Na sreću, možemo ne samo da čujemo zen, već i da ga vidimo. Pošto „jednom pokazati vrijedi više no sto puta po­kazati", izražavanje zena u umjetnosti daje nam jedan od najdirektinijih načina za njegovo razumijevanje.

Tim više što umjetnički oblici koje zen stvara nisu simbolični na isti način kao drugi tipovi budističke umjetnosti, niti kao „religiozne" umjetnosti uopće.

Omiljene teme zen umjetnika, bilo slikara ili pjesnika, ono su što bismo nazvali prirodne, konkretne i svjetovne stvari. Čak i kad se okrenu Budi, ili Patrijarsima ili majstorima zena, oni ih predstavljaju na ovozemaljski i ljudski način.

Štoviše, umjetnosti zena nisu često ili prvenstveno predstavne. Čak i u slikarstvu se za umjetničko djelo ne smatra da predstavlja prirodu, već da je i samo djelo prirode.

Pošto tehnika uključuje u sebe umjetnost neumjetništva, ili ono što je Sabro Hasegawa nazvao „kontroliranim sluča­jem", slike su stvorene isto tako prirodno kao i kamenje i trava koju predstavljaju.

Sabro Hasegawa

Ovo ne znači da su umjetnički oblici zena prepušteni či­stom slučaju, kao kada bi neko zaronio zmiju u tintu i pustio je da krivuda po papiru.

Pravi je smisao da ne postoji nikakav dualitet, nikakva suprotnost između prirodnog elementa slučaja i ljudskog elementa kontrole.

Konstruktivne moći ljudskog uma nisu ništa više vještačke od oblikujuće aktivnosti biljaka ili pčela, tako da sa stanovišta zena nije proturječno kazati da je umjetnička tehnika disciplina u spontanosti i spontanost u disciplini.

Umjetnički oblici zapadnog svijeta potiču iz duhovnih i filozofskih tradicija u kojima je duh odvojen od prirode i silazi sa neba da bi je oblikovao, kao jedna inteligentna ener­gija inertnu i opiruću materiju.

Zbog toga je Malraux uvijek govori o umjetniku koji „osvaja" svoj medijum, kao što naši israživači i naučnici govore o osvajanju planina i kozmosa.

Za Kineze i Japance ovo su groteskni izrazi, jer kada se penjete planina vas podiže isto koliko i vaše noge, a kada sli­kate, četkica, tinta i papir određuju rezultat u istoj mjeri kao i vaša ruka.

Taoizam, konfucijanstvo, i zen izrazi su duhovnosti koja se u potpunosti osjeća kao kod kuće u ovom kozmosu i vidi čovjeka kao integralni dio njegove sredine.

Ljudska inteligencija nije izvana zarobljeni duh, već jedan aspekt čitavog isprepletenog organizma prirodnog svijeta čije principe, najranije, ispituje Knjiga promjena.

Nebo i zemlja jednaki su dijelovi ovog organizma, a priroda je kao naš otac i maj­ka, pošto je Tao po kojem ona postoji prvobitno manifestiran  u yangu i yinu – muškom i ženskom, pozitivnom i ne­gativnom principu koji, u dinamičkoj ravnoteži, održavaju poredak svijeta.

Saznanje koje leži u osnovi dalekoistočne kulture, saznanje je da su suprotnosti u odnosu, a stoga fundamentalno harmonične. Sukob je uvijek relativno povr­šinski, jer ne može postojati iskonski sukob kada su suprotni parovi međusobno zavisni.

Prema tome, naša kruta podjela na duh i prirodu, subjekt i objekt, dobro i zlo, i umjetnik i medijum — sasvim je strana toj kulturi.

U kozmosu čiji je osnovni princip relativnost a ne bor­ba, ne postoji svrha, pošto ne postoji pobjeda koja se može izvojevati, niti cilj koji se može postići, jer je svaki cilj, kao što i sama riječ pokazuje, jedan ekstrem, suprotnost, i postoji samo u odnosu prema drugom kraju.

Zbog toga što svijet ni­kad ne ide, nema žurbe. Čovjek treba da „primi sve olako" kao i priroda sama, a u kineskom jeziku „promjene" prirode i „olakost" jesu jedna ista riječ.

To je prvi princip pri prouča­vanju zena i bilo koje dalekoistočne umjetnosti: žurba i sve što ona obuhvaća fatalna je, jer ne postoji cilj koji se može postići. Onog trena kada se cilj zamisli postaje nemoguće vježbati određenu umjetnost, vladati preciznošću njene tehnike.

Pod nadzorom budnog i kritičkog oka majstora, čovjek može vježbati pisanje kineskih ideograma danima, meseci­ma. Ali, on gleda kao što vrtlar gleda kako raste drvo i želi da njegov učenik poprimi stav drveta — stav besciljnog rasta u kojem ne postoje prečice, pošto je svaki dio puta ta­kođer i početak i kraj. Prema tome, ni najbolji majstor ne čestita sebi zbog „pristizanja" ništa više nego najnespretniji učenik.

 

nastavlja se...