jer sam upravo shvatio smisao onoga o čemu je govo- rila.  »Sanjamo li još uvijek?«, upitah je zapanjen.

»Sanjamo«, odvratila je. »Ovo je sanjanje, međutim, mnogo stvarnije od ostalih jer mi ti pomažeš. Ne mogu ti to objasniti

izuzevši da jednostavno ustvrdim da se to zaista događa, po- put svega ostalog.« Pokazivala je prstom na sve oko sebe. »Ne postoji način da se kaže na koji se način to događa, ali se stvarno događa. Zapamti što smo ti rekli: to je tajna namjera- vanja u drugoj pozornosti.«

Nježno me je privukla sebi. »Krenimo na trg ovog sna«, re- kla je. »Možda bih se ipak morala malo dotjerati kako bih ti bila draža.«

S nevjericom sam je promatrao dok je mijenjala svoje ob- ličje. Činila je to vrlo jednostavnim, uobičajenim pokretima. Skinula je dugu haljinu, otkrivajući donju suknju koju je ispod nje nosila. Potom je uredila svoju dugu kosu i presvukla cipe- le. Doimala se poput tipične meksičke žene srednjeg sloja po- rijeklom iz grada koja se zatekla u posjetu.

Uhvatila me je za ruku dražesnom kretnjom i povela pre- ma trgu.

»Što se dogodilo s tvojim jezikom?«, rekla je  na engles- kom. »Je li ga mačka pojela?«

Bio sam posve obuzet nezamislivom mogućnošću da sam još uvijek u snu; štoviše, stao sam vjerovati kako se nikada ne- ću moći probuditi, samo ako je moja pretpostavka ispravna.

Nehajnim tonom, koji nisam mogao prepoznati, rekoh,

»Sve dosada nisam shvaćao da mi se  obraćaš  na engleskom. Gdje si ga naučila?«

»U svijetu izvan ovog. Govorim mnogo jezika«. Zastala je i promatrala me. »Imam vremena napretek da ih naučim. Bu- dući da ćemo mnogo vremena provoditi zajedno, jednom ću te naučiti i svoj jezik.« Nasmijala se, bez sumnje ugledavši moj izraz očajanja.

Zastao sam. »Provest ćemo vrijeme zajedno?«, upitao sam, ne skrivajući svoja osjećanja.

»Dakako«, s ushitom je odvratila. »Vrlo ćeš mi darežljivo dati svoju energiju i to bez ičega zauzvrat. Sam si to rekao, zar ne?«

Bio  sam prestravljen.

»U čemu je problem?«, upitala je žena, sada govoreći špa- njolski. »Nemoj mi reći da žališ što si donio takvu odluku. Mi smo vračevi. Prekasno je da se predomisliš. Ne bojiš se, zar ne?«

Iznova sam bio više nego prestravljen. Da sam tada morao reći razlog zbog kojeg se toliko bojim, ne bih ga znao navesti. Zasigurno se nisam bojao provesti vrijeme s prkosnikom smr- ti u nekom drugom snu, nisam se bojao ni da ću izgubiti ra- zum ili umrijeti. Jesam li se bojao zla?, upitao sam samoga se- be. Pomisao o zlu nije mogla izdržati duže ispitivanje. Kao is- hod svih ovih godina koje sam proveo na putu vraćanja, izvan svake sam sumnje bio uvjeren da u svemiru postoji samo ener- gija; zlo je samo vezanost ljudskog uma koja je uvjetovana srašćivanjem spojne točke na njezinom uobičajenom položaju. Logički gledano, zaista se nisam imao čega bojati. Bio sam svjestan toga, ali znao i da je moja istinska slabost u nedos- tatku pokretljivosti kojom bih mogao učvrstiti svoju spojnu točku na novom položaju na koji bi se pokrenula. Ishod dodi- ra s prkosnikom smrti bilo je premještanje moje spojne točke na neopisivu  udaljenost,  a ja  nisam imao  dovoljno hrabrosti da nastavim s uzdizanjem. Krajnji je ishod bio prazan, lažni osjećaj straha da se možda neću moći probuditi.

»Nema nikakvih poteškoća«, rekao sam. »Nastavimo svoju sanjačku   šetnju.«

Obgrlila me je, te smo u tišini stigli sve do parka. Nije to bila nategnuta šutnja, ali je moj um ipak kružio u nepresta- nom vitlanju krugova. Kako neobično, pomislih; tek sam prije kojeg trenutka šetao s don Juanom od parka prema crkvi, obuzet najužasnijim strahom. Sada šećem nazad od crkve pre- ma parku zajedno s predmetom moga straha i zastrašeniji sam no ikada, ali na drugačiji, zreliji i smrtonosniji način.

Kako bih se oslobodio briga, stadoh promatrati okolinu. Bio je to san, barem sam u to vjerovao, koji se mogao potvrdi- ti ili zanijekati. Upirao sam prstom u kuće, u crkvu, u pločnik na ulici. Upirao sam prstom u ljude, u sve što sam zapazio. Čak sam i zgrabio nekoliko ljudi koje sam, kako se činilo, po- prilično prestrašio. Osjetio sam njihovu masu. Bili su stvarni

kao bilo što drugo što sam smatrao stvarnim, izuzevši činje- nice što nisu zračili energiju. Ništa u tom gradu nije zračilo energiju. Sve se doimalo običnim i stvarnim, pa ipak je to bio san.

Okrenuo sam se prema ženi koja me je pridržavala za ru- ku i upitao je o toj neobičnoj pojavi.

»Sanjamo«, rekla je svojim grlenim glasom i nasmijala se.

»Ali, kako ljudi i stvari oko nas mogu biti toliko stvarni, u tolikoj mjeri trodimenzionalni?«

»To je tajna namjeravanja u drugoj pozornosti!« uzviknu- la je puna strahopoštovanja. »Ovi su ljudi u tolikoj mjeri stvar- ni da čak i misle.«

Bio je to posljednji udarac. Nisam više imao volje išta pi- tati. Želio sam samo napustiti taj san. Jak udarac u ruku osvi- jestio me je istoga trenutka. Stigli smo do trga. Žena je zasta- la i gurala me da sjednem na klupu. Znao sam da sam u ne- volji kada nisam osjetio klupu pod sobom dok sam sjedao. Stao sam se vrtjeti. Pomislih da se uspinjem. Letimice sam ugledao dio parka kao da ga promatram s visine.

»To je to!«, povikao sam. Pomislih da umirem. Uzdižuće kovitlanje pretvorilo se u padanje u posvemašnji mrak.