Zen i umjetnost

Budhistička filozofija je filozofija "Praznine", to je filo­zofija jedin-stvo sebe. Jedinstvo sebe treba razlikovati od pukog identiteta. Kad je u pitanju identitet imamo dva objekta za razaznavanje; u jedinstvu sebe nalazimo samo jedan objekt ili subjekt, samo jedan, i taj jedan raspo­znaje sebe odmicanjem od sebe. Odatle ovo jedinstvo sebe uključuje kretanje. Mi uočavamo da je u jedinstvu sebe um odmaknut od sebe kako bi sagledao sebe odraženog u sebi. Jedinstvo sebe prati logiku čistog iskustva ili "Praznine".

U njoj nema nikakvog proturječja. Budhisti to zovu tako­vost. Poku-šavajući objasniti kako je to uče-nje povezano s umjetnošću, je-dnom sam sa skupinom zaljublje-nika u umjetnost razgovarao o budhističkom nauku,"Praznine" i Takovosti. Slijedi dio mojeg go-vora. Iskreno govoreći, nisam kvalificiran govoriti o umjetno­sti, jer nemam umjetničkog instinkta, niti obrazovanja i nije mi se često pružala prilika uživati u dobrim umjetnič­kim djelima. Sve što mo-gu izreći je više ili manje koncep­tualno. Pogledajmo slikanje.

Često čujem kineske ili japanske kritičare umjetnosti kako progla-šavaju da se istočnjačka umje-tnost sastoji od oslikavanja duha, a ne oblika. Time kažu da, kad je duh shvaćen, oblik stvara samog sebe. Osnovno je dosegnuti duh objekta koji je slikar želio pri­ka-zati. Zapad, s druge strane, nagla-šava oblik, pokušava­jući preko njega doseći duh. Istok radi upra-vo suprotno: duh je u svemu. On smatra da kad umjetnik dohvati duh, njegovo djelo razotkriva ne-što više od boja i linija. Istin­ski umjetnik je stvaratelj, a ne oponašatelj. On je posjetio Božju radionicu i naučio tajne stvaranja - stvorivši nešto iz ničega. Takvom je slikaru svaki potez kista stvara-lačko djelo, i ne može se pono-viti. Bog ne može ukinuti svoju zapovi­jed; ona je konačna, neopo -ziva, ona je ultimativna. Slikar ne može ponoviti svoje djelo. Čak je i najsitniji potez kista nedostižan, kako se onda može ponoviti čitav prikaz ili kompozicija, budući je to sinteza svih njegovih poteza, pri čemu je svaki bio usmjeren cjelini? Na neki je način svaka minuta ljudskog života duga ono­liko koliko je izraz unutarnjeg ja izvoran, božanski, stva­ralački i neponovljiv.

Život svakog pojedinca je stoga veli­čanstveno umjetničko djelo.

Čini li netko ili ne izvrsno jedin-stveno remek-djelo ovisi o njego-voj svjesnosti unutar­njeg djelova-nja šunyate (praznine). Kako slikar doseže duh biljke želi li naslikati hibiskus, kao što je to, na primjer, učinio Mokkei (Mu ji) iz trinae­stog stoljeća na svojoj slav-noj slici sada proglašenoj nacio-nalnim blagom, a koja se nalazi u hramu Daitokuji u Kyotu? Tajna je u postajanju biljkom. Ali može li se ljud­sko biće pretvoriti u biljku? Ako teži naslikati biljku ili životinju, u njemu mora postojati nešto što je na ovaj ili onaj način u odnosu s njima. Budući da je tako, on mora biti sposoban postati objekt koji žudi naslikati. Ova se disciplina sastoji u unutarnjem proučavanju biljke, pri čemu je um sasvim očišćen vlastite subje-ktiv­nosti, sebi usmjerenog sadrža-ja. To znači održavati um u sugla-sju s "Prazninom", ili Takovošću, kako bi onaj koji je nasuprot objekta prestao bivati izvan nje-ga, preobrazivši se u sam objekt.

