. 2. dio

Zen ponovno promišljen

ZEN PONOVNO PROMIŠLJEN

Zašto proučavati zen? Prvi razlog koji mi pada na pamet jest to što je iznimno zanimljiv. Od djetinjstva me očarava zagonetka postojanja, a činjenica da je svemir u kojem živimo uopće tu, uvijek mi se činila jednostavno čudesnom, samo me je puko čuđenje zainteresiralo za sve moguće ogovore koje su ljudi dali na pitanje zašto je sve ovo tu.

U tom smislu moj pristup religiji nije toliko moralistički koliko je znanstven. Fizičar može imati dobro razvijen i zrazito konkretan eksperimentalan pristup prirodi, no dobar fizičar nije nužno bolji čovjek u smislu moralne superiornosti. Fizičari znaju određene stvari, i njihovo je znanje moć, ali to ih ne čini automatski boljim ljudima. A moć koju posjeduju može se iskoristiti u dobre ili loše svrhe.

No, oni uistinu imaju moć, a tu su moć stekli znanjem. Uvijek sam mislio i još mislim da je zen u mnogome nalik na zapadnu znanost; zen se koristi za liječenje bolesti, ali samuraji su ga koristili i za odrubljivanje ljudskih glava!

Zen me zanima zbog onog što otkriva o svemiru, o prirodi, i o onome što ovaj svijet čini. Moje je zanimanje bitan dio jednog većeg propitkivanja, koje se svodi na sljedeće: ako čitate književnost velikih religija, stalno nailazite na opise onoga što se obično naziva "duhovno iskustvo". Vidjet ćete da u svim tradicijama ovaj modalitet duhovnog iskustva izgleda isto, bilo da se javlja na kršćanskom Zapadu, islamskom Srednjem istoku, hinduskom svijetu Azije ili u budističkom svijetu. Ono je posve sigurno u svakoj kulturi isto iskustvo, a obilježeno je transcendencijom individualnosti i osjećajem izjednačenosti s ukupnom energijom svemira.

Ovo me iskustvo uvijek očaravalo, a zanima me njegova psihološka dinamika: zašto se događa, što se događa i kako to da se u različitim jezicima opisuje različitim simbolima. Htio sam vidjeti mogu li proizvesti ovo iskustvo, jer sam često osjećao da su tradicionalni načini njegova razvijanja možda analogni srednjovjekovnoj medicini. U to bi se doba pripremio napitak koji se sastojao od pečenih žaba krastača, konopca za vješanje, bunike, mandragore, jednog kuhanog crvenog psa i od niza sličnih sastojaka, i veliki je napitak gotov! Pretpostavljam da je netko iz stare pučke tradicije, iz koje su potekli ovi recepti, dokučio moć napitka i da je on stvarno činio neko dobro. No, moderni bi biokemičar pogledao smjesu i rekao: "Dobro, možda je činila dobro, ali koji je njezin glavni sastojak?"

Na isti način postavljam ovo pitanje kada ljudi sjede u zen meditaciji, vježbaju jogu ili prakticiraju bhakti način religioznog bogoslužja. Što je glavni sastojak? Zapravo, to pitanje postavljam za sve što ljudi čine, čak i kada uzimaju kemikalije s psihodeličnim djelovanjem. Bez obzira na to koje metode ljudi odabiru, zanimljivo je pogledati koji je element zajednički tim metodama. Ako zanemarimo glupost i nostalgiju koje idu uz ljudsku sklonost određenom kulturnom pristupu, što ostaje?

