Veliko stvaralačko do­ba ovog stila nesumnjivo je bilo tokom Sung dinastije (959-1279), a njegovi predstavnici su slikari kao Hsia-Kuei, Ma Yuan, Mu-Chi, i Liang-Kai.

Liang-Kai

 

Liang-Kai

Ma Yuan

Liang-Kai

Hsia-Kuei

Hsia-Kuei

Majstori iz Sung perioda prvenstveno su slikali pejzaže i tvorci su tradicije „slikanja prirode", a ova teško da je prevladana bilo gdje u svijetu.

Oni nam pokazuju život prirode — planina, vode, magle, kamenja, drveća i ptica — kako ih doživljavaju taoizam i zen. To je svijet kojem čovjek pripada, ali njime ne dominira; on je dovoljan samom sebi, pošto nije „napravljen" ni za koga i nema nikakvu svrhu.

Kao što je Hsuan-Chueh rekao:

Preko rijeke, sjajni mjesec; među borovima, jecajući vjetar; Čitave noći tako je tiho — zašto? I za koga?

Pejzaži iz ovog doba svakako su fantastični i stilizirani, kao što to kritičari na Zapadu često ističu, jer putovati sličnim predjelima, po brdovitoj, maglovitoj zemlji znači vi­djeti ih na svakom koraku, a fotografu bi bilo lako da snimi fotografiju koja bi točno i vjerno prikazivala isto ono što i kineske slike.

Jedna od najupečatljivijih odlika Sung pejsaža,kao i sumi-e uopće, relativna je praznina slike — prazni­na koja, doduše, izgleda kao dio slike, a ne samo neislikana pozadina.

Popunjavajući samo jedan ugao, umjetnik cijeli  prostor slike čini živim.

Ma-Yuan, posebno, bio je majstor ove tehnike, koja skoro da odgovara „slikanju bez slikanja", ili onome što zen ponekad naziva „sviranje na lauti bez žica".

Tajna leži u znanju kako da se dovedu u rav­notežu oblik i praznina i, iznad svega, u znanju kada je ne­tko „rekao" dovoljno.

Zen ne kvari ni estetski šok ni šok satoria ispunjavanjem, objašnjenjem, naknadnim mislima, ili intelektualnim komentarom.

Štoviše, figura koja je inte­gralni dio prostora stvara osjećaj „čudesne Praznine" iz koje se događaj iznanadno pojavljuje.

Podjednako impresivno je i majstorstvo četkice, poteza koji se kreću od delikatne elegancije do grube životnosti, od minucioznih detalja do smjelih kontura i masa, kojima tek­sturu podaje „kontrolirani slučaj" zalutale dlačice četkice i nejednakog razlivanja tuša po papiru.

Umjetnici zena sačuvali su ovu tehniku sve do danas i to je takozvani zenga stil kineskih ideograma, krugova, grana bambusa, ptica, ili ljudskih figura nacrtanih nesputanim, moćnim pokretima četkice koji se kreću čak i kad je slika dovršena.

Poslije Mu-Chia, možda najveći majstor grube četkice bio je japanski monah Sesshu (1421-1506).

Njegova božanstvena tehnika obuhvaćala je najprofinjenije svilene svitke sa borovima i pticama, planinskim pejzažima koji podsjećaju na Hsia-Kueia, i skoro divljačnim predjelima za koje je koristio ne samo čet­kicu, već i punu šaku slame natopljene tušem, da bi dobio pravu teksturu „razbarušene kose".

Zapadnjak se, čim ih ugleda, zapanji odsustvom sime­trije na ovim slikama, dosljednim izbjegavanjem pravilnih i geometrijskih oblika, bilo pravih ili krivih, jer je karakteristična linija četkice iskrzana, čvrgava i nepravilno iskrivljena,­
žustra ili hitra — uvijek spontana i nepredvidljiva.

Čak i kad monah ili umjetnik iscrtaju usamljen krug — što je jed­na od najčešćih tema u zenga slikarstvu — ne samo što je pomalo ekscentričan i nepravilan, već je i sama tekstura li­nije puna života i poleta, uslijed slučajnog razlivanja i prazni­na „grube četkice".

Apstraktan ili „savršen" krug postaje
konkretan i prirodan — živi krug — a na isti način stijenje i drveće, oblaci i voda, Kinezu izgledaju najviše ono što jesu kada najmanje liče na prepoznatljive oblike geometra i arhitekte. 

nastavlja se...