Ova identifikacija omogućava sli-karu da osjeti pulsiranje jednog te istog života kako prožima i njega i objekt. To se misli kad se govori da je subjekt izgubljen u objektu i da, kad slikar započinje svoj rad, to nije on, već objekt koji djela. Njegov kist, kao i njegova ruka i prsti, postaju poslušne sluge duhu objekta. Objekt slika vlastitu sli-ku. Duh se sagledava odraženim u sebi. I ovo je primjer jedinstva sebe. Tvrde da je Henri Matisse tjednima promatrao predmet koji bi naumio naslikati, čak i mjese-cima, sve dok ga duh objekta ne bi počeo pokretati, goniti ga, čak mu i prijetiti, ne bi li napravio sliku.

Jedan je kritičar suvremene umje-tnosti, čuo sam, kazao da je umjetnikova ideja ravne linije sa-svim različita od matematičareve, jer ovaj prvi zamišlja ravnu liniju kao istopljenu krivulju. Ne znam je li ovaj citat posve točan, ali je primjedba doista prosvjetljujuća. Jer, ravna linija koja to zauvijek ostane je mrtva, kao i krivulja koja ne može biti ništa drugo. Ako su one živopisne, a to bi trebao biti slučaj sa svakim umjetničkim dje-lom, prava linija je savijena, a krivulja je pravilna. Osim toga mora postojati ono što se naziva "dimenzionalna napetost" u svakoj liniji. Ni jedna se živopisna linija ne nalazi samo na jednoj razini, ona je prelivena krvlju, ona je trodimenzionalna.

Također mi je rečeno da umjetni-ku boje nisu tek crvene ili plave. Više su no što oko zapaža, mije-njaju se s osjeća­jima. Ovo znači da boja živi s umjetnikom. Kad on ugleda crvenu, ona stvara vlastiti svijet; umjetnik boji daruje svoje srce. Crvena ne ostaje samo jedna od sedam boja proizišlih iz prizme. Poput žive stvari ona poziva sve ostale i sjedi­njuje ih sukladno vla-stitom unutarnjem poticaju. Umje-t­niku crvena boja nije tek fizički ili psihički događaj, ona je opskr-bljena duhom. Ovi su stavovi čudesno istočnjački. Postoji još jedna značajna postavka zapadnog umjetnika. Prema njemu, kad je u potpunosti upijen u bilo kakav vizualni doživljaj, on u sebi osjeća određene mogućnosti proistekle iz vizualnih predodžaba koje ga tje-raju da ih izrazi. Umjetnikov je život stvaralački.

Bog nije napravio svijet samo da bi nešto uradio. Imao je jasnu unutarnju potrebu, želio je vidjeti sebe odraženog u svojem djelu. Na to se ukazuje kad Biblija govo -ri o Božjem uobličavanju čovje-ka po vlastitoj slici i prilici. Nije samo čovjek oblikovan prema Božjoj slici, cijeli je svijet njegov odraz, čak i najnepoćudnija mu-ha, kako bi to Eckhart rekao, sadrži Božje jestvo u svojem jest-stvu. I upravo zahvaljujući tom jeststvu cijeli svijet napreduje.

Tako je i s umjetnikom. Budući da to jeststvo ispunjava njegova djela, ona su živoga duha. Sam umjetnik ne mora biti svjestan svega toga, ali zen zna i spreman je prenijeti spoznaju onima koji mu prilaze u pravom duhu. Jestvo stvari nije jedino to, već u sebi sadrži beskrajne mogućnosti koje budhisti zovu de na kineskom, toku na japanskom, a guna na sanskrtu. U tome se skriva "zagonetka postojanja'', koja je "nepresušnost Praznine". Sljedeća priča o Rakan Oshu (Lohan Hoshang), iz Shoshua, Kina, koji je živio u 9. stoljeću, ovdje je ponuđena ne bi li prikazala kako zen mijenja nečiji pogled na život i čini da se osoba uistinu zagleda u jestvo stvari. Stihovi koji slijede prenose njegova iskustva.       

