Zapadna nauka tumači prirodu u terminima svoje si­metrije i pravilnosti, razlažući najćudljivije oblike na kom­ponente pravilnih i mjerljivih oblika.

Iz toga rezultira naša tendencija da prirodu sagledavamo i njome se bavimo kao jednim „redom", iz kojeg je element spontanosti „isključen".

Ali je taj red maya, a „prava takvoća" stvari nema ni­čeg zajedničkog sa čisto konceptualnom suhoparnošću savršenih kvadrata, krugova ili trouglova — osim pomoću spon­tanog slučaja.

Zbog toga je zapadni um zbunjen kada se sre­đene koncepcije svijeta rasture i kada se osnovno ponašanje svijeta smatra „principom nesigurnosti".

Mi nalazimo da je takav svijet bez značenja i nehuman, ali nas upoznavanje sa kineskom i japanskom umjetnošću može dovesti do sasvim nove procjene o ovom svijetu u njegovoj živoj i konačno neizbježnoj stvarnosti.

Mu-Chi i Liang-Kai naslikali su mnoge Patrijarhe i maj­store zena, uglavnom ih predstavljajući kao usamljene luđake kako psuju, viču, lutaju ili se grohotom smiju.

Za omi­ljenu temu usvojili su dvije zen figure, dva luda pustinjaka, Han-Shana i Shih-Tea,

kao i fenomenalno debelog narodnog boga Pu taia da bi upotpunili neobičnu družinu sretnih skitnica i protuha, kao premjer za sjajnu besmislenost i prazni­nu zen života.

Zen i - do izvjesne mjere - taoizam, izgleda da su jedina duhovna predanja koja se osjećaju dovoljno si­gurnima da bi mogla ismijavati same sebe, ili koja se osjećaju dovoljno nesamosvjesna da bi se smijala ne samo svojoj religiji, već da to rade usred nje.

ludi monasi

U ovim luđacima umjetnik zena slika nešto što je malo više od parodije na njihov wu-hsin, „nepromišljen" način života, jer kao što je „genije sli­čan luđaku", postoji i zavodljiva paralela između besmisle­nog naklapanja sretnog luđaka i nesvrhovitog života mu­draca zena.

Po riječima Zenrin pjesme:

Divlje guske nemaju namjeru da se ogledaju u vodi; Voda nema naum da prihvati njihov odraz.

Prema tome, besciljni život je konstantna tema svake zen umjetnosti, izražavajući osobno umjetnikovo unutrašnje stanje neodlaženja nikuda u bezvremenom trenutku.

Kod svih se ljudi takvi trenuci pojavljuju s vremena na vrijeme a baš tada se javljaju i živi uvidi u svijet koji rasvjetljavaju pra­znine u pamćenju — miris gorućeg lišća u izmaglici jesenjeg jutra, let golubova obasjanih suncem naspram olujnog oblaka, zvuk nevidljivog vodopada u sumrak, ili krik nepoznate ptice u dubini šume.

U umjetnosti zena svaki pejzaž, svaki ovlaš nacrtani bambus na vjetru ili usamljeni kamen, eho je takvih trenutaka.

Kada je u tom trenutku raspoloženje ono osame i tišine zove se sabi. Kada je umjetnik potišten ili tužan, kada u toj posebnoj praznini osjećanja spazi nešto sasvim obično i skromno po svojoj nevjerojatnoj „takvoći", raspoloženje se naziva wabi.

Kada taj tren pobudi jaču nostalgičnu tugu, povezanu sa jeseni i nestankom svijeta, zove se aware.

A ka­da mu se ukaže nešto iznenadno, tajanstveno i čudno, nagovještavajući nepoznato koje nikada neće biti otkriveno, ra­spoloženje se zove yugen.

Ove potpuno neprevodive japanske riječi označavaju osnovna raspoloženja, njih četiri, furiua — opće atmosfere zen „ukusa" pri opažanju besciljnih trenutaka života.

Inspirirani majstorima Sunga, u Japanu se pojavio čitav niz izuzetnih sumi slikara čiji su radovi danas uvršteni u najcjenjenije galerije nacionalne umjetnosti.

Značajne slike naslikali su i veliki monasi zena Hakuin

 

 

i Sengai (1750-1837), ovaj potonji pokazujući sklonost za apstraktno sli­karstvo koje tako zapanjujuće liči na slikarstvo dvadesetog vijeka da je lako razumejeti interes za umjetnost zena među tolikim modernim umjetnicima.

nastavlja se...