Na svoj način, svaka od zenom nadahnutih umjetnosti pruža slikovit izgled iznenadnoj i trenutnoj odlici njenog pogleda na svijet.

Trenutnost sami slika i haikua, kao i potpuno prisustvo duha koje zahtijevaju cha-no-yu i kendo, otkrivaju pravi razlog zašto se zen uvijek nazivao putem za trenutno buđenje. Ne samo da satori dolazi brzo i neočekivano, odjednom, jer brzina sama po sebi nema s njim nikakve veze, već je zen i oslobođenje od vremena.

Jer, ako otvorimo oči i jasno sve sagledamo, postaje očigledno da ne postoji ni jedno drugo vrijeme do ovaj trenutak i da su prošlost i budućnost apstrakcije bez konkretne stvarnosti.

Prije no što nam ovo postane jasno, čini nam se da je ži­vot samo prošlost i budućnost, a da je sadašnjost tek infini­tezimalno tanka crta koja ih razdvaja.

Odatle i osjećaj „da se nema vremena", osjećaj da sve tako brzo protječe i odlazi prije no što možemo da uživamo u tome.

Ali, kroz „buđenje za trenutak" čovjek može da sagleda drugu stranu ove istine: I prije su prošlost i budućnost prolazne iluzije, a sadašnjost je vječno stvarna. Otkrivamo da je linearni slijed vremena ko­nvencija našeg jednotračnog verbalnog mišljenja, svijesti ko­ja svijet tumači hvatanjem za njegove komadiće, nazivajući ih stvarima i događajima.

Ali, svako od tih hvatanja umom isključuje ostatak svijeta, tako da ova vrsta svijesti stvara pri­bližnu sliku cjeline samo kroz niz uhvaćenih djelića, jedan za drugim.

Površnost ove svijesti vidi se u činjenici da ne može regulirati čak ni ljudski organizam. Kada bi trebalo da kontrolira otkucaje srca, disanje, funkciju živaca, žlijezda, mišića i čula, morala bi da jurca unaokolo po tijelu brinući se čas o jednoj čas o drugoj stvari, nemajući vremena ni za šta drugo. Srećom, nije zadužena za to, organizmom upravlja „bezvremeni, iskonski um" koji se životom bavi u njegovoj sveukupnosti, pa uvijek može da uradi toliko mnogo „stvari" istovremeno.  

Dakako, to ne znači da je površna svijest jedno, a „iskonski um" drugo, jer je prva specijalizirana djelatnost drugog. Prema tome, površna svijest može se probuditi za vječnu sadašnjost, ako se prestane hvatati za djeliće. Ovo se ne može postići trudom da se koncentriramo na sadašnjost — nastojanje uspijeva samo da taj trenutak učini još nedostižnijim i prolaznijim, još težim za postavljanje u fokus.

Do svijesti o „vječnom sada" dolazi se preko istih principa koji služe za jasan sluh i vid i pravu slobodu disanja. Jasno viđenje nema nikakve veze sa nastojanjem da se vidi; ono je samo shvaćanje da će oči same opaziti svaki detalj, jer sve dok su otvorene ne možemo spiječiti da svjetlost dospije do njih.

Na isti način, nije teško biti potpuno svjestan vječne sadašnjosti onog trenutka kada se uvidi da je nemoguće biti svjestan bilo čega drugog — konkretna je činjenica da ne postoje ni prošlost ni budućnost.

Napor da se koncentriramo na jedan jedini trenutak odjednom implicira da postoje i drugi.
Ali se oni nigdje ne mogu naći i, zapravo, čovjek se isto tako oslanja na vječnu sadašnjost, kao što oči i uši odgovaraju na svjetlost i zvuk.

Vječna sadašnjost jeste „bezvremeni", neužurbani protok taoa -

Takva plima da, dok se kreće, izgleda da spava, Previše, čak, za zvuk ili pjenu.

Kao što je Nan-chuan rekao, pokušati da se uskladimo sa njim znači skrenuti s puta, iako čovjek, zapravo, ne može da odstupi, i ne postoji nitko tko odstupa.

Također, ne može­mo pobjeći od vječne sadašnjosti, pokušavajući da se usredotočimo na nju, jer i sama ta činjenica pokazuje da, osim ovog sada, nema izdvojenog sopstva koje ga gleda i saznaje - a zato Hui-ko nije mogao naći um kada mu je Bodhidharma zatražio da ga, pokaže.

Koliko god ovo bilo zagonet­no, i koliko god filozofskih problema pokrenulo, jedan jasan pogled dovoljan je da se pokaže neizbježna istina. Posto­ji samo ovo sada. Ono niotkuda ne dolazi; ono nigdje ne ide. Ono nije stalno, ali nije ni nestalno. Iako se kreće, uvijek je nepokretno. Kad pokušamo da ga ugrabimo, ono kao da bježi, a ipak je uvijek ovdje i ne može se pobjeći od njega. I ka­da se okrenemo, da pronađemo sopstvo koje saznaje ovaj trenutak, nalazimo da je nestalo, kao prošlost.

Zato Šesti Patrijarh kaže. u Tan-chingu:

U ovom trenutku ne postoji ništa što nastaje, ništa što prestaje. Prema tome, ne postoji ni rođenje-i-smrt koje mo­že skončati. Odatle je apsolutno spokojstvo (nirvane) ovaj sadašnji trenutak. Iako je to ovaj trenutak, ne postoje gra­nice tog trenutka i u njemu je vječna radost.

Ipak, kad smo kod toga, ovaj se trenutak može nazvati „sadašnjost" samo u odnosu prema prošlosti i budućnosti, ili prema nekome kome je on sadašnjost. Kada ne postoje ni prošlost ni budućnost, i nitko kome je ovaj trenutak sadašnjost, što je on?

Kada je Fa-chang umirao, vjeverica je zaskvičala na kro­vu. „To je baš to", rekao je, i „ništa više."

 KRAJ