Za svaku od navedenih umjetnosti potrebno je vježbati tehniku koja slijedi iste suštinske principe kao i vježba zena. Najbolje objašnjenje koje se, za sad, može naći na zapadu jeste Zen umjetnost gađanja lukom i strijelom od Eugena Herrigela.

To je autorova priča o njegovom osobnom iskustvu dok je bio učenik majstora za japanski luk i strijelu.

Takuan

Ovome treba dodati i spomenuto pismo o zenu i mačevanju (kendo) Takuana, majstora iz sedamnaestog vijeka, a preveo ga je Suzuki u knjizi Zen budizam i njegov utjecaj na japansku kulturu.

Suzuki

Glavni je problem svih ovih disciplina da učenika dove­du do točke od koje on stvarno može krenuti. Herrigel je proveo skoro pet godina pokušavajući iznaći pravi način kako da odapne tetivu, jer je to trebalo izvesti „nenamjerno", na isti način kao što zrelo voće probije koru.

Problem je bio u tome da riješi paradoks, da nepopustljivo vježba a uvijek bez „truda", i da pusti tetivu namjerno a bez namjere. Njegov majstor istovremeno ga je silio da nastavi rad, ali, također, da se prestane truditi; jer, umjetnost se ne može naučiti ukoliko strijela „ne odapne samu sebe", ukoliko tetiva nije odapeta wu-hsin i wu-nien, bez „uma" i bez blokade, „izbora".

Nakon svih tih godina vježbe došao je dan kada se to naprosto dogodilo — kako ili zašto, Herrigel nikada nije shva­tio.

Isto važi i za poduku kako držati četkicu za pisanje ili slikanje. Četkica mora sama crtati. Ovo se ne može dogoditi ako čovjek ne vježba stalno. Ali se ni jedno od ovoga ne može dogoditi ako se čovjek pri tom trudi.

U mačevanju, isto tako, čovjek se ne smije odlučivati za jedan udarac a tek ga onda poku­šati izvesti, jer tada će biti kasno. Odluka i djelovanje moraju biti istovremeni.

Dogen

To je smisao Dogenove prispodobe o cjepanici i pepelu, jer reći da panj ne „postaje" pepeo jest isto što i reći da on nema namjeru da postane pepeo, prije nego što to postane — a onda više nije panj.

Dogen je insistirao na tome da su ta dva stanja „jasno odvojena", a na isti način Herrigelov majstor nije htio da ovaj „pomiješa" dva stanja, natezanje i odapinjanje luka. Podučio ga je da nategne do točke najveće zategnutosti i onda se zaustavi, bez ikakve svrhe, bez ikakve namjere u glavi da uradi nešto sljedeće.

Na isti taj način, po Dogenovom shvaćanju za-zena, čovjek mora da sjedi „prosto da bi sjedio" i ne smije imati nikakvu namjeru da dostigne satori.

Iznenadne vizije prirode koje oblikuju suštinu haikua javljaju se na isti način, jer nikada nisu tu ako ih tražimo. Lažni haiku uvijek izgleda kao djelić života odlomljen voljom i istrgnut iz kozmosa, dok se pravi haiku pojavljuje sam od sebe i sadrži čitav kozmos u sebi.

Umjetnici i zanatlije Dalekog istoka svakako su mjerili, analizirali i klasificirali tehnike majstora do takvog stupnja da se mogu voljnim podražavanjem približiti, „varajući, kad bi to bilo moguće, čak i odabrane".

Prema kvantitativ­nim standardima, djelo koje je na taj način udešeno ne može se razlikovati od svog modela, baš kao što se strijelci i mačevaoci, koji su trenirali po drugim metodama, mogu izjedna­čiti sa samurajima nadahnutim zenom.

Ali, sve dok je zen u pitanju, krajnji rezultati nemaju s njim nikakve veze. Kao što smo mogli vidjeti, zen nema cilj; on je putovanje bez odredišta, nemajući gdje da ode. Putovati znači biti živ, a stići negdje znači biti mrtav, kao što i poslovica kaže: „Lijepo putovati bolje je nego stići."

nastavlja se…