Bijaše sedma godina Xian-donga (867. godina), kad sam se po prvi put prihvatio proučavanja taoa (to, jest zena). Kud god bih se okrenuo susreo bih riječi, a nisam ih razumijevao. U meni nakupljene dvojbe nalikovale su košari od vrbinog pruća. Tri godine, bora-veći u šumi kraj potoka, bijah potpuno nesretan. Kad neočekiva-no susretoh Dharmarađu (zen majstor) kako sjedi na prostirki, usrdno mu se približih zamolivši ga da razriješi moje nedoumice. Majstor je ustao s prostirke na kojoj je sjedio posve udubljen u meditaciju. Razotkrivši ruku, uda-rio me pesnicom u grudi.

Ovo je u tren sasvim na komadiće raspršilo moje dvojbe. Po prvi put podigavši glavu, uočih da je sunce okruglo.

Otad sam najsretniji čovjek na svijetu, nemam straha, nemam briga; Provodim bezbrojne dane uživajući u životu.

Samo ja zapažam svoju unutra-šnjost ispunjenu osjećajem puno-će i zadovoljstva; Više ne lutam amo-tamo sa svojom prosjačkom

zdjelom za hranu.(Denteroku, XI)

Najznačajnije u ovoj stihovnoj priči o Rakan Oshovom iskustvu je to što je "on po prvi put uočio da je sunce okruglo". Svi znaju i vide sunce, prema tome ga je Osho također morao vidjeti bez-broj puta. Zašto naglašava da je okruglo, kao da ga vidi po prvi put u životu? Svi mislimo da doista živimo, mi jedemo, spavamo, še-ćemo, govorimo.

Ali, je li to doista tako? Da uistinu postojimo, nikada ne bismo govo-rili o "grozi", "nesigurnosti", "strahu", "frustraciji", "hrabrosti da se bude", "zagledavanju u prazninu", "susretu sa smrću''. 

D. T. Suzuki - 1870-1966 -KRŠĆANSKI I BUDDHISTIČKI MISTICIZAM, 1957

Opažanje nastupa onda kada postoji promatranje bez  kretanja  misli.  J. Krishnamurti 1895-1986

Naučiti crtati kroz osjećaje nasu-prot objektivnom gledanju, nas opušta i hrani. Meriel Hoare

U ljeto 1706. Hakuin 1686-1768 (zen učitelj), koji je otišao na jug učiti u Shoshu-jiju na Shikokuu, bio je pozvan da posjeti dvorac mjesnog vlastelina. Tu su mu pokazali zbirku svitaka, i u oči mu je upao jedan posebno dragocjeni primjerak. Bio je to kaligrafski rad nekog zen redov­nika (ili Daigua 1584-1690, ili Unga  1582-1659, ovisno o izvo­ru) - snažan, blistav i zanosan, a opet savršeno prirodan i nesputan. Došavši do zaključka kako je "Ovaj rad kistom rezultat pravog prosvjetljenja; on nema nikakve veze s tehnikom", Hakuin se vratio u hram i, zgađen preten-cioznošću svojih radova, spalio sve kistove i sve svoje uzorke kaligrafije. Nije se ozbiljnije pri-hvatio kista sve dok se nije približio šezdesetoj. - Premda je očito bio nadaren od rođenja, nije jasno gdje je Hakuin stekao takvu izvanrednu vještinu baratanja ki-stom. Moguće je da je bio neslu-žbeni učenik Suioa, izvrsnog slika

-ra, a vjerovatno je nešto naučio i od svog nekadašnjeg učenika Ike no Taige, jednog od velikih slikara toga doba. U posljednja tri desetljeća svoga života, Hakuin je proizveo golemi broj slika u nevjerovatnom rasponu tematika, od snažnih kolorističkih prizora, s mnogobrojnim likovima i razli-čitih tema i podtema, s grubo izve -denih karikatura. Uz tradicional-ne zen teme naslikane na nevje-rovatno svjež način, Hakuin je nalazio nadahnuće u drugim ško-lama buddhizma, u konfucijani-zmu, šintoizmu, taoizmu, pučkoj religiji i svakodnevnom životu (često je u slike uključivao svoje lice ili lice svojih župljana).

