Sabi je, međutim, usamljenost u smislu budističke rav­nodušnosti, gledanje na svijet stvari kao da se dešavaju „sa­me od sebe" u čudnovatoj spontanosti. Sa ovim ide smisao duboke, neograničene tišine koja se spušta sa dugotrajnim padanjem snijega, gutajući sve zvuke u slojevima mekoće.

Pada susnježica;

Neizmjerna, beskrajna

Usamljenost.

Wabi, neočekivano prepoznavanje vjerne „takvoće" veoma običnih stvari, naročito ako je turobnost budućnosti na čas prekinula naše namjere, možda je raspoloženje ove pjesme:

Kapija od šipražja,

A kao brava —

Ovaj puž.

Djetlić

Stalno stoji na istom mjestu:

Dan skončava.

Zimska pustoš;

Po bačvi za kišnicu

Vrapci šetaju.

Aware nije baš žal, nije nostalgija u smislu žudnje za povratkom drage prošlosti. To je eho onoga što je prošlo a bilo je voljeno, kao odjek koji velika katedrala pruža horu, tako da bi bilo siromašnije bez toga.

Niko ne živi na grebenu Fuka;

 Drvena streha je propala;

Samo je još ostao

Jesenji vjetar.

Aware je trenutak krize između promatranja prolazno­sti svijeta s tugom i žaljenjem i njegovog sagledavanja kao samog oblika Velike Praznine.

Potok se skriva

U travi

Odlazeće jeseni.

Lišće pada

Poteže se list na list;

Kiša dobuje po kiši.

Pošto yugen označava neku vrstu tajanstvenosti, najza­gonetnije je za opisivanje i pjesme moraju govoriti u svoje ime.

Tama mora;

Glasovi divljih pataka

Polako blijede

Poljska ševa:

Njen glas ostao je usamljen,

Ne ostavljajući ništa za sobom.

U gustoj magli,

Šta to dovikuju

Između brda i čamca?

Pastrva skače;

Oblaci se kreću

U koritu potoka.

Ili, primjer yugena u Zenrin pjesmama:

Vjetar se stišava, cvjetovi i dalje padaju;

Ptice pjevaju, tišina na planini je sve dublja.

Pošto je zen vježba obuhvaćala stalnu upotrebu ovih ki­neskih stihova skoro sve do kraja petnaestog vijeka, ne treba nas čuditi pojava haikua. Utjecaj je očigledan u ovom ,,naopakom yugen" haiku od Moritakea. Zenrin kaže:

Razbijeno ogledalo neće više odražavati lik; Opali cvijet neće se vratiti na granu.

A Moritake:

Opali cvijet

Da se vrati na granu?

Bio je to leptir.

Kad dovodimo u vezu zen i poeziju neizbježno moramo spomenuti ime monaha Soto zena, pustinjaka Ryokana (1758-1831).

Veoma često ljudi misle o svecu kao o čovjeku čija iskrenost izaziva neprijateljstvo svijeta, ali se Rykan razlikuje zato što je bio svetac koga su svi voljeli — možda za­to što je bio prirodan, baš kao dijete, više nego dobar.

Lako je stvoriti utisak da je ljubav prema prirodi kod Japanaca pretežno sentimentalna, zadržavajući se na onim aspektima koji su „lijepi" i „ljupki" — leptiri, trešnjin cvijet, mjesec ujesen, krizanteme i stari borovi.

Ali je Ryokan pjevao i o buhama, stjenicama, prokišnjavanju i hladnoj kiši.

Kišnih dana

Monah Ryokan

Žali samog sebe.

Njegov pogled na „prirodu" sveobuhvatan je:

Zvuk ribanja

Tiganja mješa se

Sa kreketanjem gatalinki.

 

nastavlja se...