Nedostatak bilo kakvog zapisa o Školi dhyane u književ­nosti indijskog budizma, ili o Bodhidharmi u vezi sa njom, možda je uzrokovan činjenicom da nije ni postojala nika­kva Škola dhyane ili zena, čak ni u Kini, sve do nekih dvije stotine godina poslije Bodhidharmine smrti.

S druge strane, postojala je skoro opće prihvaćena praksa dhyane - tj. ts'o-ch'ana (jap. za-zen), ili meditacije u sjedećem stavu - u redovima budističkih monaha, a instruktore koji su nadgle­dali ova vježbanja nazivali su majstorima dhyane, bez obzira na školu ili sektu. Bilo je, isto tako, i vinaya majstora, učite­lja samostanske obuke, kao i majstora dharme, učitelja dok­trine.

Zen je postao posebna škola tek kad je obznanio nov pogled na dhyanu, koji se potpuno razlikovao od opće pri­hvaćenog.

Zen tradicionalno predstavlja Bodhidharmu kao starca vatrenih očiju, kovrčave brade i široko otvorenog, prodor­nog pogleda — ali oči kriju tek nagovještaj namigivanja. Le­genda kaže da je jednom zaspao tokom meditacije i toliko se razjario da je počupao kapke a ovi se, na zemlji, izrodiše u prve biljke čaja.

Čaj je otad monasima zena bio zaštita od spavanja i tako pročišćavao i krijepio um da je rečeno: „Ukus zena (č'an) i ukus čaja (č'a) su isti".

Druga jedna le­genda govori kako je Bodhidharma toliko dugo sjedio medi­tirajući da su mu otpale noge. Odatle očaravajući simboli­zam japanskih Daruma - lutki koje prikazuju Bodhidhar­mu bez nogu kao lopticu toliko tešku iznutra da se uspravi kako god da je gurnemo.

Popularna pjesmica kaže:

Tinsei nana korobi ya oki.

Takav je život - Sedam puta dolje,

Osam puta gore!

Navodni susret Bodhidharme i Cara Wua iz Lianga tipi­čan je za njegov prijek i direktan stav. Car je opisao što je sve učinio radi uvođenja budizma i upitao koja mu zasluga zbog toga slijedi - prihvatajući opće vjerovanje da je budi­zam postepeno nagomilavanje zasluga pomoću dobrih djela, što vodi sve boljim prilikama u budućim životima, a najzad i do nirvane.

Ali je Bodhidharma odgovorio: „Baš nikakva!"

To je toliko potkopalo Careve ideje o budizmu daje upitao:

 „Koji je, onda, prvi princip svete doktrine?"

Bod­hidharma odgovori:

„Ona je potpuno praznjikava; nema ni­čeg svetog."

„Tko si, onda, ti", upitao je Car, „što stojiš pre­da mnom?"

„Ne znam."

Poslije ovog susreta, tako nezadovoljavajućeg sa Carevog stanovišta, Bodhidharma se povukao u samostan gdje je, ka­žu, proveo devet godina u pećini „buljeći u zid" (pi-kuan).

Suzuki smatra da ovo ne treba uzeti doslovno i da se izraz odnosi na Bodhidharmino unutrašnje stanje, isključivanje svih misli hvatalica iz njegovog uma. Tako je ostao sve dok mu nisu prišli monasi Šen-kuang, a zatim Hui-k'o (486-593 , možda!), koji je postao Bodhidharmin nasljednik kao Drugi Patrijarh.

Hui-k'o neprestano je molio Bodihdharmu da ga primi i po­dučava, ali ga je ovaj odbijao. On je ipak nastavio da sjedi i meditira pred pećinom, strpljivo čekajući na snijegu i nadaju­ći se da će Bodhidharma popustiti. Sav očajan, na kraju je odsjekao svoju lijevu ruku i predao je Bodhidharmi kao znak svoje duboke iskrenosti. Na to ga je Bodhidharma najzad upitao što želi.

„Ne mogu naći duševni mir (hsin)", reče Hui-k'o.

„Molim te da mi umiriš dušu".

„Iznesi svoju dušu pred mene", odgovori mu Bodhidhar­ma, ,,i ja ću ti je umiriti!"

„Ali, kad tragam za dušom, ne mogu je naći."

„Eto ti!", prekine ga Bodhidharma, „umirio sam ti dušu!"

Tog trenutka Hui-k'o je doživio buđenje, tun-wu ili satori, tako da je ova razmjena po svrsi i smislu prvi primjer za ono što je postao karakterističan način poduke u zenu - wen-ta (japanski, mondo), ili ,,pitanje-i-odgovor", ono što se ponekad slobodnije naziva ,,zen priča".

Veći dio književnosti zena sastoji se od takvih anegdota, od kojih su mnoge još više zbunjujuće nego gornja, a njihov cilj je da sruče neku vrstu iznenadnog saznanja na glavu onog tko pita, ili da ispitaju dubine uvida. Zbog toga se takve anegdote ne mogu „objasniti" a da im se ne umanji učinak. One su, donekle, kao vicevi koji gube od duhovitosti ako se poanta mora objašnjavati. Čovjek mora shvatiti suštinu odmah, ili je ne shvaća uopće.         

Dalje, treba primijetiti da je osnovni karakter ovih anegdo­ta vrlo rijetko simboličan, a i onda, obično, na vrlo sporedan način, kao kad sadrži aluzije očito jasne objema stranama. Ali neki komentatori, kao Gernet, mislim da griješe pretpo­stavljajući da je osnovna svrha da se prenese neki budistički princip pomoću tih simbola.

nastavlja se...