Razvoj haikua u najvećoj mjeri je rad Bashoa (1643-1694), čije se osjećanje zena izražavalo u jednoj vrsti poezije sasvim u duhu wu-hsiha — „ničeg posebnog".

„Da bi napisali haiku, rekao je, „pozovite neko dijete" — jer njegove pjesme imaju istu nadahnutu objektivnost kao i djetetovo izražavanje čuđenja i vraćaju nas doživljaju svijeta iz djetinjstva.

 

Basho

 

Kumi hi, take

Yoki mono miseru

Yukimaroge!

 

Upali vatru;

Pokazat ću ti nešto lijepo —

Veliku grudu od snijega!

 

Basho je pisao svoj haiku u najjednostavnijem obliku ja­panskog, naravno, izbjegavajući književni i „visokoparni" jezik, stvarajući, na taj način, stil koji je običnim ljudima omogućavao da budu pjesnici.

 

Njegov suvremenik, Bankei, učinio je to isto za zen, jer, kao što je jedna od Ikkyuova doka pjesama kaže:

 

Bankei

 

Što god je protiv

Razuma i volje običnih ljudi

Smeta Zakonu čovjeka

I Zakonu Budinom.

 

Ovo je u duhu Nan-Chuanove izreke da „Obični um jeste Tao" — gdje „obični" znači „prosto Ijudski", a ne „tek pro­stački" .

 

Na osnovu svega ovoga, u sedamnaestom vijeku došlo je do izuzetne popularizacije atmosfere zena u Japanu, što je išlo od monaha i samuraja do seljaka i zanatlija.

 

Pravo osjećanje haikua „odaje" jedna pjesma Bashoa, mada govori previše da bi bila pravi haiku:

 

Kako dostojan divljenja jeste

Onaj koji ne pomisli, „Život je prolazan",

Kad ugleda munju!

 

Jer haiku sagledava stvari u njihovoj „takvoći", bez komentara — to je pogled na svijet koji se naziva sonomama, „Baš kako jeste" ili „Upravo tako".

 

Korov u polju riže,

Isječen i ostavljen da leži —

Đubrivo!

 

U zenu čovjekov um nije odvojen od onoga što zna i vi­di, i ovo je, donekle, izrazio Gochiku:

 

Duga noć;

Zvuk vode

govori ono što mislim.

 

I još mnogo direktnije —

 

Zvijezde na jezercetu;

Ponovo je zimski pljusak

Namreškao vodu.

 

Haiku i waka prenose, možda lakše nego slikarstvo, suptilnu razliku između četiri raspoloženja. Tiha, uzbuđujuća usamljenost sabi-a očigledna je ovdje:

 

Na sveloj grani

sjedi vrana,

u jesenjoj večeri.

 

Manje je očigledna, ali zato dublja ovdje:

 

Sa večernjim povjetarcem,

voda zapljuskuje

čapljine noge.

 

U tamnoj šumi

bobica je pala:

zvuk vode.

Ikkyu

 

nastavlja se...