Na mene kao učenika uvijek je snažan dojam ostavljalo to što se zen veoma približio samoj biti. Barem je takav bio moj prvi dojam, djelomice zbog načina na koji je D. T. Suzuki predstavio zen. Činilo mi se to "izravnim putem", iznenadnim načinom da prozremo nečiju prirodu - upravo sada, u ovom trenutku. Mnogo se govori o toj realizaciji u zen krugovima, a na neki način više je riječ o govoru nego o praksi. Sjećam se jedne večere s Hasegawom kada ga je netko upitao: "Koliko nam je potrebno da shvatimo zen?" Rekao je: "Mogu vam trebati tri minute; može vam trebati trideset godina. I," dodao je, "zaista to mislim." Upravo te tri minute muče ljude! Mi na Zapadu želimo brze rezultate, a jedna od poteškoća s tim brzim rezultatima je ta što su oni ponekad slabe kvalitete. Često opisujem instant-kavu kao kaznu ljudima koji su u prevelikoj žurbi da bi skuhali pravu kavu! O žurbi se ima što reći.

Dvije su strane ovog problema, a ja ga vidim ovako: uopće se ne radi o vremenu. Ljudi koji smatraju da je za to potrebno izdvojiti dosta vremena iz jedne su škole razmišljanja, a ljudi koji to žele na brzinu su iz druge, a i jedni i drugi su u krivu. Transformacija svijesti nije pitanje količine vremena koje smo uložili, kao da se sve zbraja u vrsti kvantitativnog sustava, a vi bivate nagrađeni na temelju količine truda koji ste uložili. Niti postoji način da izbjegnete napor samo zato što ste, eto, lijeni, ili zato što kažete: "Želim odmah!" Smisao je bliže ovome: ako ga pokušate shvatiti brzom metodom jer ste lijeni ili dugoročnom metodom jer ste rigorozni, otkrit ćete da ga ne možete shvatiti ni u jednom slučaju. Jedino čemu vas vaš napor - ili nedostatak napora - može naučiti jest da vaša nastojanja ne djeluju. Odgovor je na sredini - a budizam se naziva srednji put - ali to nije vrsta kompromisa. Umjesto toga, "srednji" ovdje stoji za "povrh svih krajnosti".

Ovako stoji u Bibliji: "Onome tko ima bit će dano." Drugim riječima, možete nešto dobiti jedino onda kada otkrijete da vam to ne treba. Možete to dobiti jedino onda kada to ne želite. Zato umjesto toga pitate: "Kako da naučim da ga ne želim, da ne idem u potragu za njim, bilo dugoročnom metodom bilo brzom metodom?" No, očito, ako to pitate još uvijek tragate, pa znači i ne dobivate!

Zen majstor kaže: "Ako imaš štap, dat ću ti jedan. Ako ga nemaš, oduzet ću ti ga." Naravno, ova je ideja jednaka onoj "onome tko ima bit će dano; a od onoga tko nema bit će oduzeto čak i ono što ima". Nalazimo se tako u situaciji gdje se čini da sve naše uobičajeno razmišljanje - svi načini na koje smo naviknuli razmišljati o rješavanju problema - ne djeluje. Sveukupno mišljenje utemeljeno na stjecanju postaje zastarjelo. Moramo, tako reći, doći u potpuno novu dimenziju da bismo pristupili ovom pitanju.

Poznajem jednog mladog zen učenika koji mi je nedavno rekao: "Da me netko pita što je stvarno bitno u zenu, odgovorio bih da je to sanzen!' Sanzen je dijalog između majstora i učenika, kontakt između dvije osobe. Rekao je da je sanzen, prije nego zazen, ili meditacija u sjedećem položaju, taj koji čini njegovu bit. U posebnim okolnostima toga dijaloga možemo prodrijeti u duševno stanje uma o kojem govorim.

Naime, ovaj dijalog je zrcalo nečijem umu, jer učitelj uvijek učeniku odbija pitanje koje je postavio! On u biti uopće ne odgovara na pitanja, samo vam ih opet dobacuje, da se sami počnete pitati zašto to pitate i zašto stvarate problem koji pitanje izražava.

I ubrzo postaje jasno da ovisi o vama. "Tko, ja?" možete pitati. Da, ti! "Pa," možete reći, "ja ne mogu riješiti ovaj problem. Ne znam kako to učiniti."

