Konačna uputstva njegovim učenicima sadrže interesan­tan ključ za kasniji razvitak mondoa, metoda naučavanja putem „pitanja-odgovora".

Ako vas neko, ispitujući vas, upita za biće, odgovorite ne-bićem. Ako vas upita za ne-biće, odgovorite bićem. Ako vas upita za prostog čovjeka, odgovorite kao mudrac. Ako vas upita o mudracu, odgovorite kao prost čovjek. Takvim metodom suprotnosti koje su međusobno povezane omogu­ćuje se shvaćanje Srednjeg puta. Jer se na svako postavljeno pitanje odgovara u terminima suprotnosti.

Hui-neng umro je 713. i time je okončala institucija patri­jarhata, jer se genealoško stablo zena razgranalo. Hui-nengovo predanje prešlo je na pet učenika: Huai-đanga (u. 775), Čing-jüana (u. 740), Šen-huia (668-770), Hsuan-čueha (665-713), i Hui-čunga (677-744).

Duhovni nasljednici Huai-đanga i Hsing-sua danas su okupljeni u dvije osnovne škole zena u Japanu, Škola Rinzai i Škola Soto. Tokom dva vijeka poslije smrti Hui-nenga javili su se mnogi nasljednici i škole zena, a nama će biti dovoljno da se pozabavimo istak­nutijim pojedincima.

Djela i zapisi Hui-nengovih nasljednika nastavljaju da se bave prirodnošću. U skladu sa principom da je „istinski um ne-um" i da „naša istinska priroda nije nikakva (posebna) priroda", naglašava se da je vježbanje zena odsustvo vježbe što je prividni paradoks da se postaje Buda bez namjere da se bude Buda.

Prema Šen-huiu:

Ako se ovo znanje posjeduje, to je kontemplacija (samadhi) bez kontemplacije, mudrost (prajna) bez mudrosti, vježba bez vježbanja.

Svo gajenje koncentracije loše je usmjereno od samog po­četka. Jer, kako ćemo, trudeći se oko koncentracije, dostići koncentraciju?

Kad govorimo o radu na umu, da li se taj rad sastoji iz ak­tivnosti ili neaktivnosti uma? Ako se radi o neaktivnosti, ne razlikujemo se od prostih budala. Ali, ako kažete da je ak­tivnost u pitanju, onda smo u sferi grabljenja i tu smo vezani strastima (klesa). Kojim putem, onda, da krenemo da bi­smo se oslobodili? Sravakas upražnjavaju koncentraciju, obitavaju u koncentraciji, i vezani su njom. Oni upražnja­vaju smirenost, obitavaju u smirenosti, i vezani su njom... Ako rad na umu znači disciplinirati ga, kako se to može zvati oslobađanje?

Slijedeći iste misli, Hsuan-chueh započinje svoju poemu,

Pesmu shvaćanja taoa (Cheng-tao Ke):

 

Zar ne vidiš onog bezbrižnog čovjeka taoa, koji je odbacio

učenje i težnje (wu-wei)?

On ne bježi pred lažnim mislima niti traga za istinom,

Jer neznanje je, stvarno, Budina priroda,

A ovo je promjenljivo, prazno tijelo obmane Dharma tijelo.

Sljedeća priča govori o tome kako je Huai-đang uputio u zen svog velikog nasljednika Ma-cua (u. 788), koji je u to vrijeme vježbao meditaciju boraveći u samostanu Čuan-fau.

„Vaša svetosti", upita Huai-đang, ,,u čemu je svrha sjediti i meditirati?"

 „Cilj je", odgovori Ma-cu, „postati Buda".

Na to Huai-đang dohvati pločicu s poda i poče je glačati o kamen.

„Što to radite, učitelju?", upita Ma-cu.

„Glačam je da postane ogledalo", odgovori Huai-đang.

„Kako se može dobiti ogledalo glačanjem pločice?"

„Kako se može postati Buda sjedeći i meditirajući?"

Ma-cu je bio prvi majstor zena poznat po „čudnim riječima i neobičnom ponašanju", a opisuju ga kao čovjeka koji hoda kao bik a pogledom opčinjava kao tigar.

Kad ga je neki monah upitao, „Kako se uskladiti s taom?", Ma-cu je odgo­vorio: „Ja sam već prevazišao sklad s taom!"

Bio je prvi koji je na pitanja o budizmu odgovarao udarajući onog koji pita, uz glasni povik, ,,Oh". Ponekad je, ipak, bio opšir­niji, a jedno od njegovih predavanja o vježbanju govori sljedeće:

Tao nema veze s vježbanjem. Ako tvrdite da se on može dostići vježbom, onda vam kažem, kad se vježba usavrši on se ponovo može izgubiti (ili, završavajući vježbanje gubite tao).

... Ako kažete da nema vježbanja, onda ste prosti.

Hsing-suov učenik Ših-tou (700-790), sljedbenik Soto zena, bio je još određeniji:

Moj nauk, koji su Bude prenosile od pradavna, ne zavisi od meditacije (dhyana) ili bilo koje vrste prilježnosti. Kad uvidite kao što uviđa jedan Buda, shvaćate da je um Buda i da je Buda um, da su um, Buda, osjetna bića, bodhi i klesa svi od jedne te iste materije, a razlikuju se samo po imenu.

Sa Ma-cuovim učenicima Nan-čuanom (748-834) i njego­vim nasljednikom Čao-čouom (778-897) učenje zena postalo je naročito živopisno i uznemirujuće. Djelo Wu-men kuan govori o tome kako je Nan-čuan prekinuo raspravu o tome tko je vlasnik neke mačke među monasima, prijeteći da će je rascijepiti na dvoje lopatom ako ni jedan od monaha ne bude u stanju da izgovori „dobru riječ" — to jest, da trenutno izra­zi svoj zen. Nastao je muk, tako da je majstor presjekao mačku po sredini. Nešto kasnije tog dana prepričao je taj događaj Čao-čou, a ovaj je na to, istog trena, stavio cipele na glavu i izašao iz sobe. „Da si ti bio tamo", reče mu Nan-čuan, „mačka ne bi nastradala!"

Kažu da je Čao-čou doživio buđenje poslije sljedećeg susre­ta sa Nan-čuanom:

Čao-čou je upitao, „Šta je tao?"

Majstor je odgovorio: „Tvoj običan (tj., prirodan) um je tao."

„Kako čovjek da se ponovo uskladi s njim?"

„Namjerom da se uskladiš već si na pogrešnom putu."

„Ali, kako da saznam tao bez namjere?"

„Tao", reče majstor, „ne pripada ni saznavanju ni ne sa­znavanju. Saznavanje je lažno shvaćanje; ne saznavanje je slijepo neznanje. Ako zaista shvaćaš tao bez ostatka sumnje, on je kao prazno nebo. Zašto lupati glavu o dobru ili zlu?"

Njegovo interesantno ime „Kamenoglavi" pripisuje se či­njenici da je živio na vrhu velike stijene blizu samostana Heng-djon.

Kad su Čao-čoua pitali da li i pas ima Budinu prirodu — što je izvjesno po mahajanskoj doktrini — izgovorio je samo jednu riječ: „Ne!" (wu; japanski, mu).

Kada ga je jedan monah zamolio da ga poduči, samo ga je upitao da li je po­kusao svoju kašu, a onda je dodao: „Idi, operi svoju čašu!"

Kada su ga pitali o duhu koji preostaje kada se tijelo raspadne, primijetio je: „Jutros je opet vjetrovito."

nastavlja se ...