Kada je život prazan, u odnosu na prošlost, i besciljan, u odnosu na budućnost, vakuum se ispunjava sadašnjošću - sveden je na veoma tanku crtu, djelić sekunde u kojem nema vremena da se išta dogodi.

Smisao beskrajno rastegnute sadašnjosti nije nigdje tako jak kao cha-no-yu, umjetnosti čaja.

Doslovno, ovaj izraz znači nešto kao „čaj sa vrućom vodom", a kroz tu umjetnost zen je izvršio ogroman utjecaj na japanski način života, pošto je chajin, „čovjek čaja", sudac za ukus u mnogim pomoćnim umjetnostima koje cha-no-yu obuhvaća -  arhitektura, vrtlarstvo, keramika, obrada metala, lakiranje, i aranžiranje cvijeća (ikebana).

Kako je cha-no-yu postao uobičajen dio obrazovanja mladih žena, postao je predmet "Velikog broja sentimental­nih besmislica — povezan je sa lutkicama u brokatu u sobama obasjanim mjesečinom, koje nervozno pokušavaju da oponašaju lažno uzvišena osjećanja o porculanu i trešnjevom cvijetu; ali je u asketskoj čistoći, recimo, škole Shoshu Sen, umjetnost čaja postala pravi izraz i ne zahtjeva ništa više do čajnik, čaj i vruću vodu. Ako čak ni to nije pri ruci, chado - „put čaja" — može se prakticirati bilo gdje i sa bilo čime, jer to je pravi zen.

Ako je kršćanstvo - vino, islam - kava, budizam je svakako čaj.

Njegov umirujući, razbistrujući i blago gorki okus gotovo je isti kao i kod samog buđenja, a gorčina od­govara dopadljivoj grubosti „prirodne teksture" i „srednjoj stazi" između slatkog i kiselog.

Mnogo prije razvitka cha-no-yua, čaj su koristili monasi kao stimulans za meditaciju i on se, u tom kontekstu, pio u raspoloženju neužurbane svjesnosti, prirodnom za ritualni tip djelatnosti.

Ljeti je osvježavao, a zimi grijao pustinjake-monahe koji su voljeli da zida­ju kolibe od bambusa i trave u planinskim šumama ili pored potoka u klisurama. Potpuno nepomućena praznina i jed­nostavnost taoističkog i zen pustinjaštva uticali su ne samo na stil posebnih kuća za cha-no-yu, već i na stil japanske arhitekture uopće.

Eisai

Samostansku „ceremoniju čaja" uveo je u Japan Eisai i, mada je njegov oblik bio drukčiji od sadašnjeg, cha-no-yu vodi porijeklo od nje, a svjetovnjaci su je, izgleda, usvojili to­kom petnaestog vijeka.

Sen-no-Rikyu

Tada je Sen-no-Rikyu (1518-1591) usavršio ritual, i od njega potiču tri osnovne škole koje sada cvjetaju.

Ceremonijalni čaj nije obično lišće potopljeno u vruću vodu; to je fino isjeckan zeleni čaj, a miješa se sa vrućom vodom bambusovom četkicom, dok ne postane ono što je jedan kineski pisac nazvao „pjena tečnog žada".

Cha-no-yu se najviše cijeni kad je ograničen na malu grupu, ili samo dva druga, a posebno su ga voljeli samuraji u stara vremena - kao što ga danas vole premoreni poslovni ljudi - kao sredstvo za oslobađanje od uskomešanog svijeta.

Idealna kućica za cha-no-yu je mala koliba, odvojena od glavnog prebivališta, u svom vrtu. Koliba je popločana tatamijem, slamnatom rogozinom, oko ognjišta; krov je obično od rižine slame; a zidovi su, kao i u svim japan­skim domovima, od shoji-a, papira učvršćenog letvama od neobrađenog drveta.

U jednom kraju sobe je tokonoma, udubljenje u kojem visi svitak, slika ili kaligrafija, zajedno sa kamenom, cvjetnom grančicom, ili nekim drugim umjetničkim predmetom.

tokonoma

Atmosfera, iako formalna, začuđujuće je opuštena, gost se osjeća slobodnim da govori ili promatra u, tišini, ako tako želi. Domaćin polako priprema vatru od ugljena, dok kutlačom od bambusa sipa vodu u zdepastu posudu od mekog crnog željeza.

Na isti, formalni ali neužurbani način, donosi i ostalu opremu — tanjurić sa nekoliko kolačića, čajnik i kutiju sa čajem, četkicu i veću zdjelu za otpatke.

To­kom tih priprema nastavlja se usputni razgovor, a uskoro, kad voda u čajniku počne vriti, gosti se utišavaju da bi slušali. Nakon izvjesnog vremena, domaćin sipa listiće čaja gostima, jednom po jednom, iz iste posude, zahvaćajući ih komadom bambusa koji je iskrivljen kao žlica, sipajući vodu iz čajnika kutlačom s dugom drškom, a onda miješa četkicom dok ne postane pjena i spušta zdjelu ispred prvog gosta tako da je njen najinteresantniji dio okrenut ka njemu.

Zdjela za cha-no-yu  obično je neodređeno obojena i grubo obrađena, često neglazirana pri osnovi, a sa strane se dopušta da glazura otpadne — izvorna sretna greška koja pruža beskonačne mogućnosti za „kontrolirani slučaj".

Po­sebno se cijene koreanske zdjele za rižu od najjeftinijeg materijala, seljačko posuđe neuglačane teksture, od kojeg su majstori čaja odabrali remek-djela slučajnih oblika.

Kuti­ja za čaj obično je od potamnjelog srebra ili beskrajno tam­no crno lakiranog drveta, iako se ponekad koriste i stare ke­ramičke posude za lijekove — čisto funkcionalni predmeti, a majstori su ih odabrali zbog nepomućene ljepote. Čuvena kutija za čaj razbila se u djeliće jednom, slijepili su je zlatastim ljepilom i cijenili još više zbog slučajne mreže zlatnih niti po površini.

Nakon što se čaj popije, gosti mogu zatražiti da pregle­daju svaki sud koji su koristili, pošto je svaki od njih oda­bran sa najvećom pažnjom i često se iznosi samo za takvu priliku zbog nekog posebnog oblika ili ukrasa, što bi se na­ročito moglo dopasti nekom od gostiju.

Sav pribor za cha-no-yu odabire se u skladu sa kanonima ukusa, o kojima su najsenzibilniji ljudi u Japanu razmišljali vjekovima. Iako je izbor najčešće intuitivan, pažljivo premjeravanje tih predmeta otkriva zanimljive i neočekivane proporcije — djela spon­tane geometrije, tako uočljive kao što je to spiralna školjka nautilusa ili struktura kristala snijega.

Arhitekti, slikari, vrtlari i zanatlije svih vrsta radili su konzultirajući majstore cha-no-yua, kao orkestar sa svojim dirigentom, tako da se zen ukus prenosi na predmete za svakodnevnu upotrebu, a i njih prave isti majstori.

Ovo se, prije svega, odnosi na funkcionalne stvari — kuhinjski pribor, shoji papir, zdjele za juhu, čajnike, podne asure, korpe, boce i tegle, na tkaninu za odjeću i stotinu drugih jednostavnih proizvoda pri čemu Japanci na najbolji.način pokazuju dobar ukus.