Ali, što mislite pod ti?. Tko si zapravo ti? Pokaži mi to ti koje ne može odgovoriti na pitanje. U ovakvoj vrsti naprijed-natrag dijaloga počinjete shvaćati. Kroz odnos s drugom osobom otkrivate da ste zapravo vi zbunjeni i da postavljate pogrešna pitanja! U stvari, vi pokušavate riješiti sasvim pogrešan problem.

Postoji nešto zanimljivo kod gurua - uključujući i zen majstore: primjećujete kako ljudi osjećaju da gurui imaju čudesne oči, i da gledaju ravno kroz vas. I ljudi misle: "Teško meni, mogu mi prodrijeti do dna duše. Mogu pročitati moju povijest, moje tajne misli, moja grozna zlodjela, sve. Jednim me pogledom posve upoznaju!"

Takve stvari, međutim, vrlo malo zanimaju prave gurue. Kada vas čudno pogledaju, vide tko ste vi stvarno, i kroz vaše oči vide sve do božanskog središta. A tu jedan vidi Buddhu, Brahmu, ili kako god ga vi zvali praveći se da ne razumijete! Nije čudo da guru ima čudan pogled - on motri nepodudarnost između božanskog stvorenja koje kroz vaše oči gleda van i izraza zbunjenosti na vašem licu! Tako će vas onda guru kroz dijalog "varkom" izvući iz ove neodgovornosti - tog pretvaranja da ste netko drugi. A to je, vidite, bitno.

Nemojte me, međutim, pogrešno shvatiti: ne kažem da morate imati gurua da biste došli tamo, niti da ga morate poći tražiti. I to također podrazumijeva vraćanje u normalnu dimenziju, u stanje unutarnje neodgovornosti. Važno je shvatiti da ste vi ti koji guruima dajete dozvolu da rade ono što rade. Vi ste ti koji kažete: "Budi moj učitelj", a u zenu vam općenito jako otežavaju uzimanje učitelja. Hindusi postupaju jednako tako, a imaju razne načine objašnjavanja da gurui moraju uzeti na sebe karmu svojih učenika, što je opasno jer postaju odgovorni za svoje učenike. Ali, to je u stvari samo postupak kojim žele natjerati učenike da preuzmu veću odgovornost za svoju odluku u odabiranju gurua. U zenu ovaj se proces znatno otežava u teoriji tako da, ukoliko ćete napraviti od sebe budalu projicirajući autoritet na gurua, možete isto tako napraviti veliku budalu od sebe. Tu nema nikakvih kompromisa!

Bit je dakle u sljedećem: sve dok odobravate duhovni autoritet nekome, morate biti svjesni da to radite na vlastitu odgovornost. Vi ste bili ti koji ste tu osobu postavili za svog učitelja. Sada možete reći: "Dobro, mnogo je drugih ljudi napravilo to isto, a ne mogu svi oni imati krivo!" A ti ljudi tvore vrstu zajednice, a to stvara dojam autoriteta.

Možete poželjeti učiti s najboljim zen majstorom, ali tko je najbolji, i kako da to saznate? Ako idete uokolo i pitate ljude, stalno pitate klišeje zena. Možete pitati: "Koga smatrate najboljim majstorom?" Vidjet ćete da ljudi obično preporučuju vlastitog učitelja, a kada učitelj ima dovoljno ljudi, oni onda stječu veliki kolektivni autoritet. Možete to prihvatiti i reći: "Učit ću zen ovdje." No, vidite li što se tada događa? Odlučili ste iskoristiti ovu skupinu kao izgovor da stvorite vlastiti autoritet, a niste shvatili da ste vi to napravili!

Vi ste cijelu stvar pokrenuli, a onda je zadatak učitelja da vam ukaže na ono što ste napravili. Ali sve to dolazi od vas. Kao što budisti kažu: "Sav je ovaj svijet u vašoj glavi."