Njegovi su kaligrafski radovi ta-kođer obuhvaćali mnogo više od svečanih riječi Buddha i Patrijar-ha; a koristio je i dječije pjesmi-ce, popularne balade, šaljive stihove i razuzdane pjesme iz  četvrti gejša. Hakuinova umjetni-čka djela bila su “slike koje oslobađaju bića“, kao što stoji na jednom od njegovih pečata. Bile su vizuelne propovjedi koje su ostavljale daleko dublji dojam ne-go dugačko, komplicirano preda-vanje ili komentar nekog teškog teksta. Svaki od Hakuinovih uče-nika i župljana mogao je usposta-viti izravan odnos s učiteljevom umjetnošću, koja je neposredno i trajno djelovala na promatrača. U stanovitom smislu, Hakuinovo je djelo bilo “anti-umjetnost“, baš kao što je zen “anti-riječ“. Ono nikada nije bilo stvarano sa svje-snom nakanom da bude lijepo ili dekorativno.

Zapravo, Hakuin nikada nije ispra

-vljao greške ili propuste u svojoj kaligrafiji, i ako je na papiru bilo kapljica ili mačjih tragova, utoliko bolje! Na velikim formatima, Hakuin je često najprije napravio temeljni nacrt, ali umjesto da ga izbriše, crtao je preko njega, dobi-vajući na taj način trodimenzional

-ni efekt. Držalo se da je Hakuino-

va kaligrafija moćan talisman, te su mu radovi bili veoma traženi. On je zapisao: “Umjesto da vješaš pomodne slike u svome domu, postavi slike sa zen porukama u svoju nišu; odnosi se prema toj tradiciji s poštovanjem i oslobodit ćeš se nevolja“. . .

Hakuin je na svojim slikama volio karikirati redovnike diletante.

Često se izrugivao Yoshidi Kenko

-u (1283-1350) piscu i autoru Eseja o dokolici (Tsurezura gusa), predstavljajući ga kao majmuna koji glupo pokušava uhvatiti mje-sečev odraz na vodi, ili piše uvodne komentare te knjige na komadu papira.

Yoshidin zen, upućivala je ta slika, jest prijevara. Pravi učitelji zena ne žive elegantno povučeni od svijeta, dokono se poigravajući umjetnošću i religijom. . . Hakuin se u posljednje tri godine života donekle povukao od svijeta, a u tom je razdoblju naslikao izvanre-dno lucidna, jasna i snažna djela - smione iskaze istinskog razumije-vanja, karakterističnog za pravog učitelja zena.

Danas i na istoku i na zapadu sve više jača svijest o tome kako su Hakuinovo slikarstvo i krasopis po važnosti za kulturnu povijest svijeta ravni Rembrandtovu slikar -stvu. U američkim i evropskim zbirkama danas se nalaze deseci prvorazrednih Hakuinovih rado-va, izvor su nadahnuća, ganuća i pouke ljudima diljem svijeta.

John Stevens - TRI KLASIKA ZENA

- Ikkyu, Hakuin i Ryokan, 1992

- Svjesnost i Stvarnost su dva aspekta iste suštine ti ne možeš imati jedno bez drugoga. Ti si Svjesnost koja doživljava tu Stvarnost.

- Svjesnost i Stvarnost su jedno, a ti si oboje. Kada tvoj svjesni um gleda prema vani na svijet, ti opažaš ostvareni aspekt svoga Sebstva utisnutog u strukturalni fomat Stvarnog Univerzuma. Ali interakcija cijelog tog sadržaja, i kako to utječe na tebe, jeste odraz onoga što ti jesi u izrazima sim-boličkih vrijednosti.

- Samo ti, kroz svoju odlučnost, otvorenost uma, i samo-povjere-nje, ćeš biti uzrok pročišćavanja svoje percepcije.

