„Zen" cha-no-yua još je vidljiviji zbog čisto svjetovnog karaktera rituala, bez ikakvih liturgijskih primjesa, kao kod katoličke mise ili pri složenoj ceremoniji Šingon budizma.

Iako gosti izbjegavaju političke, financijske, ili poslovne te­me u razgovoru, ponekad se javlja laka diskusija o filozof­skim pitanjima, mada su najomiljenije one o umjetnosti i prirodi.

Mora se zapamtiti da se u Japanu o tim stvarima govori tako rado i ne-samosvjesno, kao što mi govorimo o sportu ili putovanju, kao i to da njihove rasprave o prirodnim ljepotama nisu izvještačene, kako bi to bile u našoj kul­turi.

Oni se, čak, ne osjećaju ni najmanje krivima zbog pri­znatog „bjekstva" iz takozvane „stvarnosti" posla ili konku­rencije. Bjekstvo od ovih briga isto je tako prirodno i potreb­no kao i san, i oni ne osjećaju ni grižnju savjesti ni neprijatnost što na trenutak pripadaju taoističkom svijetu bezbrižnih pustinjaka što lutaju po planinama kao oblaci nošeni vjetrom, nemajući što raditi osim da obrađuju lijehe s povrćem ili bulje u lelujavu maglu i slušaju vodopad.

Poneki, možda, pronađu tajnu kojom se dva svijeta mogu spojiti, sagledavajući da je „teška stvarnost" ljudskog života isti onaj besciljni rad taoa dok granje leluja naspram neba.

Po Hung Chi-Chengu:

Ako vam um nije preopterećen vjetrovima i valovima, uvijek ćete živjeti u plavim planinama među zelenim drvećem. Ako je vaša prava priroda stvaralačka sila same Prirode, ma gdje pošli, vidjet ćete ribe kako skaču i guske dok lete.

Stil vrtova koji se slaže sa zenom i cha-no-yuom nije, naravno, jedna od onih kitnjastih imitacija pejzaža sa brončanim ždralovima i minijaturnim pagodama. Namjera najboljih japanskih vrtova nije da budu realistične iluzije pejzaža, već da prosto nagovijeste opću atmosferu „planina i voda" na malom prostoru, pa se vrt uređuje tako da izgleda potpomognut, a ne rukovođen, ljudskom rukom.

Zen vrtlar ne nameće se prirodnim oblicima, već pazi da prati „nenamjernu namjeru" samih oblika, mada to zahtjeva najveću pažnju i vještinu.

Zapravo, vrtlar nikada ne prestaje da potkresuje, obrezuje, pljevi i oblikuje biljke, ali on to radi kao da je i sam dio vrta, ne netko tko bi rukovodio njome izvana. On se ne upliće u prirodu, pošto je i sam priroda, i gaji biljke kao da ih ne uzgaja. Prema tome, vrt je, istovre­meno, sasvim vještački i krajnje prirodan.

Duh se najbolje očituje u velikim vrtovima sa pijeskom i stijenjem u Kyotu, a od njih je najpoznatiji vrt u Rioandji. Sastoji se od pet grupa kamenja postavljenih na pravokutniku od izgrabljanog pijeska. Iza je niski kameni zid, a sve je okruženo drvećem.

Vrt podsjeća na divlju plažu, možda morski pejzaž sa stjenovitim otocima, ali njegova nevjerojatna jednostavnost izaziva spokojstvo i jasnoću osjećanja, tako snažnu da se može doživjeti čak i putem fotografije.

Osnovna umjetnost ovih vrtova je bonseki, što bi se moglo nazvati „gajenjem" stijenja. Ona zahtijeva naporna putovanja do morske obale, na planine i rijeke, u potrazi za oblicima kamenja koje su vjetar i voda oblikovali u asimetrične, žive konture. Oni se prevoze do vrta, da bi bili uklopljeni u okolni prostor ili u pijesak, na isti način kao i figure u pozadini Sung slika.

Pošto kamen mora izgledati kao da je oduvijek bio u istom položaju, mora dobiti izgled mahovinom prekrivene starine i, umjesto da se mahovina polaže na kamen, on se ostavlja tokom nekoliko godina, tako da se mahovina uhvati sama od sebe, a kasnije se premjesti u konačni položaj.

Kamenje koje odabira osjetljivo oko bonseki umjetnika uvrštavaju se u najvrednija nacionalna blaga Japana, ali, izuzev kada se premještaju, ljudska ruka ih ne dotiče.

Zen monasi voljeli su, također, da obrađuju vrtove ko­risteći prednost postojeće prirodne sredine — aranžiranjem kamenja i biljaka duž obale potoka, stvarajući neformalnu atmosferu, nagovještavajući planinski kanjon koji dodiruje zgrade manastira.

Uvijek su bili štedljivi i rezervirani u pogle­du upotrebe boje, kao i Sung slikari prije njih, pošto se mase cvijeća različitih boja rijetko nalaze tako u prirodnom stanju. Iako nije simetričan, japanski vrt ima jasan oblik; za razliku od mnogih engleskih i američkih vrtova sa cvijećem, oni ne li­če na mazariju uljanim bojama, a ovo uživanje u oblicima biljaka prenosi se u umjetnost aranžiranja cvijeća po kućama, stavljanjem akcenta na oblik svake grančice i lista, prije nego na gomilu boja.

nastavlja se…