U Tibetanskoj knjizi mrtvih, u objašnjenju toga što se događa kada netko napušta svoje tijelo nakon smrti, piše nešto poput: "Kada jasno svjetlo praznine dođe, slijedi ga vizija sretnih Bodhisattvi; zatim dolazi vizija gnjevnih Bodhisattvi", i tako dalje. A zatim piše: "Shvati, o ti plemenita roda, da je sve ovo samo navala tvog vlastitog uma."

Bilo kako bilo, ovo ne prihvaćamo baš lako, jer su nas s najvećom mogućom pažnjom učili da smo ništa do "male stvari" u ovom svijetu. Morate biti skromni, jer na koncu, niste vi stvorili ovaj svijet, netko drugi ga je stvorio. Stoga pozorno slušajte i nemojte, poneseni duhovnim ponosom, ni na trenutak misliti da ste vi uzrok svemu tome!

I možete isto tako pitati: "Kako sam mogao sve ovo napraviti? Ja zasigurno ne znam kako je sve ovo nastalo!" No, zen pjesma kaže:

Ako želite pitati odakle cvijeće dolazi, čak ni bog proljeća ne zna.

Ne postoji način da se definira stvaralačka energija svemira. Zamislite da vam je Bog prišao i razgovarao s vama, a da ste vi rekli: "Bože, ovo je prilično složen svemir - zapravo je čudesan! Kako si to uspio?" A Bog bi odgovorio: "Ne znam, samo sam ga napravio."

Naravno da Bog ne zna - da je Bog morao promisliti o svakom pojedinom detalju svijet nikada ne bi nastao. Na jednak način vi dišete i živite: vi ne znate kako to činite, ali ipak to radite!

Ipak, društvene nas konvencije uče da koncepciju "sebe" ograničimo na "ono što radimo voljno i svjesno". Ovo je vrlo ograničeno shvaćanje vlastitog "ja". Možete reći: "Ja sam svojim vlastitim ja i svojom inteligencijom stvorio sve ovo." Naravno, zvučat ćete tašto i znat ćete da ste lažljivac. Ali, ti je mnogo dublje od toga; ti uključuje mnogo više od vašeg svjesnog uma. Ukupno ti je ono koje nije zapravo odgovorno samo za beskrajno složenu strukturu vašeg fizičkog organizma, nego i za okolinu u kojoj se nalazite. Ti seže tako duboko.

Tako je ti u tom smislu, ukupno ti, korijen i temelj svega. Ipak, mi stvaramo predodžbu onoga što jesmo prema načelu ljudske društvenosti koja se mjeri našom sposobnošću da se međusobno slažemo u skladu s našim sustavom društvene konvencije. Kao rezultat toga na kraju tako često svakog ponižavamo, uključujući i sami sebe, jer nitko nije savršen, i zato što, kao što mi je majka često govorila: "Nisi jedini!"

Zašto onda ne iskušamo drugu tehniku i svakome izrečemo pohvalu, a ne pokudu? Vjerojatno bi svatko na taj način prolazio mnogo bolje nego ako svakoga ponižava! Naravno, što god radili, morate jednako postupati prema svima. Ne možete reći: "Dobro, Ivica je gospodin Bog, ali Petar nije!" Posljedica je naših društvenih konvencija da se svi osjećamo strancima u svijetu. Odsječeni smo od njega u potpunosti, i to je nešto što nam se "događa", što podnosimo pasivno, i što primamo pasivno. I nikad ne stignemo do točke na kojoj shvaćamo da mi zapravo sve stvaramo! O vama ovisi. Vi stvarate svoje patnje, i vi sebe dovodite u zamku. Zbunjujete se, i zaboravljate da ste to učinili, a onda pitate kako da se izvučete! Jedan stih iz Mumonkana, poznate knjige koana, kaže: "Pitati gdje je Buddha, nalik je situaciji kada skrivate opljačkano u džep i govorite da ste nevini!"