Thomas D. Nehrer 

SUŠTINA STVARNOSTI                                       

Prepreke za čisto opažanje vlasti-tog istinskog bića su želje za užitkom i strah od bola. To je zadovoljstvo-bol motivacija koja stoji na putu. . . Odbacivanje želje po želje je dugotrajan proces sa krajem nikad na vidiku. Ostavi same svoje želje i strahove, svu svoju pažnju usmjeri na predmet, onome tko je iznad doživljavanja želje i straha. Pitaj: tko želi? Neka te svaka želja vrati sebi.

Nisargadatta Maharaj-JA SAM TO

Da bi se pronašlo unutarnje svjetlo - jedini istinski vodič kroz labirint znanja i argumenata. . . zahtijeva svakodnevnu disciplinu za koju su samo neki spremni. To znači osta-vljanje vremena za tihu meditaciju i kontemplaciju. Joan Hodgson –

WHY ON EARTH, 1979  

Očigledno malo ljudi ima duboku strast posvetiti se razumijevanju cijelog procesa življenja, radije troše svu svoju energiju na fra-gmentarne djelatnosti.

Iz tišine gledajte i slušajte.

Prvi korak je posljednji korak.

Učenje je zabava. Vidjeti ne­što novo velika je zabava. To vam daje ogromnu snagu ukoliko do-đete do velikog otkrića za sebe - ne ako netko drugi otkrije i kaže vam o tome, onda je to iz druge ruke. Kada učite, zabavno je vidjeti nešto sasvim novo, poput otkrića novog kukca, nove vrste. Otkriti kako moj um djeluje, vidjeti sve nijanse, svu finoću, učiti o tome, je zabava.

Viđenje je djelovanje.

To vas ne mogu naučiti drugi; to nastaje kroz vaša promatranja sebe samih, ne­prekidno motrenje. Znajte, to je vrlo zabavno, zabav-no ako ne osuđujete ili opravda-vate, već uočavate što jest.

Postoji samo jedna sloboda ona od poznatog.

Morate postaviti pitanje i ne tražiti odgovor, jer odgovor će uvjek biti u skladu s vašom uvjetovanošću, i da bi prekinuli uvjetovanost, mo-rate postavljati pitanja bez traže-nja odgovora. . . Osjećam kako je vrlo važno postaviti temeljna pita-nja i nastaviti pitati bez nastojanja da se nađe odgovor. Jer što je um ustrajniji u postavljanju takvih pitanja, traženju, propitivanju, on postaje oštroumniji i svjesniji (;) .  . . . sva težnja za samo-poboljša-njem rezultat je uvjetovanosti. A može li um biti sasvim slobodan od takve uvjetovanosti? Ako doi-sta postavite to pitanje sami sebi pažljivo bez traženja odgovora, pronaći ćete pravi odgovor, koji ne kaže da je nešto moguće ili nemoguće - nego se - zbiva nešto posve drugo.

Na temeljna pitanja nema apsolu-tnih odgovora poput "da" ili "ne". Važno je postaviti temeljno pita-nje, ne naći odgovor; i ako može-mo zaviriti u to pitanje bez traženja odgovora, onda to samo promatranje temeljnog dovodi do razumijevanja. 

Ne postoji odgovor za bilo koji problem, postoji samo razumije-vanje problema.   J. Krishnamurti

Životno stvaralaštvo može se ne samo nastaviti, već i povećati proticanjem vremena. U slučaju umjetničkog djela, ova dodatna tekuća kreativnost može se ostva-riti tek po njegovom završetku.

Kad se završi umjetničko djelo, kad god se i sami s njim uskla-dimo, nešto se dodatno može dogoditi u nama samima, nešto što će proširiti stvaralački život tog djela. Isto može vrijediti za ličnost.

Kad se završi ovaj fizički život, baš kao što se završava i fizičko stvaranje umjetničkog djela, život može postati izvor novog stvara-laštva za one koji su se s njim uskladili.  Ajra Progof -

ISTRAŽIVANJE ŽIVOTA