Potrebna je određena vrsta smionosti da biste konačno priznali i shvatili da ste to vi. Pod "smionošću" ne podrazumijevam drskost i bezobraznost. Mislim na onu vrstu osjećaja kao kad po prvi put uzletite avionom, ili kada povučete stolnjak sa stola, a posuđe ostane na stolu! Ta vrsta smionosti nema ništa s ponosom u uobičajenom smislu. Radi se o spremnosti da uskočite, nekako. Ugledate, i uskočite.

No, većini nas nedostaje taj osjećaj. Umjesto toga imamo ono što bih nazvao ambivalentnim smislom odgovornosti. Kažemo: "Samo sam ja ovdje - samo mali ja. Imam određene odgovornosti, i one su takve i takve, ali to također znači da postoji mnogo toga za što sigurno nisam odgovoran." A u našim društvenim konvencijama igramo se gdje da povučemo crtu koja određuje za što jesmo - a za što nismo - odgovorni.

Kada je pojedinac u nekoj društvenoj ili psihološkoj neprilici, a netko je na neki način bio neodgovoran, pitamo se što je izazvalo problem: "Zašto su takvi?" Umjesto da za problem okrive osobu, naši su psiholozi skloni pripisati ga drugim stvarima i drugim ljudima: to je zbog njihove okoline, ili zbog obiteljskog uvjetovanja, ili zbog njihovih roditelja. No, tome nema kraja, jer krivicu možete pripisati samom Adamu i Evi! I odgovornost je izbjegnuta, jer je na samom početku ograničena.

Smatramo da je svijet ograničen i objašnjen svojom prošlošću. Skloni smo misliti da ono što se dogodilo u prošlosti određuje što će se sljedeće dogoditi i ne vidimo da je zapravo obrnuto! Ono što je uvijek izvor svijeta jest sadašnjost, prošlost ništa ne objašnjava. Prošlost se povlači za sadašnjošću poput brazde nekog broda, i na kraju nestaje. Sad biste rekli da je očito da je - kada brod plovi oceanom i ostavlja brazdu iza sebe - brod uzrok brazde. Međutim, ako uđete u stanje uma koje, poput našeg, vjeruje u kauzalitet, vidite da je brazda uzrok broda! A to zacijelo tjera rep da maše psom!

Poanta je sljedeća: u prošlosti nikada nećete naći tajnu stvaranja svijeta. Nikad i nije bio stvoren u prošlosti. Jer uistinu ne postoji ništa - a nikad i nije postojalo ništa - do sadašnjosti! Nikad neće biti ničeg drugog, osim sadašnjosti.

Život se uvijek događa sada, a prošlost je vrsta jeke, iznalaženja unutar sadašnjosti onoga što je sadašnjost prije učinila. Možemo reći: "O, dobro, možemo pogoditi što će sljedeće sadašnjost učiniti na osnovi onog što je učinila u prošlosti." I to je istina: zbog onog što obično radi, možete naslutiti da će tako i nastaviti. No, ipak prošlost nije ta koja kontrolira sadašnjost više no što brazda kontrolira brod. Sada iz zapisa prošlosti možete proučavati prirodu sadašnjosti i predvidjeti što bi ona mogla učiniti. Ali ponekad se iznenadite kad se dogodi nešto novo, kao što to svako malo i biva. Stvari uvijek počinju u neposrednom ovdje i sada. Tako je jedna od osnova zen vježbanja, da citiramo papigu iz Huxleyjeva Otoka: "Ovdje i sada, dečki!" Budite ovdje. A da biste bili ovdje, ne možete tražiti rezultat! Ljudi me stalno pitaju: "Zašto radite ovo? Sto želite postići?" No, ta pitanja podrazumijevaju da je moja motivacija različita od mojeg djelovanja. To znači govoriti u terminima newtonov- skog bilijara - u svome objašnjenju mehanike i ponašanja Newton je upotrijebio analogiju s bilijarom. Kugle - osnovni atomi - odbijaju jedni druge; kugla će biti nepomična dok je nešto ne udari, a taj će udarac biti njezina motivacija, on će je pokrenuti. Dakle, kada kažemo: "Ljudi se ponašaju tako i tako zbog nesvjesnih mentalnih mehanizama", riječ je zapravo o newtonovskoj psihologiji, a ona je zastarjela. Danas nam je potrebna psihologija koja je u toku barem s kvantnom teorijom, a ne ona koja je vezana za mehaničku uzročnost.

Međutim, teško nam je to shvatiti, osim ako stvari ne obrnemo, kao u analogiji broda i brazde. Ako potpuno shvatite da je sadašnjost ta od koje sve kreće, onda je jedino mjesto na kojem možete biti, jedino mjesto u kojem možete živjeti, ovdje, upravo sada.

No, ljudi odmah kažu: "Čekaj malo. Sve je to u redu, ali ja želim biti siguran da ću u takvim i takvim okolnostima i u takvim i takvim zadanostima biti sposoban izaći na kraj s time. Lijepo je živjeti u sadašnjosti dok udobno sjedim u toploj sobi i čitam ovo, ili meditiram, ali što učiniti ako se cijeli pakao otrgne s lanca? Što ako bude potres, ili ako se razbolim, ako se moji najbolji prijatelji razbole, ili ako se dogodi neka katastrofa? Kako ću izaći na kraj s tim? Ne moram li se pripremiti da bih se suočio s tim pojavama? Ne bih li se trebao na neki način psihološki pripremiti da me nesreća ne svlada kada dođe?"

Inače biste pomislili da je to način na koji trebate postupati - ali on ne funkcionira baš dobro. Mnogo je bolje reći: "Ne brini se danas za sutrašnje brige." I imati povjerenja u sebe, vjerovati da ćete reagirati primjereno kada se katastrofa dogodi. Bez obzira na to što će se dogoditi, vjerojatno ćete morati improvizirati, a pomanjkanje mirnoće zapravo je pomanjkanje vjere u sebe. Imate sjajnu pomoć mozga, mišića, osjetljivosti, inteligencije - imajte vjeru da će oni reagirati na okolnosti kada se pojave.

Zen se bavi time. Proučavanje zena promijenit će način na koji reagirate na prilike dok se one javljaju. Čekajte i vidjet ćete kako se odnosite prema okolnostima koje vam se ispriječe na putu, jer ono vi koje će se suočiti s njima neće biti samo vaša svjesna inteligencija ili svjesna pozornost. U tom će trenutku to biti cijelo vi, a to je izvan nadzora želje, jer želja je samo dio koji ima određene ograničene funkcije.

No, ukoliko uistinu znate kako živjeti iz vašeg središta, vi živite sada, i svjesni ste da je sada podrijetlo svega. Ovako je mnogo vjerojatnije da ćete se suočiti s nepredviđenim nego ako se stalno brinete o tome i stalno mislite na prošle primjere i buduće mogućnosti.

Znam da nekima od vas ovo zvuči nepraktično, ili možda revolucionarno, ili čak nemoguće, no riječ je samo o življenju u sadašnjosti. To zahtijeva trijeznost: ako sastavite točne planove kako pristupiti budućnosti, a vaša se očekivanja iznevjere, lako biste se mogli sasvim razočarati i dezorijentirati. Ali, ako su vaši planovi fleksibilni i prilagodljivi, i ako ste ovdje kada se stvari dogode, uvijek ostajete uravnoteženi.

Kao u pokretu ili u borilačkim vještinama, neka vam središte ravnoteže bude između stopala, i nemojte ih prekrižiti jer onog trena kada to učinite, više nemate ravnotežu. Ostanite uvijek u središnjem položaju, i ostanite uvijek ovdje. Tada nije bitno iz kojeg smjera dolazi napad; nije bitno što god da se događa.

Ako očekujete da će se nešto dogoditi na određen način, postavljate se tako da biste bili pripravni za to. Ako se očekivano dogodi na neki drugi način, dok vi preusmjerite svoju energiju, već je kasno. Stoga ostanite u središtu, i bit ćete spremni za pokret u bilo kojem smjeru. To je pravo značenje vježbanja zazena, ili zena u sjedećem položaju: sjediti u središtu. Prvo što morate učiniti kada započnete meditaciju u sjedećem položaju jest pronaći svoje središte u kojem će vam biti udobno, tako da se ne naginjete ni naprijed ni natrag. Kada je nečije tijelo uravnoteženo na ovaj način sile gornjih i donjih slojeva, srce i dah, te um i osjećaji, sjedinjuju se u središtu.

Međutim, sjediti u zazenu da bismo usavršili tehniku za postizanje prosvjetljenja u osnovi je pogrešan pristup. Sjedite samo da biste sjedili. I zašto ne sjediti? Morate nekad sjesti, pa tako možete i stvarno sjediti, a biti sasvim ovdje. Inače um odluta od onoga o čemu se sada radi, i udalji se od sadašnjosti. Čak i razmišljanje kroz implikacije sadašnjosti znači potpuno izbjegavati sadašnji trenutak.

Kada meditirate, posve je u redu biti svjestan svega što se nalazi oko vas: stvari na podu, mirisa u zraku, zvukova oko vas. Budite tamo! Ali, kada čujete psa kako laje, a to pokrene cijeli tok misli o psima općenito, o vašem psu, ili o nečijem drugom psu, tada ste odlutali od točke na kojoj ste bili ovdje. Na kraju ćete, naravno, doći do točke na kojoj ćete shvatiti da nema načina da odlutate odavde, jer nemate gdje drugdje biti. Čak ako mislite o nečemu drugome, prošlom ili sadašnjem, sve se to događa sada.

Kroz ovo ćete također shvatiti kako biti učenjak ili povjesničar, ako to želite, a ipak živjeti u sadašnjosti. Tako je

D. T. Suzuki mogao biti učenjak i intelektualac, a da se ipak istodobno uopće nije udaljio od duha zena, koji je s one strane intelekta. Možete intelektualizirati na način zena, jednako kao što možete mesti pod na način zena, ali bit je, naravno, u usmjerivanju prema središtu - stvarno biti ovdje. Jer ovo je mjesto podrijeda svijeta, a to je istodobno i odredište svijeta.

Ovo je pravo značenje dhyane, koja je u sanskrtu vrsta koncentracije ili meditacije, koja konstituira zen. Zen je jednostavno japanski način izgovaranja dhyane, a to je stanje usredotočenosti koje je ovdje i sada.

Kada vježbate zazen samo sjedite i uživajte u tišini. To nije dužnost; to je pravi užitak! Ustanite rano ujutro kada se sunčeve zrake tek počinju pojavljivati. Nije bitno gdje ste, samo sjedite.

Nemojte imati nikakvih misli, ali nemojte ni kompulzivno pokušati osloboditi ih se. To jednostavno nije važno. Ono pravo je ono što jest - što je ovdje, sada. Napokon, izvolite, i mogli biste to i vidjeti!

Konačno, preplavit će vas neobičan osjećaj, osjećaj koji je teško opisati riječima. Upravo sam rekao da je podrijetlo svijeta sada - a tu je i onaj čudan osjećaj da sada obuhvaća sve: najdalju prošlost, najudaljeniju budućnost, golemo prostranstvo svemira, sva stanja iskustva, svu sreću, svu tugu, sve visine, sve dubine. Sve je sada. Nema gdje drugdje biti - nikad nije bilo i nikad neće niti biti!

To je razlog zbog kojeg nikad niste bili rođeni i zato ne možete umrijeti. Nikad niste došli, pa nećete niti otići. To je vrlo čudan osjećaj, tako različit od onog što obično mislimo. Ulazeći u to sada, nalazimo vječno sada. Nalazimo beskraj u djeliću sekunde.

Kao što kažu u jogi, oslobođenje leži u razmaku između dviju misli. Između prošle misli i buduće misli leži sada

-   ne postoji sadašnja misao.

Kao što piše u jednom od tekstova zena: "Jedna misao slijedi drugu bez prekida. No, dopustite li tim mislima da se povežu u lanac, vezujete se."

Zapravo, sadašnji trenutak nikada se ne dogodi i nikada ne prestaje, to samo naši umovi stvaraju kontinuitet misli koji mi nazivamo vrijeme. U sadašnjem je trenutku nirvana.

Kao što veliki zen majstor Dogen objašnjava, u izmjeni godišnjih doba proljeće ne "postaje" ljeto. A kada drvo izgori, ono ne "postaje" pepeo. Postoji stanje drva, a onda postoji stanje pepela. Postoji stanje proljeća i postoji stanje ljeta. Proljeće ne postaje ljeto; drvo ne postaje pepeo; živo tijelo ne postaje leš. To se događa samo u nama, u našim glavama kad povezujemo naše misli. "Jao, ne! Postat ću leš!" Ali, nećete. Neće vas biti kada bude postojao leš!

Ako ćemo Zapadnjake uvesti u osnove zena, moramo preispitati naše shvaćanje procesa i opravdanja meditacije. To se ne bi smjelo pretvoriti u natjecateljsku igru nadigravanja ili u maraton da bismo vidjeli tko može pobijediti i tko može izdržati. To cijeli problem vraća upravo u domenu vremena.

Važno je istaknuti prisutnost, biti potpuno ovdje i ne osjećati se krivim ako uživate. To možete najlakše učiniti u svakoj aktivnosti koja ne zahtijeva mnogo diskurzivne misli. Sve što možete napraviti bez puno razmišljanja, postaje savršen oblik meditacije, bilo da je riječ o čišćenju graška, prekopavanju komada zemlje, podizanju ograde ili o pranju suđa.

Budizam govori o "četiri dostojanstva čovjeka". Kada malo razmislite, to je iznimna fraza, posebice kada uvidite da su "četiri dostojanstva" jednostavno hodanje, stajanje, sjedenje i ležanje. Zazen je jednostavno "sjedeći zen". Postoji i "ležeći zen", a to je spavajući zen - kada spavate, spavate. Postoji "stojeći zen", i "hodajući zen". Hodanje je odlična metoda meditacije. Jednostavno tumarajte, ali ponašajte se kako treba! Budite ovdje.

Ljudi imaju poteškoća s ovim jednostavnim oblicima meditacije. Rađaju se svakakve misli i osjećaji: "Zar je to samo ovo? Je li ovo sve što postoji? Čini se da se ništa ne događa. Sto se događa? Osjećam se pomalo frustrirano, i ne osjećam se osobito prosvijetljeno. U ovome jednostavno nema ničeg posebnog. Moram li ovo činiti duže vrijeme da bi se nešto dogodilo?"

Ali, ništa se posebno i ne treba dogoditi. To je samo ovo. To je ovo, upravo ovdje.

Možda će vam to biti teško prihvatiti jer još osjećate nedostatak odlučnosti da biste uvidjeli da ste vi sve to. Vi niste promatrač koji služi kao dokaz da je sadašnji trenutak nešto što se događa vama. Sadašnjost koju doživljavate sva je od vas. Nije riječ o "vama" ovdje dok gledate u "pod" tamo. Pod jednakim dijelom čini vas kao i organizam koji ga promatra. Kad perete pod, to je kao kad perete svoja stopala. Sve je to jedan svijet - a vi ste odgovorni za njega. Stoga uživajte! Dobro se provedite!